يَا أَيُّهَا الَّذِينَ آمَنُوا أَوْفُوا بِالْعُقُودِ ۚ أُحِلَّتْ لَكُمْ بَهِيمَةُ الْأَنْعَامِ إِلَّا مَا يُتْلَىٰ عَلَيْكُمْ غَيْرَ مُحِلِّي الصَّيْدِ وَأَنْتُمْ حُرُمٌ ۗ إِنَّ اللَّهَ يَحْكُمُ مَا يُرِيدُ
"O vjernici, ispunjavajte obaveze! Dozvoljava vam se stoka, ali ne ona koja će vam se navesti; dok obrede hadža obavljate, nije vam dozvoljeno da lovite. Uistinu, Allah propisuje što On hoće"
Prenosi Ibn Ebi-Hatim od Ma'na i 'Avfa, ili samo od jednog od njih, da je neki čovjek došao kod Ibn-Mesuda i upitao ga: "Preporuči mi nešto?" Odgovorio mu je: Kad čuješ da Uzvišeni Allah kaže:
"O vjernici", obrati pozornost na to jer to je neko dobro koje On naređuje ili neko zlo koje On zabranjuje. O riječima Uzvišenog:
"ispunjavajte obaveze /el-'uhud/." " Ibn-Abbas, Mudžahid i drugi kažu da znače: "Obećanja, obaveze, odgovornosti, ugovore, sporazume, oporuke /el-uhud/."
El-uhud označava sve ono što je Uzvišeni Allah dozvolio, zabranio, ušinio obaveznim ili ograničio u Kur'anu, pa to ne zanemarujte i ne kršite. Uzvišeni to, dalje, naglašava: (13:25)
"A oni koji ne ispunjavaju dužnosti prema Allahu, iako su se na to čvrsto obavezali, i kidaju ono što je Allah naredio da se poštuje, i čine nered na zemlji - njih čeka prokletstvo i najgore prebivalište!"
U to se ubrajaju sve dužnosti, obaveze i ugovori: obaveza Allahu Uzvišenom (da Mu se robuje), ugovor o savezni{tvu, ugovor o zajedničkom sudjelovanju, ugovor o kupoprodaji, ugovor o braku i dužnost ispunjenja zakletve. Riječi Uzvi{enoga:
"Dozvoljava vam se stoka" znače: deve, krave i bravi. Ibn-Umer, Ibn-Abbas i drugi uzimaju ovaj ajet kao argument da je dozvoljeno mladunče koje se nađe mrtvo u stomaku svoje majke nakon klanja. Prenose Ebu-Davud, Et- Tirmizi i Ibn Mad`e od Ebu-Seida: /4/ Upitali smo: "Allahov Poslaniče, mi (nekada) zakoljemo steonu devu i kravu ili sjanjnu ovcu. Hočemo li baciti mladunče ili ćemo ga jesti?" Odgovorio je: "Jedite ako hoćete, jer dovoljno je za njega klanje njegove majke." Et-Tirmizi ga ocjenjuje kao dobar (hasen) hadis.
Riječi Uzvišenoga: "ali ne ona koja će vam se navesti", tj. osim one koja će vam se navesti da je zabranjena (općenito i u nekim okol-nostima). Misli se na riječi Uzvišenoga:
"Zabranjuje vam se strv, i krv, i svinjsko meso, i ona koja je zaklana u nečije drugo ime, a ne u Allahovo ime, i koja je udavljena i ubijena; i koja je strmoglavljena, i rogom ubodena, ili od zvijeri načeta."
O riječima Uzvišenoga:
"dok obrede hadža obavljate, nije vam dozvoljeno da lovite." Pod stokom se misli na sve domaće životinje kao što su deve, krave i bravi, ali i divlje, kao što su divokoze, divlje krave i crvene deve. Od domaćih su izuzete ranije spomenute /svinja/, a divlje su izuzete od lova za vrijeme obreda hadža, tj. kako smo vam dozvolili stoku u svim situacijama tako vam je haram lov za vrijeme hadža jer je Allah, dž š., tako propisao, a On zna mudrost u svemu što naređuje i zabranjuje. Zbog ovoga Uzvišeni Allah kž`e:"Allah propisuje šta On hoće."
يَا أَيُّهَا الَّذِينَ آمَنُوا لَا تُحِلُّوا شَعَائِرَ اللَّهِ وَلَا الشَّهْرَ الْحَرَامَ وَلَا الْهَدْيَ وَلَا الْقَلَائِدَ وَلَا آمِّينَ الْبَيْتَ الْحَرَامَ يَبْتَغُونَ فَضْلًا مِنْ رَبِّهِمْ وَرِضْوَانًا ۚ وَإِذَا حَلَلْتُمْ فَاصْطَادُوا ۚ وَلَا يَجْرِمَنَّكُمْ شَنَآنُ قَوْمٍ أَنْ صَدُّوكُمْ عَنِ الْمَسْجِدِ الْحَرَامِ أَنْ تَعْتَدُوا ۘ وَتَعَاوَنُوا عَلَى الْبِرِّ وَالتَّقْوَىٰ ۖ وَلَا تَعَاوَنُوا عَلَى الْإِثْمِ وَالْعُدْوَانِ ۚ وَاتَّقُوا اللَّهَ ۖ إِنَّ اللَّهَ شَدِيدُ الْعِقَابِ
O vjernici, ne omalovažavajte Allahove obrede hadža, ni sveti mjesec, ni kurbane, naroćito one ogrlicama obilježene ni one ljude koji su krenuli ka časnoj Kabi želeći od Gospodara svoga obilje i zadovoljstvo. A kada obrede hadža obavite, onda loviti možete. I neka vas mržnja koju prema nekim ljudima nosite, zato što su vam spriječili pristup časnoj Kabi, nikako ne navede da ih napadnete! Jedni drugima pomažite u dobročinstvu i bogobojaznosti, a ne sudjelujte u grijehu i neprijateljstvu; i bojte se Allaha jer Allah strašno kažnjava."
Uzvišeni Allah kaže: "O vjernici, ne omalovažavajte Allahove obrede hadža." Ibn- Abbas kaže da znači tj. obrede hadža. "ni sveti mjesec", to znači neoskrnavljivanje mjeseca, uvažavanje njegove veličine, naglašeno izbjegavanje zabranjenih stvari i napuštanje onoga što je Allah, dž.š., naredio da se ne čini u njemu, kao otpočinjanje rata. Riječi Uzvišenoga:
"ni kurbane,naročito one ogrlicama obilježene" znače: ne napuštajte odvođenje kurbana Svetome hramu, jer je u tome poštivanje Allahovih propisa i ne naputajte obilježavanje kurbana ogrlicama na vratovima, kako bi se oni razlikovali od druge stoke, a i kako bi se znalo da su oni kurbani koji se vode prema Kabi, a i kako bi ih se klonio onaj koji bi eventualno želio da im nanese neko zlo i, na kraju, da bi to bio podsticaj onome ko ih vidi da to isto učini, jer onaj ko poziva Uputi ima nagradu onih koji ga slijede, bez umanjenja njihove nagrade. Zbog ovoga Allahov Poslanik, s.a.v.s., kada je obavio hadž prenočio je u Zul-Hulejfi,a to je Vadil Akik, i ustavši ujutro obišao je svoje žene,a bilo ih je devet, okupao se, namirisao, klanjao dva rekata, a zatim je obilježio svoje kurbane ogrlicama i zanijetio naglas hadž i umru. Kurbani su bili deve, šezdeset i više njih, i to naljepšeg izgleda i boja, kao što kaže uzvišeni:
"Eto toliko,pa ko poštiva Allahove propise - znak je bogobojaznosti srca" (22 23) Ali ibn Ebi-Talib kaže: Naredio nam je Allahov poslanik s.a.v.s. da dobro obratimo pažnju na oči i uši (kurbana). Prenose ga autori Sunena. Riječi Uzvišenoga:
"...ni one ljude koji su krenuli ka časnoj Kabiželeći od Gospodara svoga obilje i zadovoljstvo" tj. ne dozvolite sebi ubijanje onih koji su se zaputili Allaovoj časnoj Kabi, Haremu, u koji je,kada neko uđe siguran, a tako i onoga ko mu se zaputio tražeći nagradu od Allaha, žudeći za njegovim zadovoljstvom, ne zaustavljajte.
Mudžahid, grupa tabiina i drugi kažu za riječi Uzvišenoga: "...želeći od Gospodara svoga obilje" da znače: bavljenje trgovinom (i dobitak od nje), kao što je prethodilo o značenju riječi Uzvišenoga:"Nije vam grijeh da od Gospodara svoga tražite neko dobro" (2:198) Za riječi Uzvišenoga: "i zadovoljstvo" Ibn Abbas kaže da znače: "nastoje obavljanjem Hadža steći Allahovo zadovoljstvo svoga Gospodara". Ovaj propis objavljen je radi nekih idolopoklonika, a zatim je dokinut u pogledu njih, a Allah najbolje zna. Što se tiče pak onoga koji se zaputi Mesdžidu - Haramu zbog bezbožništva prema njemu ili idolopoklonstva kod njega ili nevjerovanja u njega, to je strogo zabranjeno. Uzvišeni Allah kaže:
"Mnogobošci su samo pogan i neka više ne dolaze na hadž Mesdžidi-Haramu poslije ovogodišnjeg hadža" (9:28) Poradi ovoga je poslanik Muhamed s.a.v.s. poslao h. Aliju, devete godine po Hidžri, kada je postavio Ebu Bekra za zapovjednika (emira) hadžijama, da obznani u ima Allahova Poslanika s.a.v.s. objavu "Beraeta" zatim da idolopoklonik ne može doći na hadž poslije ove godine i da niko ne može neodjeven obilaziti oko Kabe.
Riječi Uzvišenoga: "A kada obrede hadža obavite,onda loviti možete", tj. kada prestanete sa nošenjem ihrama i budete slobodni od njih, Mi vam dozvoljavamo no što je bilo zabranjeno (da lovite). Ovo je naredba poslije zabrane,a ustvari povraćen je propis koji je važio prije zabrane, pa ako je bio obavezujući (vadžib) ponovo je obavezujući,a ako je bio poželjan (mustehabb) ponovo je poželjan i ako je bio dopuštavajući (mubah), ponovo je takav.Riječi uzvišenoga:
"I neka vas mržnja koju prema nekim ljudima nosite, zato što su vam spriječili put časnoj Kabi, nikako ne navede da ih napadnete!", tj. neka vas mržnja prema nekim ljudima koji su vas onemogučili da stignete do Svetog hrama, u godini kada je dogovoren mir na Hudejbiji, ne navede da prekoračite Allahove propise o njima, pa da im se svetite čineći zulum i nepravdu, već presudite po pravdi kako vam je Allah, dž.š., naredio, kada je u pitanju bilo ko. Prenosi Ibn Ebi-Hatim od Zejda ibn Eslema: /6/ "Allahov Poslanik, s.a.v.s., zajedno sa ashabima bio je na Hudejbiji kada su ih idolopoklonici spriječili da stignu do Kabe. To im je vrlo teško palo i kada je jedna grupa idolopoklonika sa istoka prolazila pored njih sa namjerom da obavi umru, ashabi Vjerovjesnika, s.a.v.s., rekli su: ¢Spriječimo ih u tome, kao što su nas njihovi drugovi spriječili.¢ Tada je Uzvišeni Allah objavio ovaj ajet." Riječima:
"Jedni drugima pomažite u dobročinstvu i bogobojaznosti, a ne sudjelujte u grijehu i neprijateljstvu."
Uzvišeni Allah naređuje Svojim robovima,vjernicima,da se međusobno pomažu u izvršavanju dobrih djela (hajrata), a to je "birr"- dobročinstvo i da ostave zabranjene i pokuđene stvari, a to je "takva"- bogobojaznost, kao što im zabranjuje sudjelovanje u pokvarenjaštvu i međusobnu suradnju u griješnim i zabranjenim stvarima.
Prenosi imam Ahmed od Enesa bin Malika: /7/ Rekao je Allahov Poslanik, s.a.v.s.: "Pomozi svome bratu, bio tlačitelj (zalim) ili potlačeni (mazlum)." Neko je upitao: "Ovo da ga pomognem kao mazluma razumijem, ali kako ću ga pomoći kao zalima?" Odgovorio je: "Da ga onemogućiš i spriječiš u tiraniji (zulumu), eto tako češ ga pomoći." Prenose ga El- Buhari i Muslim preko Sabita od Enesa. Vjerodostojan (sahih) hadis glasi: /8/ "Onaj ko poziva Uputi imat će nagradu onih koji ga budu slijedili do Sudnjeg dana, ne umanjujući njihovu nagradu nimalo, a onaj koji bude pozivao zabludi imat će grijeh svih koji ga budu slijedili, ne umanjujući njihov grijeh nimalo." Prenosi Ebul-Kasim Et-Taberani od Ebul-Hasen Nimran ibn Sahra da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao: /9/ "Ko bude išao sa zalimom da ga pomogne, a bude znao da je zalim, već je izašao iz islama."
*Objavljena poslije sure El-Feth / Pobjeda.
Prenosi se od Ibn-Abbasa da je rekao: "Posljednja objavljena sura je ’Iza džae nasrullahi vel-feth.’" El-Maida je posljednja objavljena o propisima, a ova je posljednja sura uopće.
حُرِّمَتْ عَلَيْكُمُ الْمَيْتَةُ وَالدَّمُ وَلَحْمُ الْخِنْزِيرِ وَمَا أُهِلَّ لِغَيْرِ اللَّهِ بِهِ وَالْمُنْخَنِقَةُ وَالْمَوْقُوذَةُ وَالْمُتَرَدِّيَةُ وَالنَّطِيحَةُ وَمَا أَكَلَ السَّبُعُ إِلَّا مَا ذَكَّيْتُمْ وَمَا ذُبِحَ عَلَى النُّصُبِ وَأَنْ تَسْتَقْسِمُوا بِالْأَزْلَامِ ۚ ذَٰلِكُمْ فِسْقٌ ۗ الْيَوْمَ يَئِسَ الَّذِينَ كَفَرُوا مِنْ دِينِكُمْ فَلَا تَخْشَوْهُمْ وَاخْشَوْنِ ۚ الْيَوْمَ أَكْمَلْتُ لَكُمْ دِينَكُمْ وَأَتْمَمْتُ عَلَيْكُمْ نِعْمَتِي وَرَضِيتُ لَكُمُ الْإِسْلَامَ دِينًا ۚ فَمَنِ اضْطُرَّ فِي مَخْمَصَةٍ غَيْرَ مُتَجَانِفٍ لِإِثْمٍ ۙ فَإِنَّ اللَّهَ غَفُورٌ رَحِيمٌ
Zabranjuje vam se strv, i krv, i svinjsko meso, i ona životinja koja je zaklana u nečije drugo a ne u Allahovo ime, i koja je udavljena i ubijena; i koja je strmoglavljena, i rogom ubodena, ili od zvijeri načeta osim ako ste je preklali - i koja je na žtrvenicima žrtvovana, i zabranjuje vam se gatanje strjelicama. To je porok! - Danas su nevjernici izgubili svaku nadu da čete vi otpasti od svoje vjere, zato se ne bojte njih, već se bojte Mene. Danas sam vam vjeru vašu usavršio i blagodat Svoju prema vama upotpunio i zadovoljan sam da vam islam bude vjera. - A onome ko bude primoran, kada hara glad, bez namjere da učini grijeh, Allah će oprostiti i milostiv biti.
Uzvišeni Allah zabranjuje Svojim robovima da koriste ovo što je zabranjeno od strvi, a to je životinja koja umre prirodnom smrću bez klanja ili ulova, a stoga što ima u sebi štetnu krv koja se sakupila u njenoj nutrini, pa je štetna za vjeru i tijelo. Zbog ovoga ju je Allah, dž š., zabranio, a izuzetkom je učinio uginulu ribu, i ona je dozvoljena, svejedno bila zaklana ili ne. Prenose Malik, Eš-šafi'i, Ahmed, EbuDavud, Et-Tirmizi, En-Nesai, Ibn-Mad`e, Ibn-Huzejme i Ibn-Hibban od Ebu-Hurejrea da je Allahov Poslanik, s.a.v..s, pitan o morskoj vodi pa je odgovorio: /10/ "Morska voda je čista, a morske životinje koje uginu dozvoljene su." Takva je stvar i sa skakavcima, kako će već biti navedeno u hadisu. Riječi Uzvišenoga: "i krv", odnose se na krv koja otječe prilikom klanja, kao što su riječi Uzvišenoga: أو "ili krvi koja istječe". (6:145) Ovako komentarišu Ibn-Abbas i drugi. Prenosi Ibn Ebi-Hatim od IbnAbbasa da je upitan o slezeni, pa je odgovorio: "Jedite je." Prigovorili su mu: "To je krv." Odgovorio je: "Samo vam je zabranjena krv koja istječe!" Također ga prenosi i Hammad od Aiše: "Samo vam je zabranjena krv koja istječe." Prenosi Šafija od Ibn-Umera merfu' hadis: Rekao je Allahov Poslanik, s.a.v.s.: /11/ "Dozvoljene su vam dvije strvi i dvije krvi; od strvi: ribe i skakavci, a od krvi: jetra i slezena."
Eameš je spjevao:
„čuvaj se strvi i ne približuj im se, ne uzimaj oštru kost da pustiš krv."
Tj. ne postupaj kao u predislamskom periodu, kao što su pojedinci kada bi izgladnjeli uzimali oštru kost ili slično i njome pu{šali krv u svoje deve, koju bi sakupili a zatim pili. Zbog ovoga je Uzvišeni Allah zabranio ovome Ummetu krv. Riječi Uzvišenoga: "i svinjsko meso" odnose se na domaću i divlju svinju, a meso uključuje sve njene dijelove, čak i loj i nema nikakve potrebe za cjepidlačenjem Zahirija da se povratna zamjenica odnosi na svinju u riječima Uzvišenog:
"osim strvi, ili krvi koja istječe, ili svinjskog mesa to je doista pogano". (6:145) Oni ovu zamjenicu: "to je" vračaju na riječ svinja tako da se značenje poganluka odnosi na svu svinju, njeno meso, loj i svaki dio tijela.Međutim, nema potrebe za tim jer same riječi Uzvišenoga:
"to je doista pogano" obuhvataju meso i sve njegove dijelove, tako da je mišljenje Zahirija o vračanju zamjenice na riječ svinja daleko od jezičke validnosti, jer povratna zamjenica se isključivo odnosi na prvi član genitivne veze /meso svinje/, a nikako na drugi. Potpuno je očito da riječ meso podrazumijeva sve dijelove, kako je to i razumljivo iz arapskog jezika i kako je to općepoznato. U Muslimovom Sahihu od Burejde ibn El-Hasiba, r.a., prenosi se: Rekao je Allahov Poslanik, s.a.v.s.: /12/ "Ko se igra nerdešira (triktraka) kao da je zagnjurio ruku u meso svinje i njenu krv." U hadisu je argument da meso podrazumijeva sve dijelove, loj i drugo. Riječi Uzvišenoga: "i ona koja je zaklana u nečije drugo, a ne u Allahovo ime", tj. ona pri čijem je klanju spomenuto nečije drugo ime, a ne Allahovo, zabranjena je jer je Svevišnji Allah naredio i obaveznim učinio da se Njegova stvorenja kolju s Njegovim uzvišenim imenom. Kada se odstupi od toga i spomene se neko drugo ime: nekog kumira, ili šejtana, ili kipa ili nekog drugog stvorenja, onda je to zabranjeno konsenzusom. Islamski učenjaci se jedino razilaze o pitanju izostavljanja spomena Allahovog imena, namjereno ili u zaboravu, o čemu će biti govora kasnije u suri El-En'am /Stoka/ , ako Bog da.
Prenosi Ibn Ebi-Hatim od El-Džaruda bin EbiSebre, i kaže: On je moj djed; rekao je: neki čovjek iz plemena Benu-Rebbah, kojeg su zvali Ibn-Vail, a bio je pjesnik, sklopio je opkladu sa Galibom Ebul Ferzedekom na nekoj vodi izvan Kufe da će i jedan i drugi zaklati po sto deva kada stignu do vode. Nakon što su deve stigle do vode, oni su ustali sa isukanim sabljama prema njima počevši otkrivati njihove tetive iznad peta. Ljudi iz Kufe pohitali su na magarcima i mazgama želeći meso, a h. Alija je tada bio u Kufi. I on je izašao na mazgi Allahova Poslanika, s.a.v.s., zvanoj Bejda, vičući: "O ljudi, ne jedite njihovo meso jer su zaklane u nečije drugo ime, a ne u Allahovo." Ovo predanje je usamljeno /garib/, međutim, njegovu autentičnost potvrđuje predanje Ebu-Davuda od Ibn-Abbasa, koji kaže: /13/ "Zabranio je Allahov Poslanik, s.a.v.s., beduinsko natjecanje u prerezivanju nožnih tetiva." Ebu-Davud prenosi od Ikrime da je rekao: /14/ "Zabranio je Allahov Poslanik, s.a.v.s., da se jede hrana onih koji se međusobno natječu." EbuDavud kaže: "Mnogo je onih koji ga prenose, s tim da Ibn-D`erir ne spominje u njemu Ibn-Abbasa." EbuDavud jedini bilježi ovo predanju.
Riječi Uzvišenoga: "i koja je udavljena", tj. ona koja ugine davljenjem namjerno ili slučajno, zabranjena je, "i ubijena" to je ona koja je udarena nečim teškim, ali tupim tako da ugine, kao što kažu Ibn-Abbas i drugi: "To je ona koja bude tučena komadom drveta, pa bude ostavljena i ugine." U sahih hadisu stoji da je Adijj ibn Hatim rekao: /15/ Upitao sam: "Allahov Poslaniče, ja se bacam na lovinu strijelom koja je bez perja i deblja u sredini, nekada udara pljoštimice, a nekada šiljkom i pogađam?" Odgovorio je: "Ako - kada baciš strijelu životinja bude probijena - jedi, a ako bude pogođena pljoštimice onda je drvetom ubijena i ne jedi je." Dakle, napravio je razliku između one koju pogodi strijela ili koplje ili nešto oštro slično tome, pa je to dozvolio, i između one koju pogodi pljoštimice, pa ugine i koju nije dozvolio. O ovome postoji konsenzus kod pravnika, ali se razilaze oko ulova na koji udari zvjerka i ubije ga svojom težinom, ali ga ne ozlijedi, na dva mišljenja. Ovo su dva mišljenja imama Šafije, Allah mu se smilovao: (prvo) da nije dozvoljeno, kao i u pitanju pogotka strijelom, a općenito uzevši svaki od njih dva mrtav je bez ozljede, a to znači da je ubijen nekim udarcem; (drugo) da je dozvoljen s obzirom da je u pitanju propis o dozvoljenosti onoga što ulovi dresirani pas, ali nije traženo da se detaljno objasni, pa ukazuje na dozvoljenost onoga što smo naveli, jer to već ulazi u općenitost.
Poglavlje: Učeni, Allah Uzvišeni im se smilovao, razilaze se ako se pas pusti na lovinu, pa je ubije svojom težinom, ali je ne ozlijedi ili je udari: da li je dozvoljena ili nije. Po jednom mišljenju to je dozvoljeno zbog općenitosti riječi Uzvišenog: "Jedite ono što vam one uhvate", a i zbog općenitosti hadisa koji prenosi Adijj ibn Hatim. Drugo je mišljenje da to nije dozvoljeno, i to je jedno od dva mišljenja imama Šafije, Allah mu se smilovao. Ovo mišljenje odabiraju i daju mu prednost mnogi imami i ono je najvjerovatnije ispravno, a Allah najbolje zna. Ibn EsSabag argumentuje ovo mišljenje hadisom koji prenosi Rafi′ ibn Hadiid`: /16/ Upitao sam: "Allahov Poslaniče, sutra čemo sresti neprijatelja, a nemamo noževa. Hočemo li klati životinje kostima?" Odgovorio je: "Jedite ono iz čega poteče krv i na čemu je spomenuto Allahovo ime." Hadis u potpunosti navode El-Buhari i Muslim. U ovome, iako je navedeno zbog posebnog razloga, prednost ima općenitost teksta kod većine učenjaka usula i fikha; iz onog što udari pas ili satare svojom težinom nije potekla krv i nije dozvoljeno, kako se razumije iz ovoga hadisa, a ono što je neophodno jeste prolijevanje krvi nekim oruđem, samo da to nisu zubi ili pandže. Ovo je jedno tumačenje ...Drugo tumačenje zastupa El-Muzenijj pa je u slučaju strijele navedeno objašnjenje: "Ako ubije pljoštimice - ne jedi, a ako probije - jedi!" Međutim, pas je spomenut općenito, pa se mjerodavnim uzima ono što to ograničava, a to je probijanje, jer je oboje vezano za isto djelovanje, tj. lov, pa je neophodno nužno dovođenje u vezu ovdje, iako je uzrok različit. Čovjek ima pravo da kaže: "Ovo je ubio pas svojom težinom i nije dozvoljeno analogno onome što ubije strijela pljoštimice, a zajedničko je da su oboje sredstva za lov i ovo je uginulo zbog njihove težine." To nije u suprotnosti sa općenitošću ajeta, jer analogija ima prednost nad općenitošću, kao što je i mišljenje četverice imama i većine učenjaka. Ovo je dobro tumačenje.
Treće tumačenje ogleda se u tome da je ajet o zabranjenosti (tahrim), mislim na riječi Uzvišenoga: "Zabranjuje vam se strv", pa do kraja jasan (muhkem) i kada je u pitanju on nije došlo do derogacije (nesh) ili specifikacije (tahsis). Također je i ajet o dozvoljenosti (tahlil) muhkem, mislim na riječi Uzvišenog: "Pitaju te šta im se dozvoljava". Reci: dozvoljavaju vam se lijepa jela" i do kraja ajeta. Između ova dva ajeta nikako ne smije biti proturječnost, a sunnet je došao poradi tumačenja toga; to nam svjedoči kazivanje o "strijeli", jer je u njemu naveden propis o onome što je došlo u ovome ajetu, a to je ako probije udarivši pljoštimice, da je dozvoljeno, s obzirom da je to od lijepih jela (tajjibat). U propis u tome ajetu ulazi i ajet o zabranjivanju, a to je da se ne jede ono što je pogođeno pljoštimice, jer je uginulo od udarca i to je jedna od kategorija ajeta o zabrani. Takav je propis o ovome, svejedno da li ga je pas ozlijedio, pa ulazi u propis ajeta o dozvoljenosti, ili ga nije ozlijedio, več ga je samo udario i ubio svojom težinom, pa je to onda u kategoriji onog što je rogom ubodeno (netih) ili samo pod istim tretmanom i tako nije dozvoljeno. U prirodi je psa da će on vjerovatno jesti od ulova. Zbog ovoga je naveo propis o tome šta ako pas bude jeo ulov: /17/ "Ako on jede, ti ne jedi, jer se pribojavam da je ostavio za sebe." Ovo je vjerodostojno potvrđeno u Buhariji i Muslimu. To je također izdvojeno iz općenitosti ajeta o dozvoljenom kod večine učenjaka koja kaže: "Nije dozvoljeno ono što je načeo pas." To se kazuje i od Ebu-Hurejrea i IbnAbbasa, a to mišljenje zastupa i grupa tabi′ina, kao i Ebu-Hanifa, Ibn-Hanbel i Šafija. Ibn-Džerir prenosi u svome Tefsiru od Alije, Seida, Selmana, Ebu-Hurejrea i drugih: "Jede se, makar ostao samo i jedan komad." Za ovo se opredijelio Malik, a i Šafija po svome starom mišljenju. Također Ibn-D`erir prenosi od Selmana El-Farisi, od Allahovog Poslanika, s.a.v.s., da je rekao: /18/ "Ako čovjek pusti psa na lovinu, pa je on uhvati i načne, neka jede ono što je ostalo", a zatim mu navodi slabost i nedostatak (illet), tj. da je ovaj hadis, zaustavljen (mevkuf) na Selmanu. Što se pak tiče ptica obučenih za lov nije zabranjeno jesti ono što one načnu. Ovo je mišljenje Ebu-Hanife i Ahmeda, koji kažu: "Zato što ih nije moguće podučiti, kao psa, udaranjem i slično, a i one se znaju po tome što su grabljivice, pa se preko toga prelazi, a također i tekst (nass) spominje pse, a ne ptice. Kad je u pitanju lovina "ona koja je strmoglavljena" (el-mutereddijetu), to je ona koja padne sa neke velike visine ili visokog mjesta, pa tako ugine. Ona nije dozvoljena. "En-netihatu", ona koja je rogom ubodena, jeste ona koja ugine od uboda druge, i ona je zabranjena, pa makar joj rog napravio ranu iz koje je krv istekla, pa makar iz mjesta koje se kolje, tj. vrata. Riječi Uzvi{enoga:
"ili od zvijeri načeta", tj. ona na koju napadne lav, leopard, tigar, vuk ili pas i načne, i ona ugine, zabranjena je konsenzusom, i makar iz mjesta koje se kolje, tj. vrata. U predislamskom periodu ljudi su jeli ono što bi ostavile zvijeri iza sebe, pa je Uzvišeni Allah to zabranio vjernicima. Riječi Uzvišenoga: "osim ako ste je preklali" vračaju se na onu za koju je sigurno da će uginuti, ali pokazuje očite znake života i čijim klanjem se može preduhitriti smrt. Želi se kazati: "Osim ako ste je preklali bilo da je udavljena, ili ubijena, ili strmoglavljena, ili rogom ubodena, ili od zvijeri načeta." Ibn Ebi-Hatim prenosi od h. Alije da je rekao o ovome ajetu: "Ako maše repom ili rida nogom ili miče očima, onda jedi." Prenosi se od Tavusa i od drugih tabi′ina: ako prilikom klanja načini bilo kakav trzaj, to ukazuje na ostatak života u njoj poslije klanja i onda je dozvoljena. Ovo je mišljenje večine pravnika. El-Buhari i Muslim prenose od Rafi' ibn Hadid`a da je rekao: /19/ Upitao sam: "Allahov Poslaniče, sutra ćemo se sresti s neprijeteljom, a nemamo noževa. Hoćemo li klati trskom?" Odgovorio je: "Iz čega poteče krv i spomene se Allahovo ime prilikom klanja - jedite ga, osim da nije zaklano zubima ili noktima. To ću vam objasniti: zubi su kosti, a nokti su noževi Abesinaca." Od Omera se prenosi kao mevkuf predanje, a i u hadisu koji prenose Ahmed i autori Sunena, od Ebu El- ′Ašra′ ed-Daremi, a on od svog oca da je rekao : /20/ Upitao sam: "Allahov Poslaniče, zar nije klanje samo preko grla?" Odgovorio je: "Kada bi ubo u but, bilo bi ti dovoljno." Ovo je vjerodostojan hadis, ali odnosi se samo na ono što nije moguće zaklati preko vrata.
Riječi Uzvišenoga: "i koja je na žrtvenicima žrtvovana"; Mud`ahid i Ibn-D`urejd` kažu: "Ti žrtvenici su bili kameni kipovi oko Kabe kojih je bilo tri stotine i šezdeset. Arapi su u predislamskom periodu (džahilijjet) kod njih klali kurbane, prščući njhovom krvlju dio Bejtullaha koji je bio s njihove prednje strane, kao i režući njihovo meso i stavljajući ga na kipove." Ovo mnogi spominju. Uzvišeni Allah zabranjuje vjernicima ovakav postupak i zabranjuje im jedenje mesa ovih kurbana koji su pripravljeni kod kipova, pa makar na njima bilo i spomenuto Allahovo ime prilikom klanja, zbog idolopoklonstva koje je strogo zabranio Allah i Njegov Poslanik. Ovo treba da ima ovakvo značenje, jer je već prethodila zabrana onoga što je zaklano u nečije drugo ime, a ne u Allahovo ime. Riječi Uzvišenoga:
"i zabranjuje vam se gatanje strjelicama", tj. zabranjeno vam je, vjernici, gatati strjelicama /elezlam/. Jednina od ove riječi je zulem, a može se slovo suglasnik "z" vokalizovati "fethom - kratkim vokalom e", pa da se izgovori zelem. Arapi su to praktikovali u predislamskom periodu, a to su bile tri strjelice, od kojih je na prvoj pisalo: uradi, a na drugoj: ne radi, dok je treća bila neispisana, na njoj nije bilo ništa. Pa kada bi ih okrenuo, pa se pojavila strjelica sa imperativom - izvršio bi ga, ili sa zabranom ostavio bi taj posao; a ako bi se pojavila prazna - ponovio bi. "Istiksam"- gatanje strielicama uzeto je u značenju traženja mišljenja od ovih strjelica. Ovako to zaključuje Ebu-Džafer bin D`erir, a Ibn-Abbas o Riječima Uzvišenog: "i zabranjuje vam se gatanje strjelicama" kaže: "El-ezlam su strjelice pomoću kojih su oni vršili prognozu u poslovima." El-Buhari i Muslim bilježe : /21/ da je Vjerovjesnik, s.a.v.s., ušavši u Kabu vidio Ibrahima i Ismaila naslikane u njoj, a u rukama su držali strjelice, pa je rekao: "Allah ih ubio, znaju da njih dvojica nisu nikada gatali strjelicama!"
Ibn-Merdevejh prenosi od Ebu-Derda′a: Allahov Posalanik, s.a.v.s., rekao je: /22/ "Neće ući u dženetske stepene onaj ko proriče budućnost, ili onaj koji gata sa strjelicama, kao i onaj koji se vrati sa puta zbog sujevjerja." Riječi Uzvišenog: "To vam je porok", tj. bavljenje time je, bez ikakve sumnje, svjesni grijeh, zabluda, neznanje i idolatrija.... Uzvišeni Allah naređuje vjernicima kada se nađu u nedoumici o pitanju nekih svojih poslova da od Njega traže ono što im je bolje i to tako što će mu prvo obaviti jedan ibadet, a onda Ga pitati i tražiti od Njega izbor u poslu koji namjeravaju činiti, kako to prenose imam El-Buhari i autori Sunena od Džabira bin Abdullaha: /23/ Allahov Poslanik, s.a.v.s., podučavao bi nas "istihari"- traženju izbora od Uzvišenog Allaha, u poslovima, kao što nas je podučavao surama iz Kur′ana. Govorio je: "Kada neko od vas hoće uraditi neki posao, neka klanja dva rekata nafile, a zatim neka prouči sljedeću dovu: Allahu moj, tražim izbor od Tebe, preko Tvoga znanja i tražim dosudu od Tebe, preko Tvoje moći, tražim iz Tvoje beskrajne dobrote, jer Ti si močan, a ja sam nemočan, Ti znaš, a ja ne znam, jer Ti znaš tajne nevi|ene. Allahu moj, ako je ova stvar u Tvom znanju (pa je imenuje), dobro za mene u pogledu moje vjere, mog ovozemaljskog života, mog životnog izdržavanja i privređivanja, kao i konačnog kraja mog života - ili je rekao: sada, a i kasnije - Ti mi je dosudi, olakšaj mi njeno postizanje i daj mi bereket i blagoslov u njoj. Allahu moj, a ako je u Tvom znanju ova stvar zlo za mene u pogledu moje vjere, mog ovozemaljskog života, mog životnog izdržavanja i privređivanja, kao i konačnog kraja mog života - Ti je otkloni od mene, a mene odstrani od nje i dosudi mi dobro ma gdje ono bilo, a zatim me učini zadovoljnim njime." (Ahmedov tekst)
Riječi Uzvišenoga: "Danas su nevjernici izgubili svaku nadu da ćete vi otpasti od svoje vjere", tj. izgubili su nadu da će oni biti slični muslimanima zato što se muslimani izdvajaju ovim svojstvima koja su oprečna idolopoklonstvu i njegovim pripadnicima. Zbog ovoga Uzvišeni Allah naređuje Svojim robovima, vjernicima, da budu strpljivi i postojani u suprotstavljanju nevjernicima i da se ne boje nikoga osim Allaha: "zato se ne bojte njih, već se bojte Mene", tj. ne bojte se njih u vašem protivljenju njima, već se Mene bojte, a Ja ću vas pomoći protiv njih, uništiti ih, dati vam da ih pobijedite, izliječiti vaša srca od njih i učiniti da vi budete iznad njih i u ovozemnom životu, a i u vječnom. Riječi Uzvišenog:
"Danas sam vam vjeru vašu usavršio i blagodat Svoju prema vama upotpunio i zadovoljan sam da vam islam bude vjera." Ovo je najveća blagodat Uzvišenog Allaha prema ovome ummetu, kada im je vjeru učinio savršenom i potpunom tako da nemaju potrebe za drugom vjerom, niti za nekim drugim vjerovjesnikom pored svoga, Allahov blagoslov i spas neka je na njega, jer ga je Uzvišeni Allah učinio pečatom vjerovjesnika i poslao ga svim ljudima i džinima, pa je dozvoljeno samo ono što je On dozvolio, a zabranjeno je ono što je On zabranio i nema nikakve vjerske stvari, a da je On nije uzakonio. Sve ono što je saoćio sušta je istina u kojoj nema nikakve laži niti nedosljednosti, kao što i kaže Uzvišeni: "Riječi tvoga Gospodara vrhunac su istine i pravde", tj. vrhunac istine u saopćavanju i vrhunac pravde u imperativima i zabranama. Pa kada im je usavršio vjeru, blagodat je bila potpuna. Poradi ovoga Uzvišeni kaže: "Danas sam vam vašu vjeru usavršio i blagodat Svoju prema vama upotpunio i zadovoljan sam da vam islam bude vjera" tj. budite vi zadovoljni sa njime za sebe, jer je to vjera s kojom je zadovoljan Allah, s kojom je poslao Najboljeg od časnih poslanika, preko kojeg je poslao Najslavniju knjigu. Poslije ovoga ajeta vjernici muslimani neće imati nikada potrebu za nekakvim dodavanjem, jer je Uzvišeni Allah već učinio islam savršenom vjerom i neće ga nikada okrnjiti i zadovoljan je s njim, pa ga neće nikada odbaciti. Ovaj ajet je objavljen na Dan Arefata. Poslije njega nije objavljeno nešto što je dozvoljeno ili je zabranjeno, a Allahov Poslanik, s.a.v.s., poslije Arefata preselio je na ahiret (nakon osamdeset i jednog dana.) Prenosi imam Ahmed od Tarika bin Đihaba /24/, da je neki jevrej došao do Omera bin El-Hattaba i rekao: "Zapovjedniče pravovjernih, vi, uistinu, imate jedan ajet u vašoj knjizi koji da je nama jevrejima objavljen - mi bismo uzeli dan njegove objave za praznik." On je upitao: "A koji ajet?" Odgovorio je: "Riječi Uzvišenoga: "Sad sam vam vašu vjeru usavršio i blagodat Svoju prema vama upotpunio."
Tada Omer reče: "Tako mi Allaha, ja znam dan u kojemu je objavljen Allahovom Poslaniku, s.a.v.s., a i sahat u kojemu je objavljen Allahovom Poslaniku, s.a.v.s. Bilo je to u predvečerje na Arefatu i to u petak." Prenose ga El-Buhari, Muslim, Et-Tirmizi i En-Nesai. O ovome su preneseni mutevatir hadisi u čiju vjerodostojnost nema nikakve sumnje, a Allah najbolje zna. Riječi Uzvišenoga: "A onome ko bude primoran, kad hara glad, bez namjere da učini grijeh, Allah će oprostiti i milostiv biti", tj. ko bude potreban da uzme nešto od ovoga zabranjenog što je spomenuo Uzvišeni Allah, a u nuždi koja ga je primorala na to, on ima pravo uzeti, a Allah će mu oprostiti i milostiv biti, jer On, neka je Uzvišen, zna potrebu Svoga primoranog roba za time, pa će mu prijeći preko toga i oprostiti mu. U Musnedu i u Sahihu Ibn-Hibbana prenosi se kao merfu` predanje od Ibn-Omera: Rekao je Allahov Poslanik, s.a.v.s.: /25/ "Uistinu Allah voli da se iskoristi Njegova olakšica (ruhsa) kao što prezire da Mu se bude neposlušno." Tekst Ibn-Hibbanov, a u Ahmedovom tekstu stoji: /26/ "Ko ne primi i ne iskoristi Allahovu olakšicu, imat će grijeh veličine brda Arefata."
Poradi ovoga islamski pravnici zaključuju: ponekad je uzimanje strvine dužnost (vadžib) i to u nekim okolnostima, kao kad se boji za život, a ne nalazi ništa drugo; ponekad je preporučljivo (mendub); ponekad je "mubah" - ni pohvaljeno ni pokuđeno, i to prema okolnostima. Međutim, podijelili su se da li će uzeti tek toliko da ostane u životu, ili će se zasititi, ili će se zasititi i uzeti za kasnije, na različita mišljenja, kako je to utvrđeno u djelima o šerijatskim normama. Nije uvjet da bi bilo dozvoljeno uzimanje strvine to da nekome prođu tri dana a da ne nađe nikakvu hranu, kako to ponekad pretpostavljaju mnogi, već kada bude primoran na to - tada mu je i dozvoljeno. Prenosi Ebu-Davud od En-Nedži', El-Amirija, kako je otišao Allahovom Poslaniku, s.a.v.s., i upitao: /27/ "Koliko nam je dozvoljeno od strvine?" Odgovorio je: "Onoliko koliko vam je potrebno za jelo." Mi smo rekli: "Da doručkujemo i večeramo." Ebu-Nuajm kaže: "Ukbe mi je to protumačio kao porciju za doručak i porciju za večeru rekavši: ′Eto toliko!′ On je odbio gladovanje i dozvolio im strvinu u ovoj situaciji." EbuDavud sam prenosi ovaj hadis, a kao da su oni nešto doručkovali i večerali, ali im to nije bilo dovoljno, pa im je dozvolio strvinu, kako bi upotpunili to što im je potrebno. Ovo predanje uzimaju kao argument oni koji smatraju dozvoljenim jelo strvine do sitosti, a ne ograničavaju se samo na zaštitu golog života.
Riječi Uzvišenoga: “bez namjere da učini grijeh", tj. bez činjenja nepokornosti Uzvišenom Allahu, jer mu je to Allah dozvolio, a prečutio je drugo, kao što kaže u suri El-Bekare:
"A onome ko bude primoran, ali ne iz želje, tek toliko da glad utoli, njemu grijeh nije. - Allah zaista prašta i milostiv je." (2:173)
يَسْأَلُونَكَ مَاذَا أُحِلَّ لَهُمْ ۖ قُلْ أُحِلَّ لَكُمُ الطَّيِّبَاتُ ۙ وَمَا عَلَّمْتُمْ مِنَ الْجَوَارِحِ مُكَلِّبِينَ تُعَلِّمُونَهُنَّ مِمَّا عَلَّمَكُمُ اللَّهُ ۖ فَكُلُوا مِمَّا أَمْسَكْنَ عَلَيْكُمْ وَاذْكُرُوا اسْمَ اللَّهِ عَلَيْهِ ۖ وَاتَّقُوا اللَّهَ ۚ إِنَّ اللَّهَ سَرِيعُ الْحِسَابِ
Pitaju te šta im se dozvoljava. Reci: dozvoljavaju vam se lijepa jela i ono što vam ulove žvotinje koje ste lovu podučili, onako kako je Allah vas naučio. Jedite ono što vam one uhvate i spomenite Allahovo ime pri tome, i bojte se Allaha, jer Allah, zaista, brzo sviđa račune.
Nakon što je Uzvišeni Allah u prethodnom ajetu spomenuo prljavštvine koje je zabranio i koje su štetne za onoga ko ih upotrebljava, bilo za njegovo tijelo ili njegovu vjeru ili za oboje i izuzeo ono što je izuzeo u slučaju nužde, kao što kaže Uzvišeni: "...kad vam je On objasnio šta vam je zabranio - osim kada ste u nevolji", (6:119) nastavlja poslije toga: "Pitaju te šta im se dozvoljava. Reci: Dozvoljavaju vam se lijepa jela", kao što i u suri El-E′araf opisujući Muhammeda, s.a.v.s., kaže da im on dozvoljava lijepa jela, a zabranjuje nečista. Prenosi Ibn Ebi-Hatim da su Adijj bin Hatim i Zejd bin Muhelhil, obojica iz plemena Tajj, pitali Allahovog Poslanika, s.a.v.s.: "Allahov Poslaniče, Allah je zabranio strvinu, pa šta nam je dozvoljeno od životinja (koje ulove naši psi)?" Tada je objavljeno: "Pitaju te šta im se dozvoljava. Reci: dozvoljavaju vam se lijepa jela." Seid komentariše: "Znači da im je dozvoljeno ono što je zaklano na dozvoljen način." Zuhri je upitan o pijenju mokraće radi lijeka, pa je odgovorio: "Ona se ne ubraja u lijepa jela." 232 Prenosi Ibn Ebi-Hatim.
Riječi Uzvišenoga: "i ono što vam ulove žvotinje koje ste lovu podučili", tj. dozvoljeno vam je ono pri čijem je klanju spomenuto Allahovo ime, lijepa jela i ono što ulovite životinjama koje ste lovu podučili, a to su psi, risi, sokoli i slične njima, prema mišljenju većine ashaba, tabiina i imama.
Prenosi se od većine učenjaka: da je ulov pticama isti kao i ulov psima, jer su one dresirane da love svojim pandžama kao što su i psi dresirani i nema nikakve razlike. Ovo je i mišljenje četverice imama, a i drugih. Izabira ga Ibn-D`erir i to argumentuje predanjem od Adijj bin Hatima, koji kaže: "Pitao sam Allahovog Poslanika, s.a.v.s., o ulovu sokola pa mi je odgovorio /29/ "Ono što ti uhvati jedi!" Imam Ahmed izuzima crnog psa, jer se ubraja kod njega u životinje koje je dužnost ubiti, pa nije dozvoljeno ni ono što on pribavi. U Muslimovom Sahihu potvrđeno je od Ebu-Bekra da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao: /30/ "Namaz prekida /prolazak/ magarca, žene ili crnog psa /ispred klanjača/." Upitao sam: "Kakva je razlika između crnog i crvenog psa?" Odgovorio je: "Crni pas je šejtan." U drugom hadisu je zabilježeno: /31/ da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., naredio da se ubijaju psi, ali je poslije rekao: "šta je to sa njima i tim psima? Ubijajte među njima svakog koji je crn i bez pjega!" Ove životinje kojima se lovi označene su terminom "dževarih", koji je izvedenica od riječi "džerhun", koja znači: zarađivanje, stjecanje, zarada, dobitak..., kao što Arapi kažu: "fulanun džereha ehlehu hajren" - neko je zaradio svojoj prodici nešto imetka, tj. "kesebehum hajren" - privrijedio im je nešto imetka, ili kažu: "fulanun la džariha lehu" - neko kome nema ko da zaradi, tj. "la kasibe lehu" - nema nikoga ko bi mu zaradio, a i Uzvišeni kaže: "a zna što vi steknete danju" (6:60), tj. šta ste počinili od dobra ili zla. O uzroku objave ovoga časnog ajeta spomenut je hadis koji prenosi Ibn Ebi-Hatim od Ebu Rafi', oslobođenog roba Allahovog Poslanika, s.a.v.s., /32/, da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., naredio ubijanje pasa, pa su, kažem ja /prenosilac/ došli ljudi i upitali: "Allahov Poslaniče, šta nam je dozvoljeno od ove vrste /životinja/ koju si nam naredio da ubijamo?" Zašutio je, a zatim je uslijedila objava Uzvišenog Allaha: "Pitaju te šta im se dozvoljava. Reci: dozvoljavaju vam se lijepa jela i ono što vam ulove životinje koje ste lovu podučili..." Tada je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao: "Kada čovjek pusti psa i kaže: bismillahi, pa mu on ulovi nešto, neka jede ono što on nije načeo." Riječi Uzvišenoga: "koje ste lovu podučili", tj. životinje koje ste podučavali u toku dresure za lov da ga uhvate svojim pandžama. Na osnovu toga, a i prema ovoj situaciji, zaključuje se: ako dresirana životinja ubije ulov udarcem ili pandžom, da nije dozvoljen, a to je jedno od mišljenja imama Šafije i jedne grupe učenjaka. Zbog ovoga Uzvišeni Allah kaže: "koje ste lovu podučili, onako kako je Allah vas naučio", a to je da kada vlasnik pusti dresiranu životinju ona ostane mirna, a kada je pozove ona mu dođe i kada uhvati ulov čuva ga za svoga vlasnika dok ne dođe do nje, ne zadržavaju}i ga za sebe; zbog ovoga Uzvišeni kaže:
"Jedite ono što vam one uhvate i spomenite Allahovo ime pri tome", pa kada bude dresirana životinja naučena da čuva ulov za vlasnika, a i on bude spomenuo Allahovo ime u momentu njenog puštanja, ulov mu je dozvoljen, pa makar ga i ubila, i to konsenzusom učenjaka. Također su zabilježena i hadiska predanja u kontekstu onoga što potvržuje ovaj ajet; kao što je navedeno u dva Sahiha od Adijj bin Hatima: /33/ Upitao sam: "Allahov Poslaniče, ja puštam dresirane pse na lov i spominjem Allahovo ime?" Odgovorio je: "Kada pustiš svog dresiranog psa, spomenuvši Allahovo ime, jedi ono što ti uhvati." Upitao sam: "A ako ubiju?" Odgovrio je: "I ako ubiju, a da u tome nije učestvovao ni jedan pas koji nije od njih /tvojih pasa/, a ti si spomenuo Allahovo ime prilikom puštanja svog psa, a za tuđe to nisi ni činio." Upitao sam ga: "Ja lovim strijelom bez perja, koja je deblja u sredini i koja udara pljoštimice, a ne šiljkom?" Odgovorio je: "Kada gađaš "mi‘radom", pa on probije /tijelo životinje/, onda jedi, a ako je pogodi samo pljoštimice, to je onda ubijena životinja i ne jedi je." U drugome tekstu El-Buharije i Muslima zabilježeno je: /34/ "Kada puštaš svoga psa, spomeni Allahovo ime, pa ako ti nešto uhvati, pa ga ti zatekneš živog - zakolji to; a ako ga već bude ubio, a ne bude ga jeo, onda jedi, jer je to što ga je ulovio pas njegovo klanje." Jedno njihovo predanje glasi: /35/ "Ako je jeo - ti ne jedi, jer se bojim da je to on za sebe uhvatio." Ovo je argument većine učenjaka i to je ono što je ispravno u Šafijinom mezhebu da ako pas jede ulov onda je apsolutno zabranjen, ali oni to nisu opširno izložili. Prenosi se od jedne grupe prethodnika /selef/ da su smatrali da takav ulov nije nikako zabranjen, i o tome postoji detaljno izlaganje.
PREDANJE O TOME
ZabiljeŽena su pouzdana predanja od Selmana ElFarisija, Sad bin Ebi-Vekkasa, Ebu-Hurejrea i IbnOmera, koji prenosi od Alije i Ibn-Abbasa. One se mogu svesti na sljedeće: kada je pušten pas, a bude dresiran, njegov ulov se jede svejedno da li ga je on jeo ili nije; čak ako bi pojeo i dvije trećine, preostala se trećina može jesti. Ebu-Davud prenosi od Omera bin Šu'ajba, on od njegovog oca, a on od njegovog djeda, da je neki beduin, po imenu Ebu-S'alebe, upitao: "Allahov Poslaniče, ja imam dresirane pse, pa mi daj objašnjenje o njihovom ulovu?" Vjerovjesnik, s.a.v.s., odgovorio je: /36/ "Ako imaš dresirane pse, jedi ono što ti ulove." Ponovo je pitao: "I zaklano i nezaklano i ako bi ga psi jeli?" "Da, i ako bi jeli", odgovorio je. "Allahov Poslaniče, daj mi objašnjenje o mome luku?", pitao je ponovo. Odgovorio je: "Jedi ono što pogodi tvoj luk." Upitao je: "Zaklano i nezaklano?" Odgovorio je: "Makar od tebe bilo i daleko tako da ga ne vidiš ako do njega nije došla tuđa strijela ili nađeš njen trag." Upitao je: "Daj mi objašnjenje, o upotrebi posuđa vatropoklonika, kada smo na to primorani?" Odgovorio je: "Operi ga i jedi iz njega." Ovako ga prenosi Ebu-Davud, a navodi ga i En-Nesai. Također, Ebu-Davud ga prenosi i preko Junusa bin Sejfa, od Ebu-Idrisa El-Havlanija, od Ebu-Sa'lebe: Rekao je Allahov Poslanik: /37/ "Kada pustiš psa i spomeneš pri tome Allahovo ime, jedi, pa makar i on jeo i jedi ono do čega stigne tvoja ruka." Ovo su dva dobra lanca prenošenja /isnad/.
Es-Sevri prenosi od Adijja: "Rekao je Allahov Poslanik, s.a.v.s.: /38/ 'Ono što ti ulovi pas vičan lovu - jedi. ′Upitao sam: ′Ako bi on jeo?′ Odgovorio je: ′Da.′" Ova predanja ukazuju na to da je to nešto preko čega se može prijeći, pa makar ga i pas jeo. Njih uzimaju kao argument oni koji ne smatraju zabranjenim ulov kojeg pas načne i slične situacije, kako je već prethodilo... Neki drugi uzeli su srednji stav pa kažu: "Ako bi jeo nakon što je već ulovio, onda je zabranjeno zbog hadisa koji prenosi Adijj bin Hatim, a i iz razloga na koji je ukazao Vjerovjesnik, s.a.v.s.: "Ako jede pas, ti ne jedi, jer se bojim da je to on ulovio za sebe",233 međutim, ako on uhvati ulov, pa bude čekao svoga vlasnika, ali mu se to oduži i on izgladni pa jede zbog gladi, onda to nema uticaja o pitanju zabrane. Oni u vezu sa tim navode hadis od EbuSa'leba El-Hašinijja. Ovo je jedno pohvalno razlučivanje, ali i jedno ispravno usaglašavanje između dva hadisa. Riječi Uzvišenoga:
"Jedite ono što vam one uhvate i spomenite Allahovo ime pri tome", tj. prilikom njegovog puštanja, kako je rekao Vjerovjesnik, s.a.v.s., Adijj bin Hatimu: "Kada pustiš svog dresiranog psa spomenuvši Allahovo ime, jedi ono što ti on uhvati",234 a, također, i u hadisu od Ebu-Sa'leba koji prenosi Buharija i Muslim: "Kada pustiš svoga psa, spomeni Allahovo ime; i kada pustiš svoju strijelu, spomeni Allahovo ime."235 Ovo je uvjet kod imama koji to uvjetuju, kao što je imam Ahmed, Allah mu se smilovao, kako je to poznato od njega, a to je da se spomene Allahovo ime prilikom puštanja psa i odapinjanja strijele. Ovo je mišljenje općepoznato kod većine - da se ovim ajetom mislilo na momenat puštanja. Međutim, Ibn-Abbas kaže: "Kada puštaš svoju dresiranu životinju, reci: bismillahi; a ako zaboraviš, nije grijeh."Neki smatraju da se ovim ajetom mislilo na spominjanje Allahovog imena pri jelu, kao što je potvrđeno kod El-Buharije i Muslima da je Allahov Poslanik podučavao svoga pastorka Omera ibn EbuSeleme rekavši: /39/ "Spomeni Allaha, jedi desnom rukom i jedi ispred sebe." U Buharijinom Sahihu preneseno je od h. Aiše da su pitali: /40/ "Allahov Poslaniče, ljudi koji su nedavno izašli iz nevjerstva donose nam meso i mi ne znamo je li prilikom njegovog klanja spomenuto Allahovo ime ili nije?" Odgovorio je: "Vi spomenite Allahovo ime i jedite."
Prenosi imam Ahmed od Abdullaha bin Ubejda bin ′Umejra da je neka žena od njih, a zvali su je Ummu-Kulsum, njemu saopćila od h. Aiše /41/ da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., jeo neku hranu sa šestericom ashaba kada je došao neki gladan beduin i pojeo to u dva zalogaja, pa je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao: "Da je spomenuo Allahovo ime, bilo bi vam dovoljno; pa kada neko od vas jede, neka spomene Allahovo ime, a ako zaboravi na početku - neka kaže: s imenom Allaha na početku i na kraju." Također ga prenosi i Ahmed, Ebu-Davud i Et-Tirmizi na više načina od Hišama Ed-Dustevanija, a Tirmizi ga ocjenjuje kao hasen, sahih. Prenose Muslim i autori Sunena, osim Et-Tirmizija, preko Ibn-Džurejd`a, od Ebu Ez-Zubejra, od Džabira ibn Abdullaha, od Vjerovjesnika, s.a.v.s.: /42/ Kada čovjek uđe u svoju kuću spomenuvši Allahovo ime prilikom ulaska i prilikom jela, šejtan kaže /svojim drugovima/: "Nemate konači{ta, a ni večere", a kada uđe ne spomenuvši Allahovo ime pri ulasku, šejtan kaže: "Našli ste konači{te", a ako još ne spomene Allahovo ime prilikom jela, šejtan kaže: "Našli ste i konači{te i večeru." Ebu-Davudov tekst:.
الْيَوْمَ أُحِلَّ لَكُمُ الطَّيِّبَاتُ ۖ وَطَعَامُ الَّذِينَ أُوتُوا الْكِتَابَ حِلٌّ لَكُمْ وَطَعَامُكُمْ حِلٌّ لَهُمْ ۖ وَالْمُحْصَنَاتُ مِنَ الْمُؤْمِنَاتِ وَالْمُحْصَنَاتُ مِنَ الَّذِينَ أُوتُوا الْكِتَابَ مِنْ قَبْلِكُمْ إِذَا آتَيْتُمُوهُنَّ أُجُورَهُنَّ مُحْصِنِينَ غَيْرَ مُسَافِحِينَ وَلَا مُتَّخِذِي أَخْدَانٍ ۗ وَمَنْ يَكْفُرْ بِالْإِيمَانِ فَقَدْ حَبِطَ عَمَلُهُ وَهُوَ فِي الْآخِرَةِ مِنَ الْخَاسِرِينَ
"Od sada vam se dozvoljavaju sva lijepa jela; i dozvoljavaju vam se jela onih kojima je data Knjiga, i vaša su jela njima dozvoljena, i čestite kćeri onih kojima je data Knjiga prije vas, kada im vjenčane darove njihove dadnete s namjerom da se njima oženite, a ne da s njima blud činite i da ih za priležnice uzimate. A onaj ko otpadne od prave vjere - uzalud će mu biti djela njegova, i on će, na onom
svijetu, gubitnik biti."
Nakon što je Uzvišeni spomenuo nečistoće koje je zabranio Svojim robovima, vjernicima, i lijepa jela koja im je dozvolio, kaže: "Od sada vam se dozvoljavaju sva lijepa jela"; a zatim spominje ono što zakolju sljedbenici dviju Knjiga; jevreji i kršćani, pa Uzvišeni kaže: "i dozvoljavaju vam se jela onih kojima je data Knjiga". Ibn-Abbas i drugi kažu: "Znači ono što oni zakolju." Ovo je stvar oko koje postoji konsenzus među učenjacima: da je ono što oni zakolju dozvoljeno muslimanima, jer i oni vjeruju da je zabranjeno zaklati osim u ime Allaha, i oni prilikom klanja spominju samo Allahovo ime, iako oni pripisuju Njemu, neka je Slavljen i Uzvišen, ono od čega je On, Slavljeni i Sveti, čist.
Potvrđeno je u sahih hadisu od Abdullaha ibn Mugaffela da je rekao: /43/ Bačen je mijeh s lojem (na hrpu) na dan Hajbera, pa sam ga pritisnuo na grudi i rekao: "Ovo danas nikome ne dam." Kada sam se okrenuo, Vjerovjesnik se, s.a.v.s, smiješi." Pravnici /fukaha/ po ovome zaključuju da je dozvoljeno i prije podjele uzeti iz ratnog plijena potrebnu hranu i slično. Ovo je jasno. Hanefijski, šafijski i hanbelijski pravnici, nasuprot malikijskih, zaključuju po ovome da je zabranjeno jesti ono što jevreji vjeruju da im je zabranjeno od onog što oni kolju, kao loj i slično; međutim, bolje od toga po značenju je predanje zabilježeno u sahih hadisu /44/ "da su stanovnici Hajbera poklonili Allahovom Posla-niku, s.a.v.s., pečenu ovcu čiju su natkoljenicu otrovali, a koja je njemu bila najukusnija. On ju je uzeo i zagrizao, ali ga je ona opomenula da je otrovana, pa ju je ispljuvao. Međutim, to je ostavilo posljedice na sjekutišima Allahovog Poslanika, s.a.v.s., i njegovoj vratnoj veni. S njime je jeo i Bišr ibn El-Bera′ ibn Ma′rur, pa je umro. Jevrejka koja je otrovala ovcu bila je ubijena, a bilo joj je ime Zejneba." Način argumentovanja ovim predanjem u tome je da je Poslanik, a.s., namjeravao jesti ovcu, a i oni koji su bili sa njim, a da ih nisu pitali da li su odstranili iz nje loj (za koji oni vjeruju da im je zabranjen) ili nisu. Međutim, dozvoljeno je samo ono što zakolju jevreji i kršćani, ali ne i idolopoklonici i njima slični, jer oni ne spominju Allahovo ime kad kolju životinje, već čak jedu i strvinu, za razliku od sljedbenika dviju Knjiga. Postoje i drugi od kojih se uzima glavarina /džizja/ kao i od sljedbenika Knjige, ali - i pored toga - muslimani ne jedu ono što zakolju niti se žene njihovim ženama. Riječi Uzvi{enog:
"i dozvoljavaju vam se jela onih kojima je data Knjiga", svojim smislom ukazuju na to da jela sljedbenika drugih religija nisu dozvoljena. Riječi Uzvi{enog: "i vaša su jela njima dozvoljena", tj. dozvoljeno vam je da im date od onoga što ste zaklali, kao što i vi jedete ono što su oni zaklali. Ovo spada u uzvračanje i nagrađivanje istom mjerom, a što se tiče hadisa koji glasi: /45/ "Druži se samo sa vjernikom i hranu tvoju neka jede samo bogobojazan", on se odnosi na preporučljivost /nedb/ i poželjnost /istihbab/.
Riječi Uzvišenog: "i čestiste vjernice su vam dozvoljene", tj. dozvoljen vam je brak sa slobodnim i krjeposnim ženama koje su vjernice, a ovo je spomenuto kao uvod za ono što dolazi, a to su riječi Uzvi{enoga: "i čestite kčeri onih kojima je data Knjiga prije vas", tj. čestite i krjeposne od bluda, kao što kaže Uzvišeni: "kada su čedne i kada javno ne čine blud i kada tajno ne žive s ljubavnicima". (4:25) Naime, ljudi se nisu ženili sljedbenicama Knjige nakon što je objavljen ajet iz sure El-Bekare koji glasi: "Ne ženite se mnogoboškinjama dok ne postanu vjernice" (2:221), sve dok nije objavljen ajet: "i čestite kćeri onih kojima je data Knjiga prije vas", pa su ovaj ajet postavili kao specifikaciju /tahsis/ onog iz sure El-Bekare: "Ne ženite se mnogoboškinjama..." Riječi Uzvi{enog:
"kada im vjenčane darove nj hove dadnete", tj. njihove mehrove, odnosno, zato što su one čestite i neporošne, isplatite im vjenčane darove draga srca. Riječi Uzvišenog: "s namjerom da se nj ma oženite, a ne da s njima blud činite i da ih za priležnice uzimate", tj. kao što je čestitost uvjet kod žena, a to je neporočnost od bluda, to je uvjet i za ljude da budu moralno čestiti i krjeposni. Zbog ovoga Uzvišeni kaže: "a ne da s njima blud činite"; "musafihun" su bludnici "i da ih za priležnice uzimate", tj. da ne budete samo njihovi ljubavnici. Poradi ovoga i imam Ahmed ibn Hanbel, Allah mu se smilovao, smatra neispravnim brak bludnice dok se ne pokaje, a također kod njega nije ispravan ni brak nemoralna čovjeka sa neporočnom ženom, sve dok se ne pokaje, a prema ovome ajetu i hadisu: /46/ "Neka ne ženi bičevani bludnik osim istu takvu." IbnD`erir prenosi od Hasana: Omer je rekao: "Naumio sam da nikom ko je učinio razvrat u islamu ne dozvolim da oženi čestitu ženu." Na to je reagovao Ubejj ibn Ka'b: Vladaru pravovjernih, idolopoklonstvo je veči grijeh, a za njega se prima pokajanje, ako se pokaje." O ovome pitanju će se opširno govoriti kod riječi Uzvišenog: "Bludnik ne treba da se ženi osim bludnicom ili mnogoboškinjom, a bludnica ne treba da bude poželjna osim bludniku ili mnogobošcu, to je zabranjeno vjernicima."236 Zbog ovoga Uzvišeni kaže: "A onaj ko otpadne od prave vjere - uzalud će mu biti djela njegova i on će, na onom svijetu, gubitnik biti."
يَا أَيُّهَا الَّذِينَ آمَنُوا إِذَا قُمْتُمْ إِلَى الصَّلَاةِ فَاغْسِلُوا وُجُوهَكُمْ وَأَيْدِيَكُمْ إِلَى الْمَرَافِقِ وَامْسَحُوا بِرُءُوسِكُمْ وَأَرْجُلَكُمْ إِلَى الْكَعْبَيْنِ ۚ وَإِنْ كُنْتُمْ جُنُبًا فَاطَّهَّرُوا ۚ وَإِنْ كُنْتُمْ مَرْضَىٰ أَوْ عَلَىٰ سَفَرٍ أَوْ جَاءَ أَحَدٌ مِنْكُمْ مِنَ الْغَائِطِ أَوْ لَامَسْتُمُ النِّسَاءَ فَلَمْ تَجِدُوا مَاءً فَتَيَمَّمُوا صَعِيدًا طَيِّبًا فَامْسَحُوا بِوُجُوهِكُمْ وَأَيْدِيكُمْ مِنْهُ ۚ مَا يُرِيدُ اللَّهُ لِيَجْعَلَ عَلَيْكُمْ مِنْ حَرَجٍ وَلَٰكِنْ يُرِيدُ لِيُطَهِّرَكُمْ وَلِيُتِمَّ نِعْمَتَهُ عَلَيْكُمْ لَعَلَّكُمْ تَشْكُرُونَ
"O vjernici, kada hoćete namaz obaviti, lica svoja i ruke svoje do iza laktova operite - a glave svoje potarite - i noge svoje do iza članaka. A ako ste džunupi, onda se okupajte; a ako ste bolesni ili na putu ili ako ste izvršili prirodnu potrebu ili ako ste se sastajali sa ženama, a ne nađete vode, onda rukama svojim čistu zemlju dotaknite i njima preko lica svojih i ruku svojih prijeđite. Allah vam ne želi pričiniti poteškoće već vas želi učiniti čistim i blagodat Svoju vam upotpuniti, da biste bili zahvalni."
Mnogi iz prvih generacija /selef/ o riječima Uzvišenog: "kada hoćete namaz obaviti" kažu da znače: "Kada hoćete namaz obaviti, a vi ste izvršili prirodnu potrebu..." Drugi kažu: "Kada ustanete iz sna da namaz obavite..." Oba su ova mišljenja bliska po značenju. Treći kažu: "Ajet ima općenitije značenje od toga, jer naređuje uzimanje abdesta radi obavljanja namaza; međutim, kada je u pitanju onaj koji je izvršio prirodnu potrebu, njemu je abdest dužnost /vadžib/, a onome koji je sa abdestom njemu je to preporučeno." Ima i mišljenje da je uzimanje abdesta za svaki namaz bilo obavezno /vadžib/ u početeku islama, ali je to poslije derogirano i ostao je poželjan /mustehabb/, kao što se može iz stalnog obnavljanja abdesta za svaki namaz Ibn-Omera vidjeti ukazivanje na poželjnost toga, kakav i jeste stav većine učenjaka. Ibn-Džerir prenosi od Ibn-Sirina da su se halife /h. Ebu-Bekr, h. Omer, h. Osman i h. Alija/ abdestili za svaki namaz. Imam Ahmed prenosi od Burejde: /47/ "Allahov Poslanik, s.a.v.s., abdestio se za svaki namaz, a na dan osvajanja Meke abdestio se je, potrao svoje mestve i sve namaze klanjao sa jednim abdestom, pa ga je h. Omer upitao: "Allahov Poslaniče, učinio si nešto što nisi praktikovao?" Odgovorio je: "Zaista sam to namjerno učinio, Omere." Ovako ga prenose Muslim i autori Sunena iz Sufjanova predanja, a EtTirmizi ga ocjenjuje kao hasen sahih. Ibn-Džerir prenosi od En-Nezzala ibn Sebre da kaže: "Vidio sam h. Aliju kako klanja podne - namaz, poslije je sjeo pred ljudima u dvorištu, zatim je donio vodu, oprao lice i ruke, a onda je potrao glavu i noge i rekao: "Ovo je abdest onoga ko nije izvršio prirodnu potrebu." Ibn Džerir prenosi od Ibrahima: H. Alija je izvagao neko sjemenje, pa se abdestio skrativši i obavivši samo najnužnije, a potom rekao: "Ovo je abdest onoga koji nije izvršio prirodnu potrebu."237 Također, Ibn-Džerir prenosi od Enesa: Omer ibn El-Hattab uzeo je abdest skrativiši ga, pa je rekao: "Ovo je abdest onoga koji nije izvršio prirodnu potrebu." Ovo je vjerodostojno predanje i tako legitimnost pohvalnosti /istihbab/ uzimanja abdesta argumentuje tradicija /sunnet/.
Riječi Uzvišenoga: "lica svoja operite" . Jedna grupa učenjaka na osnovu riječima Uzvišenog: "kada hoćete namaz obaviti, lica svoja operite", zaključuje da je obavezan nijet u abdestu, jer je zamišljeno značenje govora ( kada hoćete namaz obaviti, lica svoja operite), tj. radi molitve, kao što kažu Arapi: "Kada vidiš vladara, ustani", tj. njemu, radi njega. Pouzdano je zabilježeno u dva Sahiha : /48/ "Djela su prema nijetima i svakome pripada ono što je naumio." Poželjno je da se spominje Allahovo ime prilikom abdesta, kako je došlo u hadisu preko valjanih lanaca prenošenja, od grupe ashaba, od Vjerovjesnika, s.a.v.s., da je rekao: /49/ "Nema abdesta onaj ko prilikom njega nije spomenuo Allaha." Preporučeno je, također, oprati ruke prije njihovog stavljanja u posudu, a to je neophodno poslije ustajanja iz sna, kako je utvrđeno kod ElBuharije i Muslima od Ebu-Hurejrea - da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao: /50/ "Kada se neko od vas probudi iz sna, neka ne stavlja svoju ruku u posudu /s vodom/, prije nego je opere tri puta, jer on ne zna gdje mu je bila ruka u snu." Granica lica u dužinu od korijena je kose pa do kraja donje vilice sa bradom, i u širinu od uha do uha. A o bradi koja je duža od obavezne postoje dva mišljenja; po jednom ju je obavezno politi vodom, jer je ona sastavni dio lica. Zabilježeno je u hadisu /51/ da je Vjerovjesnik, s.a.v.s., vidio nekoga čovjeka prekrivene brade, pa mu je rekao: "Otkrij je, jer je brada dio lica." Poželjno je i provući prste groz gustu bradu, a autentično je zabilježeno da je on, s.a.v.s., perući lice tri puta provlačio prste kroz bradu. Prenosi imam Ahmed od Šefika /52/ kako je vidio h. Osmana da se abdesti, pa navodi hadis i kaže: Osman je provukao tri puta prste kroz bradu kada je prao lice, a zatim je rekao: "Vidio sam Allahovog Poslanika, s.a.v.s., kako radi ovo što ste vidjeli da sam ja uradio." Prenosi ga Et-Tirmizi i ocjenjuje ga kao hasen hadis, a prenosi ga i Ibn-Madže. I El-Buhari ga smatra hasen hadisom. El-Bejheki kaže: "...i prenijeli smo o olakšici /ruhsa/ u ostavljanju provlačenja prstiju kroz bradu od Ibn-Omera i Hasana ibn Alije, zatim od En-Nehaijja i jedne grupe tabiina".
/53/ Utvrđeno je od Vjerovjesnika, s.a.v.s., u vjerodostojnim hadisima /sahih/ da bi on, kada bi se abdestio, izapirao usta i nos. Imami se razilaze oko toga da li su ove dvije radnje obavezne /vadžib/ u abdestu i kupanju, ili su poželjne /mustehab/.238 Prenosi imam Ahmed od Ibn-Abbasa /54/ da se je abdestio; uzeo je šaku vode pa je izaprao njom usta i nos, zatim je uzeo drugu šaku vode pa uradio tako isto, tj. pridodao je svojoj drugoj ruci, pa njom oprao svoje lice, zatim je uzeo šaku vode pa oprao svoju desnu ruku, pa je to ponovio sa lijevom rukom, a zatim je potrao svoju glavu. Ponovo je uzeo šaku vode, pa je polio po svojoj desnoj nozi dok ju je oprao, zatim je uzeo šaku vode, pa njome oprao svoju lijevu nogu, rekavši na kraju: "Ovako sam vidio Allahovog Poslanika, s.a.v.s.", tj. da se abdesti. Prenosi ga i El-Buhari. Riječi Uzvišenoga: "i ruke svoje do iza lakata", tj. sa laktovima. Prenosi se od Džabira ibn Abdullaha da kaže: /56/ "Kada bi se Allahov Poslanik, s.a.v.s., abdestio, snosio je vodu i na svoje laktove.239 (Slab hadis /daif/). Poželjno je da opere i mišice svojih nadlaktica, kako to prenosi El-Buhari i Muslim od Ebu-Hurejrea: Rekao je Allahov Poslanik, s.a.v.s.: "Moj ummet }e na Dan Ustajanja (proživljenja) biti prozvan svijetlih glava, ruku i nogu, od tragova abdesta, pa ko od vas može produžiti svoje svjetlo, neka to i učini." Riječi Uzvišenoga: "a glave svoje potarite - /bi-ruusikum/..." Slovo "ba" je ovdje radi vezivanja. O opisu Poslanikovog, s.a.v.s., abdesta zabilježeno je predanje kod El-Buharije i Muslima od Abdullaha ibn Zejda ibn Asima da ga je neki čovjek upitao: /57/ "Može{ li nam pokazati kako se abdestio Allahov Poslanik, s.a.v.s.?" Abdullah ibn Zejd je odgovorio: "Da", a zatim je zatražio vodu za abdest...Zatim je potrao svoju glavu rukama, naprijed i nazad, počevši od prednjeg dijela glave, a potom ih spustivši na potiljak, a zatim bi se vratio na mjesto s kojeg je počeo i na kraju bi oprao svoje noge. Od h. Alije se prenosi isto ovo. Ebu-Davud prenosi od Muavije i El-Mikdada da daju skoro isti opis Poslanikovog, s.a.v.s., abdesta. U ovim hadisima je argument onih koji smatraju obaveznim potiranje cijele glave, kakav je stav i Malikov i Ahmedov...
Hanefije smatraju da je obavezno potiranje četvrtine glave, a to je prednji dio glave. Šafije kažu da je obavezno samo ono za što se upotrebljava imenica potiranje, pa kada bi potrao dio kose sa glave bilo bi mu dovoljno. Obje grupe se pozivaju na hadis koji prenosi El-Mugire ibn Šu′be u kojem stoji: "...pa je oprao svoje ruke i potrao prednji dio glave /nasijetun/ i preko turbana i svojih mestvi", ostatak hadisa je u Muslimovom Sahihu i drugim zbirkama. Međutim, prigovaraju im učenici imami Ahmeda, da se Poslanik, s.a.v.s., ograničio na potiranje prednjeg dijela glave, jer je upotpunio potiranje ostatka glave preko turbana. Mi u vezi sa time kažemo da to nije na mjestu, jer kako su o tome došli mnogi hadisi da je on potirao turban i mestve, to je onda preče i vi nemate u tome argument da je dozvoljeno ograničiti se samo na potiranje prednjeg dijela glave ili jednog dijela glave, bez upotpunjenja preko turbana. Riječi Uzvišenoga: "i noge svoje do iza članaka" čitaju se u akuzativu "ve erdžulekum" - i noge svoje, vezano za "lica svoja i ruke svoje do iza lakata operite". Prenosi Ibn Ebi-Hatim od Ibn-Abbasa da je on čitao: "ve erdžulekum", govoreći da se ta riječ odnosi na pranje. Isto to preneseno je i od Abdullaha ibn Mes′uda, Urve, Ataa, Ikrime, Hasana, Mudžahida, Ibrahima, EdDahhaka, Es-Suddija, Mukatila ibn Hajjana, Ez-Zuhrija i Ibrahima Et-Temimija. Ovaj način čitanja /kiraet/ očito ukazuje na obaveznost pranja nogu, kako su to i smatrale prve generacije /selef/. Na osnovu ovoga neki smatraju da je obavezno voditi računa o redoslijedu prilikom uzimanja abdesta, kakvo je mišljenje većine (džumhur), za razliku od EbuHanife, koji nije uvjetovao redoslijed /tertib/, čak ako bi oprao noge, a zatim potrao glavu i oprao ruke, a zatim lice, bilo bi dostatno...!!!, jer ajet naređuje pranje ovih organa, a veznik "ve"- i ne ukazuje na redoslijed. Večina ovako odgovara: "Ajet ukazuje na obaveznost slijeda /ta′kib/, koji nužno iziskuje rodoslijed zbog veznika ′fe′ u riječima Uzvišenog: ′lica svoja operite...′, koje ukazuju na dužnost pranja lica na početku prilikom ustajanja na namaz, jer je to tako naređeno posljedičnim veznikom ′fe′ /faut-takib/, a on iziskuje redoslijed." Odgovarajući hanefijama drugi kažu: "Moguće je samo da se Poslanik, a.s., abdestio po redoslijedu, i onda je on obavezan, ili nije po redoslijedu i onda on nije obavezan, ali niko to ne tvrdi. Stoga je dužnost ono što mi kažemo", tj. redoslijed.
Drugi je način čitanja u genitivu... (vemsehu biruusikum ve erdžulikum - a glave svoje potarite i noge svoje do iza članaka). Šiije njime obrazlažu svoje mi{ljenje o obaveznosti potiranja nogu, jer je ta riječ kod njih veznikom vezana za potiranje glave.Ovaj način čitanja u genitivu je moguć; bilo zbog neposredne blizine i povezanosti rečenice, kao što Arapi kažu: "hudžru dabbin harebin" - jazbina bodljorepog guštera-mužjaka, ili riječi Uzvišenog:
"Na njima će biti odijela od tanke zelene svile, i od teške svile" (76:21), i ovo je poznato i dopušteno u arapskom jeziku; bilo da se to odnosi na potiranje nogu kad su na njima mestve. Šafija, Uzvišeni Allah mu se smilovao, kaže: "Odnosi se na potiranje nogu kad su na njima mestve." U svakom slučaju pranje nogu stroga je dužnost i ono je neophodno, kako poradi ovoga ajeta, tako i poradi hadisa koje ćemo navesti. Iako jedna skupina smatra: "Ajet ukazuje na potiranje, ali se time mislilo na neznatno i kratko pranje." Među najboljim argumentima za to je predanje hafiza El-Bejhekija koju prenosi svojim lancem prenošenja /58/ od Alije ibn Ebi-Taliba da je on klanjao podne, a potom se zadržao na nekom širem mjestu u Kufi, poradi rješavanja problema s kojima su se susretali ljudi, sve do ikindija - namaza, kada mu je donesena neka posuda /kuz/ sa vodom, iz koje je zagrabio jednu šaku, a zatim njome potrao svoje lice, ruke, glavu i noge, ustao, popio ostatak vode stojeći i rekao: "Neki ljudi preziru da piju vodu stojeći, a Allahov Poslanik, s.a.v.s, postupao je kao što sam i ja postupio." Još je dodao: "Ovo je abdest onoga ko nije obavio prirodnu potrebu." Prenosi ga i El-Buhari u Sahihu od Adema sa približnim značenjem. A oni od šiija koji smatraju obaveznim potiranje nogu na način kako se potiru mestve u zabludi su, a i druge zavode.
HADISI KOJI GOVORE O NEOPHODNOSTI PRANJA NOGU
Prenosi se, različitim predanjima, od vladara pravovjernih, Osmana, Alije ibn Taliba, od Ibn-Abbasa, Muavije, Abdullaha ibn Zejda ibn Asima i Mikdada ibn Ma′d Jekriba /59/, da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., prao svoje noge u vodi za abdest, bilo jedan, dva ili tri puta, a i u hadisu kojeg prenosi Amr ibn Šuajb, od svoga oca, a on od svoga djeda /60/, da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., uzimajući abdest oprao i svoje noge, a zatim rekao: "Ovo je abdest bez kojeg Allah ne prima namaz." El-Buhari i Muslim bilježe od Abdullaha ibn ′Amra da je rekao: /61/ "Allahov Poslanik, s.a.v.s., izostao je na nekome putovanju na koje smo krenuli. U međuvremenu, kada nas je sustigao, nastupilo je vrijeme ikindija - namaza i mi smo se abdestili, ali smo počeli potirati naše noge, pa je on povikao najjačim glasom: "Potpuno uzimajte abdest! Teško petama od Vatre!" Također ga prenose u svojim "Sahihima" i od Ebu-Hurejrea. Muslim u Sahihu penosi od h. Aiše, a ona od Vjerovjesnika, s.a.v.s., da je rekao: /62/ "Potpuno uzimajte abdest! Teško petama od Vatre!"
Ibn-Džerir prenosi od Ebu-Umame, ili od njegovog brata: /63/ Allahov Poslanik, s.a.v.s., vidio je neke ljude kako klanjaju, a na peti nekoga od njih vidjelo se jedno mjesto veličine drama, ili čak nokta koje nije skvasila voda, pa je rekao: "Teško petama od Vatre." Od tada, ako bi neko primijetio da mu je na nozi ostalo nešto suho, ponavljao bi abdest." Argumentovanje ovim hadisima savim je jasno, jer da je stroga dužnost /fard/ potiranje nogu ili da je to dozvoljeno, ne bi on izrekao prijetnju za nepotpuno izvršavanje toga, jer potiranje /mesh/ ne obuhvata cijelu nogu, već se samo potire ono što se potire preko mestava. Tako imam Ebu-Džafer ibn Džerir, Uzvišeni Allah mu se smilovao, upućuje ovu argumentaciju protiv Šiija.
Muslim prenosi u svome Sahihu od Omera ibn ElHattaba /64/, da se neki čovjek abdestio, ali je izostavio jedno mjesto na svojoj nozi veličine nokta, a Vjerovjesnik, s.a.v.s., vidio ga je i rekao mu: "Povrati se, pa lijepo uzmi abdest." U Ahmedovom rivajetu kaže se: /65/...naredio mu je da ponovi abdest.241 Imam Ahmed i autori Sunena prenose od Lekita ibn Sabre: /66/ Upitao sam: "Allahov Poslaniče, obavijesti me o načinu uzimanja abdesta?" Odgovorio je: "Propisno uzmi abdest; provuci prste jedne ruke između prstiju druge ruke i potpuno isperi nos, izuzev ako si postač." Dio hadisa koji prenosi imam Ahmed /67/: ...zatim će oprati svoje noge kako mu je naredio uzvišeni Allah...242 od ′Amra ibn ′Abese, r.a., a nalazi se i u Muslimovom Sahihu u drugoj verziji, mada se i u njemu kaže: ... zatim će oprati svoje noge kako mu je naredio Uzvišeni Allah... - ukazuje na to da Kur′an naređuje pranje /nogu/. Također i Ebu-Ishak Es-Sebi'i prenosi od El-Harisa od Alije ibn Ebi-Taliba, r.a., da je rekao: /68/ "Perite noge do članaka, kako vam je naređeno."
Abdu-Hajr od Alije /69/, da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., skvasio i trljao svoje noge i u sandalama. Mislio je na površinsko pranje kada su noge u sandalama i nema nikakve smetnje za pranje kada je čovjek u svojoj obući. Međutim, u ovome je hadisu odgovor onima koji idu u jednu krajnost i cjepidlačenje i koji su sumnjičavi prema svemu. Slično prenosi i Ibn-Džerir od Huzejfe: /70/ "Allahov Poslanik, s.a.v.s., bio je na nekom smetljištu, pa je mokrio stojeći, a zatim je zatražio vodu pa se abdestio i potrao preko svoje obuće." To je vjerodostojan hadis na koji Ibn-Džerir odgovara (drugim predanjem) koji prenose pouzdani i meritorni prenosioci /sukat, huffaz/ od El-E′ameša, on od Ebu-Vaila, a on od Huzejfe: /71/ "pa je mokrio stojeći, a zatim se abdestio potravši svoje mestve". Mislim /Ibni-Kesir/ da se ova dva hadisa mogu uskladiti tako što je on ustvari imao na nogama mestve preko kojih je bila obuća. U Ahmedovom predanju od Evsa ibn Ebi-Evsa kaže /Evs/ : /72/ "Vidio sam Allahovog Poslanika, s.a.v.s., kako se abdesti potravši svoju obuću, a potom je ustao da obavi namaz." U Ebu-Davudovom predanju od istog Evsa on kaže: /73/ "Vidio sam Allahovog Poslanika, s.a.v.s., da je otišao na neko smetljište, pa se pomokrio i abdestio potravši svoju obuću i noge." Ibn-Džerir zaključuje: "Ovo se odnosi na to da se tako abdestio kad nije izvršio prirodnu potrebu, a inače je vjerodostojna i autentična Poslanikova, s.a.v.s., naredba o općenitosti pranja nogu pri uzimanju abdesta vodom i to prenesena opšeraširenom tradicijom (bin-nakli el-mustefidi), koja isključuje bilo kakvu ispriku onoga do koga stigne ili mu bude dostavljena. Neki smatraju da je ovaj ajet dokinuo olakšicu potiranja preko mestvi na temelju nekog nevjerodostojnog predanja od Alije, r.a. Ono što je pouzdano utvrđeno od Alije, r.a., jeste potiranje preko mestvi, kao što je i od Vjerovjesnika, s.a.v.s., utvrđeno potiranje preko mestvi poslije objave ovog časnog ajeta." Imam Ahmed prenosi od Džerira ibn Abdullaha El-Bed`elija da kaže: /74/ "Primio sam islam poslije objave sure El-Maide i vidio sam Allahovog Poslanika, s.a.v.s., da potire nakon što sam primio islam." Buharija i Muslim prenose od Hemmama da je rekao: /75/ Džerir se mokrio, zatim abdestio potravši preko svojih mestvi. Upitan je: "Radiš tako?" Odgovorio je: "Da, jer sam vidio Allahovog Poslanika, s.a.v.s., da je mokrio, a zatim se abdestio potravši preko svojih mestvi." Tevaturom (velikim brojem prenosilaca u svakoj generaciji) utvrđena je, od Allahovog Poslanika, s.a.v.s., vjerozakonska ispravnost potiranja po mestvama i to njegovom riječju i praksom.
Rafidije oponiraju tome bez ikakve osnove, ustvari neznanjem i zabludom, i ako je to utvrđeno u Muslimovom Sahihu iz predanja vladara pravovjernih Alije ibn Ebi-Taliba, r.a., kao što je od njega utvrđena u Buhariji i Muslimu od Vjerovjesnika, s.a.v.s., zabrana privremenog braka /nikahul-mut′ati/, a oni ga dozvoljavaju. Tako i ovaj časni ajet dokazuje obaveznost pranja nogu, pored onoga što je krajnje vjerodostojno (tevaturom) utvrđeno iz prakse Allahovog Poslanika, s.a.v.s., a prema ovome časnom ajetu. Međutim, oni oponiraju svemu tome. Također imaju oprečan stav o pitanju dva zglavka na nozi koji predstavljaju dvije ispupčene kosti na rastavu potkoljenice i noge, kako na to ukazuju hadisi. Tako prenose El-Buhari i Muslim: /76/ od Osmana, da se abdestio opravši svoju desnu nogu do zglavaka, a i lijevu isto tako. Prenosi Buharija kao muallek /bez seneda/, ali potpuno sigurno,zatim Ebu-Davud i Ibn-Huzejme u svome Sahihu od En-Nu'mana ibn Bišra da je rekao: /77/ Okrenuo nam se Allahov Poslanik, s.a.v.s., svojim licem i rekao: "Ispravite i poravnajte safove - tri puta - jer, tako mi Allaha, ili ćete poravnati i upotpuniti safove ili će Allah razjediniti vaša srca", pa sam vidio ljude kako priljubljuju međusobno nožne članke (ka'b), svoja koljena i ramena." Tekst je ovog hadisa od Ibn-Huzejme. Nije moguće da riječ (ka'b) ovdje znači nešto drugo osim ispupčenu kost iznad stopala, tako da je zglavak jednog bio paralelno zglavku njegova druga. To dokazuje ono što smo mi naveli da su to dvije ispupčene kosti na rastavu /zglobu/ potkoljenice i stopala, kakav je i stav sunnija. Rafidije smatraju da riječ ka'b ovdje znači petu, a na svakoj nozi je po jedna peta, pa ti razmisli... Riječi Uzvišenoga:
"... a ako ste bolesni, ili na putu, ili ako ste izvršili prirodnu potrebu, ili ako ste se sastajali sa ženama, a ne nađete vode, onda rukama svojim čistu zemlju dotaknite i njima preko lica svojih i ruku svojih prije|ite." " O svemu ovom prethodio je komentar u ajetu o ženama, pa nemamo potrebe ovdje vračati se na to, kako bismo, izbjegli preopširnost. Riječi Uzvišenoga: "Allah ne želi pričiniti vam poteškoće", tj. olakšao je, a nije vam otežao, čak je dozvolio uzimanje tejemmuma /potiranja lica i ruku/ u bolesti i zbog nedostaka vode, kao široku mogućnost vama i milost, i čak mu dao ulogu vode, izuzev u nekim okolnostima koje su već ranije pojašnjene. Riječi Uzvišenog: "...sve vas želi učiniti čistim i blagodat vam Svoju upotpuniti, da biste bili zahvalni", tj. zbog davanja širih mogućnosti i blagosti prema vama u onome što vam je propisao. Tradicija /sunnet/ podstiče na učenje dove Uzvišenom Allahu, neposredno poslije uzimanja abdesta, da uvrsti izvršioca među one koji su se očistili izvršivši imperativ ovog časnog ajeta. U Muslimovom Sahihu zabilježeno je od Omera, r.a., da je Vjerovjesnik, s.a.v.s., rekao: /78/ "Svakom od vas koji uzme abdest, pa završi ili upotpuni abdest učeći: Ešhedu en la ilahe illellahu ve enne muhammeden abduhu ve resuluhu - Svjedočim da nema nikakava boga osim Allaha i da je Muhammed Njegov rob i Njegov poslanik - otvore se osam vrata Dženneta da uđe na koja hoće." Također Muslim prenosi od Ka′ba ibn Murre, koji kaže: Rekao je Allahov Poslanik, s.a.v.s.: /79/ "Svakoga čovjeka, kada se abdesti, napuštaju grijesi: prilikom pranja ruku grijesi napuštaju ruke; kada pere lice, grijesi mu odlaze sa lica; kada potire glavu grijesi odlaze sa nje; kada pere noge, njegovi grijesi ih napuštaju." Također, on prenosi od Ebu-Malika El-Eš′arijja da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao: /80/ "čistoća /tuhur/ pola je vjerovanja /iman/, riječi: el-hamdulillahi (hvala Allahu) ispunjavaju Mizan /tezulju djela/, riječi: subhanallahi vallahu ekber (slavljen je i uzvišen Allah) ispunjavaju prostor između nebesa i Zemlje, post je štit, strpljivost je svjetlo, milostinja je jasan znak, a Kur'an je argument tebi ili protiv tebe. Svaki čovjek osviće zalažući sebe, pa se neko spasi, a neko upropasti." Također on, Uzvišeni Allah mu se smilovao, prenosi od Ibn-Umera: Rekao je Allahov Poslanik, s.a.v.s.: /81/ "Allah ne prima milostinju datu od prevare, niti namaz bez abdesta." Tako ga prenose Ahmed, Ebu-Davud, Nesaija, i Ibn-Madže od Šu'be.
وَاذْكُرُوا نِعْمَةَ اللَّهِ عَلَيْكُمْ وَمِيثَاقَهُ الَّذِي وَاثَقَكُمْ بِهِ إِذْ قُلْتُمْ سَمِعْنَا وَأَطَعْنَا ۖ وَاتَّقُوا اللَّهَ ۚ إِنَّ اللَّهَ عَلِيمٌ بِذَاتِ الصُّدُورِ
I sjetite se Allahove milosti kojom vas je obasuo i zavjeta kojim vas je obavezao, kad ste rekli: "Slušamo i pokoravamo se!" I bojte
se Allaha, jer Allah zna svačije misli.
Uzvišeni Allah podsjeća Svoje robove, vjernike na blagodat koju im je dao uzakonivši im ovu veliku Vjeru i poslavši im ovog časnog Poslanika, kao i na obavezu i zavjet koji je uzeo od njih da će mu dati prisegu, slijediti ga, pomagati, primiti od njega vjeru (din) i dostaviti ga drugima, pa Uzvišeni kaže: “I sjetite se Allahove milosti kojom vas je obasuo i zavjeta kojim vas je obavezao, kad ste rekli: "Slušamo i pokoravamo se!" Ovo je prisega koju su dali Allahovom Poslaniku, s.a.v.s., kada su, primajući islam, izjavili: "Dajemo prisegu Allahovom Poslaniku, s.a.v.s., na slušanje i pokornost u svemu što volimo i preziremo, u davanju prednosti njemu nad nama i da nećemo osporavati nikome nešto čega je dostojan." U riječima Uzvišenog:
"I bojte se Allaha", On naređuje ustrajnost u bogobojaznosti i čestitosti u svim okolnostima, a zatim im stavlja do znanja da On zna tajne i pomisli kojima su zaokupljena srca i duše, pa kaže: “jer Allah zna svačije misli".
يَا أَيُّهَا الَّذِينَ آمَنُوا كُونُوا قَوَّامِينَ لِلَّهِ شُهَدَاءَ بِالْقِسْطِ ۖ وَلَا يَجْرِمَنَّكُمْ شَنَآنُ قَوْمٍ عَلَىٰ أَلَّا تَعْدِلُوا ۚ اعْدِلُوا هُوَ أَقْرَبُ لِلتَّقْوَىٰ ۖ وَاتَّقُوا اللَّهَ ۚ إِنَّ اللَّهَ خَبِيرٌ بِمَا تَعْمَلُونَ
"O vjernici, dužnosti prema Allahu izvršavajte, i pravedno svjedočite! Neka vas mržnja koju prema nekim ljudima nosite nikako ne navede da nepravedni budete! Pravedni budite, to je najbliže bogobojaznosti, i bojte se Allaha, jer Allah dobro zna ono što činite."
Riječi Uzvišenog: "O vjernici, dužnosti prema Allahu izvršavajte", tj. slijedeći Istinu poradi Allaha, a ne radi ljudi i radi toga da bi se to pročulo: "i pravedno svjedoćite!", tj. budite pravedni. Potvrđeno je u Buhariji i Muslimu da je En-Nu'man ibn Bešir rekao: /82/ Moj babo mi je nešto poklonio, a moja majka, 'Amra bint Revaha je prigovorila: "Nisam zadovoljna dok ti to ne odobri Allahov Poslanik, s.a.v.s." Otišao mu je da bi on, s.a.v.s., posvjedočio ispravnost davanja, milostinje koja je bila meni namijenjena. Upitao ga je: "Da li si to isto poklonio svoj svojoj djeci?" Odgovorio je: "Ne..." Rekao mu je: "Bojte se Allaha i budite pravedni među vašom djecom. Ja ne mogu potvrditi nešto što je nepravedno." Moj babo se vratio i povukao tu milostinju. Riječi Uzvišenog: "Neka vas mržnja koju prema nekim ljudima nosite nikako ne navede da nepravedni budete!", tj. neka vas ne ponese mržnja prema nekim ljudima da isključite pravednost spram njih, nego budite pravedni i spram prijatelja i spram neprijatelja i poradi ovoga Uzvišeni kaže: "Pravedni budite, to je najbliže bogobojaznosti", tj. vaša primjena pravednosti bliža je čestitosti od njenog izostavljanja. Riječi Uzvišenog:
"i bojte se Allaha, jer Allah dobro zna ono što činite", tj. On će vas nagraditi ili kazniti prema onome što On zna da ste uradili, bilo to dobro ili zlo.
وَعَدَ اللَّهُ الَّذِينَ آمَنُوا وَعَمِلُوا الصَّالِحَاتِ ۙ لَهُمْ مَغْفِرَةٌ وَأَجْرٌ عَظِيمٌ
"Onima koji budu vjerovali i dobra djela činili Allah obećava oprost i nagradu veliku"
"Onima koji budu vjerovali i dobra djela činili Allah obećava oprost", tj. za njihove grijehe ; "i nagradu veliku", a to je Džennet, koji je dio Njegove milosti prema Njegovim robovima, koji oni ne mogu zaslužiti svojim djelima, već Njegovom milošću i dobrotom, ali ne isključujući spoznaju da je Uzvišeni Allah dao da njihova djela budu uzrok postizanja Njegove milosti, dobrote, oprosta i zadovoljstva, pa sve od Njega potječe i On je vlasnik svega, a sva zahvalnost Njemu pripada i od Njega je darivanje.
وَالَّذِينَ كَفَرُوا وَكَذَّبُوا بِآيَاتِنَا أُولَٰئِكَ أَصْحَابُ الْجَحِيمِ
a oni koji ne budu vjerovali i dokaze Naše budu poricali - bit će stanovnici Džehennema."
Zatim Uzvišeni kaže: "a oni koji ne budu vjerovali i dokaze Naše budu poricali - bit će stanovnici Džehennema"; ovo je zbog Njegove pravde, mudrosti i suda koji nikome nepravdu ne čini, jer je to sud Apsolutno Pravednog, Mudrog i Moćnog.
يَا أَيُّهَا الَّذِينَ آمَنُوا اذْكُرُوا نِعْمَتَ اللَّهِ عَلَيْكُمْ إِذْ هَمَّ قَوْمٌ أَنْ يَبْسُطُوا إِلَيْكُمْ أَيْدِيَهُمْ فَكَفَّ أَيْدِيَهُمْ عَنْكُمْ ۖ وَاتَّقُوا اللَّهَ ۚ وَعَلَى اللَّهِ فَلْيَتَوَكَّلِ الْمُؤْمِنُونَ
"O, vjernici, sjetite se Allahove blagodati prema vama kada su neki ljudi htjeli dočepati se vas, a On je zadržao ruke njihove. I bojte se Allaha, i neka se vjernici samo u Allaha pouzdaju!
"O vjernici, sjetite se Allahove blagodati prema vama kada su se neki ljudi htjeli vas dočepati, a On je zadržao ruke njihove." Prenosi Abdur-Rezzak od Džabira: /83/ da je Vjerovjesnik, s.a.v.s., odsjeo na nekom mjestu, a ljudi koji su bili sa njim razišli su se po hladovini stabala idaha..Vjerovjesnik, s.a.v.s., zakačio je svoju sablju za neko drvo. Tada je prišao neki beduin do sablje Allahovog Poslanika, s.a.v.s., uzeo ju i izvukao iz korica, a zatim se okrenuo prema Vjerovjesniku, s.a.v.s., prijeteći: "Ko će te zaštiti od mene?" Odgovorio mu je: "Uzvišeni Allah!" Beduin je ponovio dva ili tri puta: "Ko će te zaštiti od mene?", a Vjerovjesnik je, s.a.v.s., odgovarao: "Allah!" Beduin je tada vratio sablju u korice, a Vjerovjesnik, s.a.v.s., pozvao je svoje drugove i obavijestio ih šta se desilo sa beduinom koji je sjedio pored njega, a on ga nije kaznio. Ma'mer kaže: "Katade je spominjao ovaj doga|aj dodajući da su neki Arapi željeli iz zasjede ubiti Allahovog Poslanika, s.a.v.s., pa su poslali ovoga beduina."
Tumačenje ajeta
"...O vjernici, sjetite se Allahove blagodati prema vama kada su se neki ljudi htjeli vas dočepati...", i kazivanje o ovom beduinu koji se zvao Gavris ibn El-Haris zabilježeno je u vjerodostojnom hadisu.
Ima i mišljenje da je ovaj ajet objavljen u vezi sa K'abom ibn El-Ešrefom i njegovim drugovima kada su željeli prevariti Vjerovjesnika, s.a.v.s., i njegove drugove u K'abovoj kući. Prenosi ga Ibn Ebi-Hatim. Ima mišljenje da je objavljen vezano za pleme Benu en-Nedir kada su njegovi pripadnici željeli baciti stijenu na glavu Allahovog Poslanika, s.a.v.s., kada im je on došao, tražeći pomoć od njih u isplati krvarine plemenu Beni-Amir, ali Uzvišeni Allah je otkrio Vjerovjesniku, s.a.v.s., ono o čemu su se oni bili dogovorili. Riječi Uzvišenog:
"i neka se vjernici samo u Allaha pouzdaju!" znače: ko se osloni na Allaha on će mu biti dovoljan za njegove brige i sačuvat će ga i zaštititi od zla ljudi. Potom je naređeno Allahovom Poslaniku, s.a.v.s., da se uputi prema njima /plemenu Benu en-Nedir/, da ih opkoli kako bi ih porazio i prognao.
وَلَقَدْ أَخَذَ اللَّهُ مِيثَاقَ بَنِي إِسْرَائِيلَ وَبَعَثْنَا مِنْهُمُ اثْنَيْ عَشَرَ نَقِيبًا ۖ وَقَالَ اللَّهُ إِنِّي مَعَكُمْ ۖ لَئِنْ أَقَمْتُمُ الصَّلَاةَ وَآتَيْتُمُ الزَّكَاةَ وَآمَنْتُمْ بِرُسُلِي وَعَزَّرْتُمُوهُمْ وَأَقْرَضْتُمُ اللَّهَ قَرْضًا حَسَنًا لَأُكَفِّرَنَّ عَنْكُمْ سَيِّئَاتِكُمْ وَلَأُدْخِلَنَّكُمْ جَنَّاتٍ تَجْرِي مِنْ تَحْتِهَا الْأَنْهَارُ ۚ فَمَنْ كَفَرَ بَعْدَ ذَٰلِكَ مِنْكُمْ فَقَدْ ضَلَّ سَوَاءَ السَّبِيلِ
Allah je prihvatio zavjet sinova Israilovih - a između njih bili smo postavili dvanaest starješina - i Allah je rekao: "Ja sam s vama! Ako budete molitvu obavljali i zekat davali, i ako budete u poslanike Moje vjerovali, pomagali im i drage volje zajam Allahu davali, sigurno ću prijeći preko hrđavih postupaka vaših i uvest ću vas u dženetske bašće, kroz koje će rijeke teći. A onaj među vama koji ni poslije ovoga ne bude vjerovao - s puta pravoga je skrenuo."
Nakon što je Uzvišeni Allah naredio Svojim robovima, vjernicima da izvršavaju obaveze i zavjete koje je On od njih uzeo preko jezika svoga poslanika i roba Muhammeda, s.a.v.s., i nakon što im je naredio da se drže istine i pravednog svjedočenja i spomenuo im Svoje vidljive i skrivene blagodati prema njima usmjerivši ih Istini i Uputi, počinje im objašnjavati kako je bio uzeo zavjete od sljedbenika ranijih Knjiga: jevreja i kršćana, pa kada su ih oni prekršili, On ih je prokleo i odbio iz svog okrilja, stavljajući koprene na njihova srca kako ne bi stigli do Upute i Istinske Vjere, a to su: korisno znanje i dobra djela. Tako Uzvišeni Allah kaže: "Allah je prihvatio zavjet sinova Israilovih - a između njih bili smo postavili dvanaest starješina", znači plemenske vođe koji su prihvatili prisegu, slušanje i pokornost Allahu, Njegovu Poslaniku i Njegovj Knjizi. Tevrat u svojoj četvrtoj knjizi (Knjiga brojeva) spominje brojčano i poimenice ove plemenske starješine pojedinih plemena jevreja; starješina plemena Beni-Ruvbil (Ruben) bio je El-Jesur ibn Sadun (Elisur, sin Šedeurov), starješina plemena Beni-Zem'un (Zimun) bio je Šimval ibn Suriški (Zelumiel, sin Surišadajev), starješina plemena Beni-Jehuza (Juda) bio je El-Hašun ibn Imjazab (Nahšan, sin Aminadabov), starješina plemena Beni-Jesahir (Jisakar) bio je [al ibn Saun (Netanel, sin Suarov), starješina plemena Beni-Zebulun (Zebulun) bio je Eljab ibn Halub (Eliab, sin Helonov), starješina plemena Beni-Ifrajm (Efrajim) bio je Menša ibn Amenhur (Elišama, sin Amihudov), starješina plemena Menša (Manaše) bio je Himlijail ibn Jersun (Gamaliel, sin Pedahsurov), starješina plemena Beni-Benjamin (Benjamin) bio je Ebijdin ibn Džedun (Abidan, sin Gidonijev), starješina plemena Beni-Dan (Dan) bio je Džiajzer ibn Amijšizi (Ahiezer, sin Amišadajev), starješina plemena Beni-Ešar (Ašer) bio je Nehajil ibn Adžran (Pagiel, sin Okranov), strarješina plemena Beni-Kan (Gad) bio je Es-Sejf ibn Davajil (Elijasaf, sin Enanov) i starješina plemena Beni-Neftali (Naftali) bio je Edžze' ibn 'Iminan (Ahira,sin Enanov). Također i kada je Allahov Poslanik, s.a.v.s., uzimao prisegu od Ensarija na Akabi bilo je prisutno dvanaest poglavica; trojica iz plemena Evs i to: Usejd ibn El-Hudajr, S'ad ibn El-Hajseme i Rifa'a ibn Abdul-Munzir, a kaže se da su ga zamijenili Ebul-Hejsem ibn Et-Tejhan i deveterica iz plemena El-Hazred`: Ebu-Umame Es'ad ibn Zurare, S'ad ibn Er-Rebi', Abdullah ibn Revaha, Rafi' ibn Malik ibn El-'Ad`lan, El-Bera' ibn M'arur, 'Ubade ibn Es-Samit, S'ad ibn 'Ubade, Abdullah ibn 'Amr ibn Haram i El-Munzir ibn 'Umer ibn Hunejš, neka je Uzvišeni Allah zadovoljan sa svima.
Ovi su bili vođe svojih plemena te noći prema Vjerovjesnikovom, s.a.v.s., naređenju i bili su ovlašćeni sklopiti ugovor i dati prisegu na poslušnost i pokornost za svoj narod Vjerovjesniku, s.a.v.s. Buharija i Muslim bilježe hadis od Džabira ibn Sumure koji kaže: /84/ Čuo sam Vjerovjesnika, s.a.v.s., da kaže: "Neprestano će ljudi biti u napretku dok njima budu upravljali Dvanaesterica.", zatim je Vjerovjesnik, s.a.v.s., rekao nešto što nisam čuo, pa sam pitao: "Šta je rekao Vjerovjesnik, s.a.v.s.?" Odgovorio je: "Svi su iz plemena Kurejš." Ovo je Muslimov tekst. Značaj je ovoga hadisa u obznani radosne vijesti o dolasku dvanaesterice pravednih vladara koji će se držati istine i biti pravedni prema ljudima. Iz ovoga se ne razumijeva neophodnost njihovog neprekinuta slijeda jednih iza drugih. Ipak, četverica od njih bili su u nizu: Ebu-Bekr, Omer, Osman i Alija, Allah zadovoljan bio s njima. Među njima je Omer ibn Abdul-Aziz, u što nema sumnje kod imama, i neki od dinastija Abasija i Sudnji dan neće nastupiti dok se njihova vladavina ne ostvari. Jasno je da se među njih ubraja i najavljeni Mehdija koji je spomenut u hadisima koji su došli /do nas/. Navedeno je kako će njegovo ime biti podudarno imenu Vjerovjesnika, s.a.v.s., a ime njegovog babe imenu Vjerovjesnikovog babe, pa će ispuniti Zemlju pravdom i pravičnošću nakon što je bila ispunjena nepravdom i tiranijom.
Naravno, ovo nije onaj Očekivani Mehdija, u čije postojanje i u ponovnu pojavu iz podzemnog tunela u Somori vjeruju rafidije. To je nešto što nema nikakvog osnova i apsolutno ne postoji, ustvari je to samo fantazija ograničenih umova i zamisao bolesnih maštanja. Također ovih dvanaest halifa nisu dvanaesterica imama za koje rafidije vjeruju da su bezgrjeni. Ovi časni i odabrani ljudi nisu bili zadovoljni da se o njima tako govori, niti je iko od njih za sebe smatrao da je bezgrješan. Oni su posve ~čsti od svih izjava koje se njima pripisuju u kojima se podržavaju ove neistine i sami znaju da nisu bezgrješni, jer je bezgrješnost (ismet) svojstvena samo vjerovjesnicima. (Uistinu će Allah pomoći Svoju Vjeru, uzvisiti Svoju Riječ i ostvariti Istinu Svojim htijenjem, a muslimani će, uz Božiju volju, ponovo postati jedan narod, nadahnjujući se najboljim govorom, Govorom Uzvišenog Allaha i najboljom uputom, Uputom Muhammeda, s.a.v.s).
Riječi Uzvišenog: "i Allah je rekao: Ja sam s vama!", tj. sa Mojom zaštitom i pomoći. "Ako budete molitvu obavljali i milostinju davali, i ako budete u poslanike Moje vjerovali", tj. budete ih potvrđivali i prihvaćali; "pomagali im", tj. budete im pomagali u Istini; "i drage volje zajam Allahu davali", a to je dijeljenje na Njegovom putu i žudnja za Njegovim zadovoljstvom, "sigurno ću prijeći preko hrđavih postupaka vaših", tj. vaše ću grijehe isbrisati, prekriti i oprostiti vam ih, "i uvest ću vas u dženetske bašće, kroz koje će rijeke teći", tj. otklonit ću od vas ono čega se pribojavate, a dat ću vam ono čemu težite. Riječi Uzvišenoga: "A onaj među vama koji ni poslije ovoga ne bude vjerovao - s puta pravoga je skrenuo", tj. ko se bude suprotstavio ovome zavjetu nakon njegova zaključenja i potvrde i bude ga negirao, skrenuo je sa pravog puta i povratio se u zabludu.
246 To je dio zavjere šu'ubija /pokret koji propovijeda ravno-pravnost drugih islamskih naroda s Arapima ne priznajući im nikakve prednosti/, čija su srca puna zavisti i mržnje spram islama i muslimana, a poradi vezivanja emocija ljudi za nešto nepoznato i nepostojeće, kako bi oni ostali pasivni i napustili borbu na Allahovom putu očekujući da pojavi Očekivani Mehdija iz mraka ...? Jadan li je ovaj tunel osumnjičen za gutanje ovog nepostojećeg Mehdije; zaista on, a i vuk Jusufov, nevino su optuženi.
فَبِمَا نَقْضِهِمْ مِيثَاقَهُمْ لَعَنَّاهُمْ وَجَعَلْنَا قُلُوبَهُمْ قَاسِيَةً ۖ يُحَرِّفُونَ الْكَلِمَ عَنْ مَوَاضِعِهِ ۙ وَنَسُوا حَظًّا مِمَّا ذُكِّرُوا بِهِ ۚ وَلَا تَزَالُ تَطَّلِعُ عَلَىٰ خَائِنَةٍ مِنْهُمْ إِلَّا قَلِيلًا مِنْهُمْ ۖ فَاعْفُ عَنْهُمْ وَاصْفَحْ ۚ إِنَّ اللَّهَ يُحِبُّ الْمُحْسِنِينَ
"Ali, zato što su zavjet svoj prekršili, Mi smo ih prokleli i srca njihova okrutnim učinili. Oni su riječi s mjesta na kojima su bile uklanjali, a dobar dio onoga čime su bili opominjani izostavili. I ti ćeš kod njih, osim malo njih, neprestano na vjerolomstvo nailaziti, ali im oprosti i ne karaj
ih! - Allah, u stinu, voli one koji čine dobro."
"Ali, zato što su zavjet svoj prekršili, Mi smo ih prokleli" - zbog njihovog kršenja zavjeta Mi smo ih udaljili od Upute. "...i srca njihova okrutnim učinili", pa ne mogu primiti pouku zbog grubosti i okrutnosti srca. "Oni su riječi s mjesta na kojima su bile uklanjali", tj. oni su se odnosili prema Allahovim ajetima i tumačili suprotno onome kako su objavljeni govoreći da je Uzvišeni Allah rekao nešto što nije rekao; Allah nas od toga sačuvao.
"...a dobar dio onoga čime su bili opominjani izostavili", tj. izbjegavali su prakticirati svoju vjeru, pa su dospjeli do najprezrenijeg stanja, bez prave vjere i ispravnih djela. "I ti ćeš kod njih, osim malo njih, neprestano na vjerolomstvo nailaziti", znači njihove spletke i prevare prema tebi i tvojim drugovima, kao kada su se dogovorili da mučki ubiju Allahovog Poslanika, s.a.v.s.; "ali im oprosti i ne karaj ih!" - ovo je suština pobjede.
"Allah, u stinu, voli one koji čine dobro" - misli se na oprost onome ko ti učini nažao. Katade kaže: Ovaj je ajet dokinut riječima Uzvišenog: i "Borite se protiv onih kojima je data Knjiga, a koji ne vjeruju ni u Allaha ni u onaj svijet..." (9:29)
وَمِنَ الَّذِينَ قَالُوا إِنَّا نَصَارَىٰ أَخَذْنَا مِيثَاقَهُمْ فَنَسُوا حَظًّا مِمَّا ذُكِّرُوا بِهِ فَأَغْرَيْنَا بَيْنَهُمُ الْعَدَاوَةَ وَالْبَغْضَاءَ إِلَىٰ يَوْمِ الْقِيَامَةِ ۚ وَسَوْفَ يُنَبِّئُهُمُ اللَّهُ بِمَا كَانُوا يَصْنَعُونَ
Mi smo zavjet prihvatili i od onih koji govore: "Mi smo kršćani", ali su i oni dobar dio onoga čime su bili opominjani izostavili, zato smo među njih neprijateljstvo i mržnju do Sudnjeg dana ubacili; a Allah će ih sigurno
obavijestiti o onome što su radili."
Riječi Uzvišenog: "Mi smo zavjet prihvatili i od onih koji govore: ′Mi smo kršćani′", preuzeli smo od njih obaveze i zavjete da će slijediti Poslanika, s.a.v.s., podržati ga i pomoći, da će vjerovati u svakog poslanika kojeg Allah pošalje na Zemlju, pa su postupili onako kako su postupili i jevreji, koji nisu ispunili zavjete i koji su prekršili ugovore. Zbog ovoga Uzvišeni kaže: "ali su i oni dobar dio onoga čime su bili opominjani izostavili, zato smo među njih neprijateljstvo i mržnju do Sudnjeg dana ubacili;" tj. da će raznovrsne grupacije kršćana trajno biti u zavadi i neprijateljstvu, proglašavajući jedni druge nevjernicima i proklinjući jedni druge. Svaka se skupina suzdržava od druge ne dozvoljavajući joj pristup svome hramu, tako Melekije drže Jakubije za nevjernike, a tako i drugi ili Nestorijanci i Arjusije: svaka skupina smatra nevjerničkom onu drugu. Zatim Uzvišeni kaže: "a Allah će ih sigurno obavijestiti o onome što su radili". Ovo je zaplašivanje i ujedno prijetnja kršćanima zbog laži koju su iznijeli na Allaha i Njegovog Poslanika, s.a.v.s., pripisavši Uzvišenom Gospodaru, Svet je On i visoko iznad toga, da ima drugu i dijete. Uzvišen je Jedan, Jedini i Jedinstveni, Koji je utočište svakome, Koji nije rodio i rođen nije i Kojemu niko ravan nije.
يَا أَهْلَ الْكِتَابِ قَدْ جَاءَكُمْ رَسُولُنَا يُبَيِّنُ لَكُمْ كَثِيرًا مِمَّا كُنْتُمْ تُخْفُونَ مِنَ الْكِتَابِ وَيَعْفُو عَنْ كَثِيرٍ ۚ قَدْ جَاءَكُمْ مِنَ اللَّهِ نُورٌ وَكِتَابٌ مُبِينٌ
"O sljedbenici Knjige, došao vam je Poslanik Naš da vam ukaže na mnogo šta što vi iz Knjige krijete, i preko mnogo čega će i prijeći. A od Allaha vam dolaz svjetlost i Knjiga jasna"
Uzvišeni Allah, u ime Svoga Uzvišenog Sopstva, obavještava da je On izaslao Svoga Poslanika Muhammeda, s.a.v.s., sa Uputom i Istinskom Vjerom svim stanovnicima Zemlje, bili oni Arapi ili nearapi, bili sljedbenici Knjige ili ne, pa Uzvišeni Allah kaže: "O sljedbenici Knjige, došao vam je Poslanik Naš da vam ukaže na mnogo šta što vi iz Knjige krijete, i preko mnogo čega će i prijeći", tj. da ukaže u Knjizi na ono što su izmijenili, promjenili mu mjesto, dali mu svoje tumačenje ili izmislili na Allaha nešto, a mnogo je i prećutio onoga što su izmijenili, jer ukazivanje na to ne bi imalo neke važnosti. Hakim prenosi u Mustedreku od IbnAbbasa, r.a., da je rekao: Onaj ko ne vjeruje u kamenovanje za blud ne vjeruje ni u Kur'an, jer ne vodi računa o riječima Uzvišenog Allaha: "O sljedbenici Knjige, došao vam je Poslanik Naš da vam ukaže na mnogo šta što vi iz Knjige krijete, a kamenovanje je nešto od onoga što su oni sakrili." Hakim zaključuje: "Ovaj je hadis vjerodostojnog lanca prenošenja, ali ga Buharija i Muslim nisu uvrstili u svoje zbirke."
يَهْدِي بِهِ اللَّهُ مَنِ اتَّبَعَ رِضْوَانَهُ سُبُلَ السَّلَامِ وَيُخْرِجُهُمْ مِنَ الظُّلُمَاتِ إِلَى النُّورِ بِإِذْنِهِ وَيَهْدِيهِمْ إِلَىٰ صِرَاطٍ مُسْتَقِيمٍ
"kojom Allah upućuje na puteve spasa one koji nastoje steći zadovoljstvo Njegovo i izvodi ih, po volji Svojoj, iz tmina na svjetlo i na pravi put im ukazuje "
Zatim Uzvišeni Allah govori o časnom Kur'anu, koji je objavio Svome časnome Vjerovjesniku: "A od Allaha vam dolazi svjetlost i Knjiga jasna, kojom Allah upućuje na puteve spasa one koji nastoje steći zadovoljstvo Njegovo", tj. puteve izbavljenja i sigurnosti, "i izvodi ih, po volji Svojoj, iz tmina na svjetlo i na pravi put im ukazuje , tj. spašava ih od pogibelji i propasti, osvjetljujući im najjasniji put.
لَقَدْ كَفَرَ الَّذِينَ قَالُوا إِنَّ اللَّهَ هُوَ الْمَسِيحُ ابْنُ مَرْيَمَ ۚ قُلْ فَمَنْ يَمْلِكُ مِنَ اللَّهِ شَيْئًا إِنْ أَرَادَ أَنْ يُهْلِكَ الْمَسِيحَ ابْنَ مَرْيَمَ وَأُمَّهُ وَمَنْ فِي الْأَرْضِ جَمِيعًا ۗ وَلِلَّهِ مُلْكُ السَّمَاوَاتِ وَالْأَرْضِ وَمَا بَيْنَهُمَا ۚ يَخْلُقُ مَا يَشَاءُ ۚ وَاللَّهُ عَلَىٰ كُلِّ شَيْءٍ قَدِيرٌ
"Nevjernici su oni koji govore: "Bog je - Mesih, sin Merjemin!" Reci: "Ko može spriječiti Allaha da, ako hoće, uništi Mesiha, sina Merjemina, i majku njegovu i sve one koji su na Zemlji?" Allahova je vlast na nebesima i na Zemlji i na onome što je između njih; On stvara što hoće, i Allah sve može."
Uzvišeni Allah govori o nevjerovanju kršćana i o tome kako oni predstavljaju Mesiha, sina Merjeminog (a on je samo rob među drugim Allahovim robovima i stvorenje među Njegovim stvorenjima) - da je on Bog. Uzvišeni Allah visoko je iznad onoga što oni govore. Dalje govori o Svojoj moći i snazi spram svih stvari i o tome kako su one pod Njegovom dominacijom i vlašću:
Reci: "Ko može spriječiti Allaha da, ako hoće, uništi Mesiha, sina Merjemina, i majku njegovu, i sve one koji su na Zemlji?", tj. ako bi to želio, ko Ga može spriječiti od toga i ko Ga može odvratiti od toga, a zatim kaže: "Allahova je vlast na nebesima i na Zemlji i na onome što je između njih; On stvara što hoće", tj. sve postojeće stvari Njegovo su vlasništvo i Njegovo stvaranje i On sve može. Ovo je meritoran odgovor Uzvišenog Allaha kršćanima, a zatim odgovara i jevrejima i kršćanima zbog njihovih laži i izmišljanja.
وَقَالَتِ الْيَهُودُ وَالنَّصَارَىٰ نَحْنُ أَبْنَاءُ اللَّهِ وَأَحِبَّاؤُهُ ۚ قُلْ فَلِمَ يُعَذِّبُكُمْ بِذُنُوبِكُمْ ۖ بَلْ أَنْتُمْ بَشَرٌ مِمَّنْ خَلَقَ ۚ يَغْفِرُ لِمَنْ يَشَاءُ وَيُعَذِّبُ مَنْ يَشَاءُ ۚ وَلِلَّهِ مُلْكُ السَّمَاوَاتِ وَالْأَرْضِ وَمَا بَيْنَهُمَا ۖ وَإِلَيْهِ الْمَصِيرُ
"Jevreji i kršćani kažu: "Mi smo djeca Božija i miljenici Njegovi." Reci: "Pa zašto vas On kažnjava zbog grjehova vaših?" A nije tako! Vi ste kao i ostali ljudi koje On stvara: kome hoće On će oprostiti, a koga hoće On će kazniti. Allahova je vlast na nebesima i na Zemlji i na onome što je
između njih, i Njemu će se svi vratit."
“I jevreji i kršćani kažu: "Mi smo djeca Božija i miljenici Njegovi", tj. mi vodimo porijeklo od Njegovih vjerovjesnika, a oni su Njegova djeca, a On ima poseban obzir prema njima, pa i nas voli, pa im Uzvišeni Allah odgovara: Reci: "Pa zašto vas On kažnjava zbog grijehova vaših?", tj. ako ste vi kao što kažete Njegova djeca i miljenici, pa zašto vam je onda spremio Vatru dže-henemsku poradi vašeg nevjerovanja, laži i izmišljanja? "A nije tako! Vi ste kao i ostali ljudi koje On stvara", tj. vi ste jednaki svojim primjerom među drugim ljudima, a Allah Uzvišeni će suditi svim Svojim robovima:
"kome hoće - On će oprostiti, a koga hoće - On će kazniti", tj. On čini ono što On hoće, i niko se ne može suprotstaviti Njegovu sudu, a On brzo svodi račune. "Allahova je vlast na nebesima i na Zemlji i na onome što je između njih, i Njemu će se svi vratiti.", tj. sve je u Njegovoj vlasti, pod Njegovom dominacijom i gospodstvom, Njemu se sve vraća, pa će On presuditi Svojim robovima onako kako On hoće, a On je Pravednik Koji nikome nepravdu ne čini.
يَا أَهْلَ الْكِتَابِ قَدْ جَاءَكُمْ رَسُولُنَا يُبَيِّنُ لَكُمْ عَلَىٰ فَتْرَةٍ مِنَ الرُّسُلِ أَنْ تَقُولُوا مَا جَاءَنَا مِنْ بَشِيرٍ وَلَا نَذِيرٍ ۖ فَقَدْ جَاءَكُمْ بَشِيرٌ وَنَذِيرٌ ۗ وَاللَّهُ عَلَىٰ كُلِّ شَيْءٍ قَدِيرٌ
O sljedbenici Knjige, došao vam je Poslanik Naš - nakon što je neko vrijeme prekinuto slanje poslanika - da vam objasni, da ne biste
rekli: "Nije nam dolazio ni onaj koji donosi radosne vijesti ni onaj koji opominje!" Pa, došao vam je, eto, onaj koji donosi radosne vijesti i koji opominje. - A Allah sve može
Uzvišeni Allah obraća se sljedbenicima Knjige jevrejima i kršćanima, da im je poslao Svoga poslanika, Muhammeda, s.a.v.s., pečata vjerovjesnika i poslanika. Poradi ovoga Uzvišeni Allah kaže: "nakon što je neko vrijeme prekinuto slanje poslanika", tj. nakon dužeg vremenskog razmaka između njegova poslanja i Isaa, sina Merjeminog, a.s. Postoje različita mišljenja o dužini ovog vremenskog perioda /fetretun/. Buharija prenosi od Selmana ElFarisijje da je to šest stotina godina, a također prenosi i od Ebu-Hurejrea da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao: /85/ "Ja sam najpreći čovjek Isau, sinu Merjeminom, jer između mene i njega nema vjerovjesnika." U ovome je hadisu opovrgnuta tvrdnja onih koji smatraju da je poslije Isaa poslan vjerovjesnik po imenu Halid ibn Sinan. Namjera je bila istaći da je Uzvišeni Allah poslao Muhammeda, s.a.v.s., nakon što je neko vrijeme prekinuto slanje poslanika, pa je to bila potpuna blagodat, jer je bila goruća potreba za njim jer su nered i neznanje zavladali među Božijim robovima, osim malog broja sljedbenika Knjige koji se držao ostataka vjere prijašnjih vjerovjesnika. To je u jednom dijelu hadisa prenio imam Ahmed od 'Ijada, a on od El-Mudžaši'ija, r.a. - da je Vjerovjesnik, s.a.v.s., držeći jedan govor, između ostalog, rekao i ovo: /86/ "...Allah je pogledao stanovnike Zemlje, pa ih je prezreo, i Arape i nearape, osim nekih ostataka jevreja", a u Muslimovom se tekstu kaže: "osim nekih sljedbenika Knjige". Općenito, prije poslanja Muhammeda, s.a.v.s., kod svih stanovnika Zemlje vladao je metež i zbrkanost u vjeri, pa je on uputio sva stvorenja i Uzvišeni Allah ih je preko njega izveo iz tmina na svjetlo, ostavivši ih na svijetloj stazi i čistom vjerozakonu. Poradi toga Uzvišeni Allah kaže:
“da ne biste rekli: "Nije nam dolazio ni onaj koji donosi radosne vijesti ni onaj koji opominje!", tj. da se ne biste opravdavali ili govorili: "O, vi koji ste zamijenili i izmijenili svoju vjeru, nama nije došao neki poslanik koji bi nas obradovao dobrim i opomenuo nas na zlo!", jer vam je već došao onaj koji donosi radosne vijesti i onaj koji opominje - Muhammed, s.a.v.s. i "A Allah sve može." Ibn-D`erir zaključuje: "Značenje je: Ja, uistinu, mogu kazniti onoga ko je Meni nepokoran i nagraditi onoga ko Mi je poslušan."
وَإِذْ قَالَ مُوسَىٰ لِقَوْمِهِ يَا قَوْمِ اذْكُرُوا نِعْمَةَ اللَّهِ عَلَيْكُمْ إِذْ جَعَلَ فِيكُمْ أَنْبِيَاءَ وَجَعَلَكُمْ مُلُوكًا وَآتَاكُمْ مَا لَمْ يُؤْتِ أَحَدًا مِنَ الْعَالَمِينَ
A kad Musa reče narodu svome: "O narode moj, sjetite se Allahove blagodati prema vama kada je neke od vas vjerovjesnicima učinio, a mnoge vladarima, i dao vam ono što nijednom narodu nije dao"
Uzvišeni Allah govori o Svome robu i poslaniku s kojim je On govorio, Musau, sinu Imranovu, a.s., kada je on podsjetio svoj narod na blagodati Uzvišenog Allaha prema njima i Njegove darove koji su bili kod njih tako što im je ujedinio dobra i ovog svijeta i budućeg da bi ustrajali na pravome putu, pa Uzvišeni Allah kaže:
“A kad Musa reče narodu svome: "O narode moj, sjetite se Allahove blagodati prema vama kada je neke od vas vjerovjesnicima učinio," tj. kad god vam je neki vjerovjesnik umro, na njegovo mjesto bi došao drugi i to od vašeg oca Ibrahima, pa poslije njega sve do Isaa, a.s., koji je pečat vjerovjesnika jevreja, a zatim je Uzvišeni Allah poslao Objavu Pečatu svih vjerovjesnika, Muhammedu, sinu Abdullahovom, koji je porijeklom od Ismaila, sina Ibrahimovog, a.s., i on je časniji od svih vjerovjesnika i poslanika koji su njemu prethodili, neka su na njega i njih najodabraniji blagoslov i najpotpuniji spas.
Riječi Uzvišenog Allaha: "...a mnoge vladarima..." Abdur-Rezzak od Ibn-Abbasa prenosi: "Vladar je onaj ko ima slugu, ženu i kuću." Mejmun ibn Mehran prenosi od Ibn-Abbasa da je rekao: "Ako je neki čovjek u jevrejskom narodu imao ženu, slugu i kuću nazivan je vladarom." Ibn-Ševzeb kaže: "Ako je neki čovjek među jevrejima imao stan, slugu i ako se od njega tražila dozvola za nešto, bio je vladar." Katade kaže: "Jevreji su bili prvi koji su uzimali sluge." Malik kaže: "Vladar je onaj ko ima kuću, slugu i ženu." U hadisu je navedeno: /87/ "Ko od vas osvane zdravog tijela, siguran u svome prebivalištu i sa opskrbom za taj dan, kao da mu je potčinjen cijeli ovaj svijet ."
Riječi Uzvišenoga: "i dao vam ono što nijednom narodu nije dao"; znači nijednom narodu njihovog vremena jer su oni bili ljudi kojima je ukazana najviša počast, viša negoli i Grcima, Koptima i svim drugim narodima, kako kaže Uzvišeni Allah: "Sinovima Israilovim smo Knjigu i vlast i vjerovjesništvo dali i lijepim jelima smo ih bili opskrbili, i iznad svih naroda ih uzdigli." (45:16) Namjera je kazati da su oni bili najbolji u svome vremenu, jer je ova zajednica /ummet/ časnija od njih, vrednija kod Allaha, njen vjerozakon je potpuniji, njen put je ispravniji, njen Vjerovjesnik je odabraniji, njeni vladari su veći, njena opskrba je obilnija, njeni imeci i djeca su brojnija, njena vlast je prostranija i njena slava je trajnija. Uzvišeni Allah kaže:
"I tako smo od vas stvorili pravednu zajednicu da budete svjedoci protiv ostalih ljudi." (2:143)
Zatim Uzvišeni Allah govori o bodrenju jevreja od Musaa, a.s., da se bore na Allahovom putu i tako uđu u Jerusalem, koji je bio u njihovim rukama u vremenu njihovog oca Jakuba, koji se je sa sinovima i porodicom preselio u Egipat u danima vladavine Jusufa, a.s., gdje su neprekidno ostali sve do njihovog izlaska sa Musaom, kada su u njemu našli nemilosrdne Amaličane, koji su ga zaposjeli i uspostavili svoju vlast u njemu. Tada im Allahov poslanik, Musa, s.a.v.s., naređuje da uđu u njega boreći se protiv neprijetelja, ujedno donoseći im i radosnu vjest o uspjehu i pobjedi, ali oni su odstupili i nisu izvršili njegov imperativ, pa su kažnjeni odlaskom u pustinju i dugotrajnim lutanjem po njoj ne znajući kako da se orijentišu prema nekom cilju, čak četrdeset godina, kao kaznu za njihovu nehajnost spram naredbe Uzvišenog Allaha.
يَا قَوْمِ ادْخُلُوا الْأَرْضَ الْمُقَدَّسَةَ الَّتِي كَتَبَ اللَّهُ لَكُمْ وَلَا تَرْتَدُّوا عَلَىٰ أَدْبَارِكُمْ فَتَنْقَلِبُوا خَاسِرِينَ
"O narode moj, uđite u Svetu zemlju, koju vam je Allah dodijelio, i ne uzmičite nazad, pa da se vratite izgubljeni"
Uzvišeni kaže, govoreći o Musau, da je rekao: "O narode moj, uđite u Svetu zemlju", tj. čistu, a to je Jerusalem. Riječi Uzvišenog Allaha: "koju vam je Allah dodijelio", tj. koju vam je obećao preko vašeg oca Jakuba - da je ona nasljedsvo onih među vama koji budu vjerovali. "...i ne uzmičite nazad", tj. ne odustajte od borbe na Allahovom putu. "pa da se vratite izgubljeni".
قَالُوا يَا مُوسَىٰ إِنَّ فِيهَا قَوْمًا جَبَّارِينَ وَإِنَّا لَنْ نَدْخُلَهَا حَتَّىٰ يَخْرُجُوا مِنْهَا فَإِنْ يَخْرُجُوا مِنْهَا فَإِنَّا دَاخِلُونَ
oni rekoše: "O Musa! u njoj je nemilosrdan narod i mi u nju nećemo ući dok god oni iz nje ne iziđu pa, ako oni iz nje iziđu, mi ćemo onda sigurno ući."
Oni rekoše: "O Musa! u njoj je nemilosrdan narod i mi u nju nećemo ući dok god oni iz nje ne iziđu; pa, ako oni iz nje iziđu, mi ćemo onda sigurno ući", tj. ispričali su se da je u ovome gradu jedan nemilosrdni narod, veoma močan i snažan i mi ne možemo protiv njih ratovati, niti zauzeti grad dok su oni u njemu, pa ako oni iziđu - iz njega mi ćemo ući, a u protivnom mi nemamo snage da iziđemo na kraj s njima.
قَالَ رَجُلَانِ مِنَ الَّذِينَ يَخَافُونَ أَنْعَمَ اللَّهُ عَلَيْهِمَا ادْخُلُوا عَلَيْهِمُ الْبَابَ فَإِذَا دَخَلْتُمُوهُ فَإِنَّكُمْ غَالِبُونَ ۚ وَعَلَى اللَّهِ فَتَوَكَّلُوا إِنْ كُنْتُمْ مُؤْمِنِينَ
Dva čovjeka koja su se Allaha bojala i kojima je On darovao milost Svoju - rekoše "Navalite im na kapiju, pa kad kroz nju prođete, bit ćete
sigurno pobjednici; a u Allaha se pouzdajte, ako ste vjernici!"
“Dva čovjeka koja su se Allaha bojala i kojima je On darovao milost Svoju - rekoše: tj., nakon što su odbili da se pokore Uzvišenom Allahu i da slijede Allahova Poslanika, s.a.v.s., bodrila su ih dvojica ljudi kojima je bila darovana velika blagodat od Uzvišenog Allaha, a to je da su bili od onih koji su se bojali Allaha i strahovali od Njegove kazne; kaže se da su to bili Jušeu, sin Nunov i Kaleb, sin Jufnaov. To mišljenje zastupa Ibn-Abbas, i ne samo on, među ranijim i kasnijim generacijama, Allah im se smilovao. Oni su govorili:
"Navalite im na kapiju, pa kad kroz nju prođete, bit ćete sigurno pobjednici; a u Allaha se pouzdajte, ako ste vjernici!", tj. ako se oslonite na Allaha, ako budete izvršili Njegovu naredbu i budete slijedili Njegova poslanika, Allah će vas pomoći protiv vaših neprijatelja i ući ćete u grad koji je vama dodijeljen. Međutim, to na njih nije uopće djelovalo.
قَالُوا يَا مُوسَىٰ إِنَّا لَنْ نَدْخُلَهَا أَبَدًا مَا دَامُوا فِيهَا ۖ فَاذْهَبْ أَنْتَ وَرَبُّكَ فَقَاتِلَا إِنَّا هَاهُنَا قَاعِدُونَ
"O Musa" - rekoše oni - "dok god su oni u njoj, mi nećemo u nju ulaziti! Hajte ti i Gospodar tvoj pa se bijte mi ćemo ovdje ostati!"
"O Musa" - rekoše oni - "dok god su oni u njoj, mi nećemo u nju ulaziti! Hajte ti i Gospodar tvoj pa se bijte, mi ćemo ovdje ostati!" Ovo je bilo njhovo odbijanje borbe i oponiranje njihovom poslaniku, s.a.v.s. Kako je velika razlika između Musaovog, a.s., naroda i drugova našeg vjerovjesnika, Muhammeda, s.a.v.s., i kako su oni lijepo odgovorili Allahovom Poslaniku, s.a.v.s., na dan Bitke na Bedru kada se sa njima savjetovao oko borbe protiv skupine idolopoklonika koja je došla da zaštiti karavan koji je vodio Ebu-Sufjan. Nakon što je prošla mogućnost da zarobe karavan, a skupina idolopoklonika (koja je brojala između devet stotina i hiljadu ljudi) u kacigama i oklopima njima se primakla, riječ je uzeo Ebu-Bekr, r.a.
On je lijepo govorio, zatim su govorili još neki muhadžiri iz Meke, a Allahov Poslanik, s.a.v.s., i dalje je pitao: "Dajte mi savjet i preporuku, o muslimani?", samo zato da bi saznao šta misle stanovnici Medine /ensarije/, koji su predstavljali većinu u muslimanskom taboru. S'ad ibn Mu'az je reagovao: "Ti kao da na nas aludiraš, Allahov Poslaniče? Tako mi Onoga Koji te poslao sa Istinom, kada bi ti od nas zatražio da pregazimo ovo more, pa ti u njega ušao, i mi bismo s tobom ušli i ni jedan jedini čovjek od nas ne bi izostao. Mi ne bježimo od susreta sa neprijeteljem sutra, mi smo izdržljivi u borbi i pouzdani u susretu s neprijateljem. Možda će ti tvoj Gospodar pokazati od nas nešto što će te obradovati, pa povedi nas sa Allahovim blagoslovom!" S'adove riječi su razveselile Allahovog Poslanika, s.a.v.s., i to ga je raspoložilo.
Među onim koji su toga dana tako lijepo odgovorili bio je također i El-Mikdad ibn Amr El-Kendi, r.a., kako to prenosi imam Ahmed od Tarika ibn [ihaba /88/ - da je El-Mikdad rekao Allahovom Poslaniku, s.a.v.s., na dan Bitke na Bedru: Allahov Poslaniče, mi ti nećemo reći ono što su rekli jevreji Musau: "hajte ti i Gospodar tvoj pa se bijte, mi ćemo ovdje ostati!", već ti kažemo: "hajte ti i Gospodar tvoj pa se borite, a i mi ćemo se zajedno sa vama boriti". Također ga prenosi i od Abdullaha ibn Mes'uda, r.a., koji kaže: /89/ Vidio sam od El-Mikdada jedan prizor i više bih volio da sam ja to bio nego išta drugo; otišao je Allahovom Poslaniku, s.a.v.s., a on je proklinjao idolopoklonike, pa mu je rekao: "Allahov Poslaniče, mi ti ne kažemo ono što su rekli jevreji Musau: “hajte ti i Gospodar tvoj pa se bijte, mi ćemo ovdje ostati!′, već ćemo se mi boriti s tvoje desne strane, s tvoje lijeve strane, ispred tebe i iza tebe. Vidio sam kako je lice Allahova Poslanika, s.a.v.s., zablistalo zbog toga i da ga je to obradovalo." Ovako ga prenosi El Buhari u poglavlju o vojnim pohodima i u poglavlju o komentaru Kur'ana.
قَالَ رَبِّ إِنِّي لَا أَمْلِكُ إِلَّا نَفْسِي وَأَخِي ۖ فَافْرُقْ بَيْنَنَا وَبَيْنَ الْقَوْمِ الْفَاسِقِينَ
"Gospodaru moj" - reče Musa - "ja osim sebe imam moć samo nad bratom svojim; zato presudi nama i ljudima grješnim!"
"Gospodaru moj", - reče Musa - "ja osim sebe imam moć samo nad bratom svojim; zato presudi nama i ljudima grješnim!", znače da nakon što su jevreji odbili borbu, Musa, a.s., rasrdio se na njih i proklinjao ih: "Gospodaru moj", - reče Musa - "ja osim sebe imam moć samo nad bratom svojim"; tj. nema nikoga među njima ko bi me poslušao da se pokori Allahovom imperativu i odgovori na ono čemu ja pozivam, osim mene i brata moga Haruna. "...zato presudi nama i ljudima grješnim!" El-'Avfi prenosi od Ibn-Abbasa: "Znači: okončaj između nas i njih." Tako kaže i Ed-Dahhak: "Okončaj između nas i njih i presudi među nama."
قَالَ فَإِنَّهَا مُحَرَّمَةٌ عَلَيْهِمْ ۛ أَرْبَعِينَ سَنَةً ۛ يَتِيهُونَ فِي الْأَرْضِ ۚ فَلَا تَأْسَ عَلَى الْقَوْمِ الْفَاسِقِينَ
"Četrdeset godina oni će zemljom lutati" - reče On - "jer će im Sveta zemlja zabranjena biti, a ti ne tuguj za narodom grješnim!"/
"Četrdeset godina oni će zemljom lutati" - reče On - "jer će im Sveta zemlja zabranjena biti." Nakon što ih je Musa prokleo kada su odstupili od borbe, Allah im je dosudio zabranu ulaska u nju četrdeset godina. Tako su bili u pustinji neprekidno lutajući i ne znajući kako da izađu iz nje. U njoj su se desile čudne stvari i događaji počevši od oblaka koji su im hladovinu činili, i mane i prepelica koje su im same dolazile, pa do izbijanja tekuće vode iz tvrde stijene koju su nosili sa sobom na nekoj životinji, pa - kad ju je Musa udario svojim štapom - iz tog kamena je poteklo dvanaest vrela, koja su tekla za svako pleme po jedno; kao i druge nadnaravne pojave /mudžize/ kojima je Allah potvrdio i podržao Musaa, sina Imranovog. Tu je objavljen i Tevrat sa propisima koji su se na njih odnosili, zatim je umro Harun, a.s., a poslije njega - nakon tri godine - Musa, sagovornik Uzvišenog Allaha /kelimullah/, a.s. Tada im je Allah postavio Jušeu, sina Nunova, a.s., za vjerovjesnika i nasljednika /halifu/ Musa, sina Imranova. Većina jevreja u tom je periodu umrla. Ima mišljenje da niko od njih nije ostao osim Jušea i Kaleba. Kada je prošlo to vrijeme, Jušeu je sa njima izašao iz pustinje, ili samo sa onim koji su preživjeli i sa novom generacijom, pa se uputio Jerusalemu i opsjeo ga. Njegovo oslobođenje bilo je u petak poslije ikindije, a kada se bilo primaklo vrijeme zalaska sunca, javila se bojazan da neće ući u Jerusalem. Jušeu je učio dovu: "Ti /sunce/ si potčinjeno Allahovom imperativu, a i ja sam. Allahu moj, zaustavi mi ga", pa ga je Allah Uzvišeni zadržao dok on nije zauzeo Jerusalem. Allah je naredio Jušeu, sinu Nunovu, da naredi Jevrejima da prilikom ulaska u Jerusalem uđu kroz njegovu kapiju u položaju sedžde, govoreći: "Oprosti!", tj. oprosti nam naše grijehe. Međutim, oni su izmijenili ono što im je bilo naređeno, pa su ušli pužući na svojim zadnjicama i govoreći: "Zrno pšenice!" Sve ovo je prethodilo u suri El-Bekare.
Riječi Uzvišenog Allaha: "a ti ne tuguj za narodom grješnim!" utjeha su Musau, a.s., od njih, tj. ne žalosti se i ne tuguj nad njima zbog onoga kako im presudiš, jer oni to zaslužuju. U ovom kazivanju sadržan je prijekor jevreja, kao i otkrivanje njihovih sramota; njihovog suprostavljanja Allahu i Njegovu poslaniku, njihovo izbjegavanje borbe, njihova duhovna slabost da izdrže nasuprot neprijatelja u sukobu i borbi, iako je među njima bio Allahov Poslanik, s.a.v.s., s kojim je On govorio i kojeg je odabrao među stvorenjima toga vremena i koji im je obećavao pomoć i uspjeh. Usprkos ovome i onom što su vidjeli da je Allah uradio sa njihovim neprijateljem Faraonom, kaznivši ga, potopivši njega i njegovu vojsku, a oni su to gledali i uživali u tome i usprkos davnašnjem zavjetu i ugovoru, oni su odustali od borbe protiv stanovnika grada koji u poređenju sa gradovima Egipta nije jednak ni desetom dijelu broja njegovih stanovnika. Tako se pokazala njihova pokvarenost i prezrenost i oni usprkos ovome i dalje u svome neznanju lutaju i oni su omraženi Allahu i neprijatelji su Njegovi. Međutim, oni i pored toga još govore: "Mi smo djeca Božija i miljenici Njegovi", pa im je Uzvišeni Allah unakazio njihova lica, pretvorivši ih u svinje i majmune i spustivši na njih prokletstvo sve do ulaska u Vatru, gorivom ispunjenu, u kojoj će im dosuditi vječni boravak. Allahu Uzvišenom pripada svaka hvala i dobrota.
وَاتْلُ عَلَيْهِمْ نَبَأَ ابْنَيْ آدَمَ بِالْحَقِّ إِذْ قَرَّبَا قُرْبَانًا فَتُقُبِّلَ مِنْ أَحَدِهِمَا وَلَمْ يُتَقَبَّلْ مِنَ الْآخَرِ قَالَ لَأَقْتُلَنَّكَ ۖ قَالَ إِنَّمَا يَتَقَبَّلُ اللَّهُ مِنَ الْمُتَّقِينَ
"I ispričaj im priču o dvojici Ademovih sinova, onako kako je bilo, kad su njih dvojica žrtvu prinijeli, pa kad je od jednog bila primljena a od drugog nije, ovaj je rekao: 'Sigurno ću te ubiti!' - 'Allah prima samo od onih koji su bogobojazni - reče onaj."
Uzvišeni Allah objašnjava posljedice gnusne nepravde, zavidnosti i tiranije u kazivanju o dvojici Ademovih sinova, Kabilu i Habilu; kako je jedan napao na drugoga i ubio ga nepravedno iz zavisti zato što mu je Allah darovao Svoju blagodat i primio njegovu žrtvu koju je on prinio iskreno Uzvišenom Allahu. Tako je uspio ubijeni Habil postići oprost grijeha i ulazak u Džennet, a ubica Kabil je štetovao na oba svijeta. Uzvišeni Allah kaže: "I ispričaj im priču o dvojici Ademovih sinova, onako kako je bilo", tj. ispričaj ovim jevrejima i njima primjerenim i sličnim zlikovcima i zavidnicima, srodnicima svinja i majmuna, kazivanje o dvojici Ademovih sinova..... Njegove riječi: "onako kako je bilo", tj. jasno i bez ikakve zamršenosti, laži, pretpostavke, promjene, dodavanja ili umanjivanja, kako i kaže Uzvišeni Allah: "To je, zaista, istinito kazivanje." (3:62) Kazivanje o njima dvojici, kako to navode mnogi iz ranijih i kasnijih generacija, desilo se ovako: Uzvišeni Allah propisao je Ademu, a.s., da udaje svoje kćeri za svoje sinove, zbog nužne potrebe. Međutim, kako kažu, u svakom porodu rađala su mu se dvojenčad, i to jedno muško i jedno žensko dijete, pa je on udavao žensko iz ovog poroda za muškarca iz drugog poroda. Sestra koja se rodila sa Habilom bila je manje lijepa, dok je sestra koja se rodila sa Kabilom bila prava ljepotica, pa ju je želio Kabil prisvojiti za sebe naspram svoga brata, ali je to Adem odbio, osim ako bi njih dvojica prinijeli žrtve /kurban/, pa onaj od kojega bude primljena njemu će pripasti. Tako su i uradili, ali je kurban primljen od Habila, a ne od Kabila, pa se desilo među njima ono o čemu kazuje Uzvišeni Allah u Svojoj Knjizi.
Ibni Ebi-Hatim prenosi od Ibn-Abbasa: "U vjerozakonu objavljenom Ademu bilo je zabranjeno da se žensko uda za svoga brata blizanca, a naređeno da je oženi neko drugi od njene braće. U njega se nalazilo sve po dvoje djece, muško i žensko, sve dok mu se nisu rodili blizanci sa izrazito lijepom sestrom, i poslije njih blizanci sa manje lijepom sestrom. Brat manje lijepe je rekao: "Oženi me svojom sestrom, a ja ću tebe svojom." Drugi brat je odgovorio: "Ne, ja imam veće pravo na svoju sestru." Prinijeli su kurbane, pa je primljena od onoga koji je žrtvovao ovna, a nije primljena od onoga koji je žrtvovao usjeve, pa je on ubio svoga brata." Lanac prenošenja mu je dobar.
El-'Avfi prenosi od Ibni-'Abbasa: U njihovo vrijeme nije bilo siromaha kojemu bi se mogla dati milostinja /sadaka/, već samo kurban koji bi neko mogao žrtvovati. Tako su i dvojica Ademovih sinova, jedne prilike sjedeći, odlućila: Kada bismo mi prinijeli kurbane!? Tada kada bi neko prinio neki kurban i Allah bio zadovoljan sa tom njegovom žrtvom, On bi slao vatru koja bi ga progutala; u protivnom, ako Allah nije bio zadovoljan sa kurbanom, vatra ga ne bi doticala. Tako su i njih dvojica prinijeli kurbane. Jedan je bio stočar, a drugi zemljoradnik; stočar je prinio najboljeg i najdebljeg brava, a drugi je prinio nešto od svoje ljetine. Vatra je došla i spustila se između njih dvojice, pa je progutala ovcu, a ostavila usjeve. Ademov sin je rekao svome bratu: "Zar da ti hodaš među ljudima, a da oni znaju da si ti prinio kurban koji je primljen, a moj da je odbijen? Ne, tako mi Allaha, ljudi neće gledati u mene , a da ti budeš bolji od mene! Ja ću te, posigurno, ubiti!" Brat mu odgovori: "Kakav je moj grijeh? Allah prima samo do onih koji su dobri." Prenosi ga Ibi-Džerir. Ovo predanje ukazuje na to da prinošenje kurbana nije bilo poradi nekog razloga,niti poradi svađe zbog žene, kako je to ranije rečeno, a to je i vanjski smisao ovog kuranskog teksta:
"kad su njih dvojica žrtvu prinijeli, pa kad je od jednog bila primljena a od drugog nije, ovaj je rekao: Sigurno ću te ubiti!′ - ′Allah prima samo od onih koji su bogobojazni reče onaj." Iz konteksta vidljivo je da se on rasrdio i osjetio zavist prema njemu zato što je bratov kurban primljen, za razliku od njegova. Općepoznato je kod većine (džumhur), da se onaj koji je žrtvovao ovcu zvao Habil, a onaj koji je žrtvovao hranu Kabil i da je od Habila primljena njegova ovca. Ibni-Abbas smatra da je to čak bio ovan kojim je iskupljen Ismail, a.s., koji je bio određen za žrtvu, što je i analogno, a Allah najbolje zna.
Riječi Uzvišenog Allaha: "Allah prima samo od onih koji su bogobojazni ", tj. od onoga ko se Allaha boji u svome djelovanju. Prenosi Ibn Ebi- Hatim od Temima, zna~i Ibn-Malika El-Mekarrija: Čuo sam Ebu-Derda'a da kaže: "Kada bih bio siguran da je Uzvišeni Allah primio od mene jedan namaz, bilo bi mi draže od ovog svijeta i svega što je na njemu, jer Uzvišeni Allah kaže:
"Allah prima samo od onih koji su bogobojazni." Također, Ibn Ebi-Hatim prenosi od Mejmuna ibn Ebi-Hamze da je rekao: Sjedio sam kod Ebu-Vaila kad je ušao neki čovjek koji se zvao Ebu- 'Afif i bio je iz društva Mu'azovog. Upitao ga je Šekik ibn Seleme: "Zar nam nećeš ispričati nešto od Mu′az ibn Džebela?" Odgovorio je: Svakako, čuo sam ga gdje kaže: "Ljudi će biti zadržani na jednoj poljani, pa će neko povikati: ′Gdje su bogobojazni?′ Pa će oni ustati u okrilju Milostivog, a On se od njih neće zastirati koprenama niti zakrivati." Upitao sam: "A ko su bogobojazni?" Odgovorio je: "To su ljudi koji su se čuvali idolopoklonstva i obožavanja kumira, oni su iskreno robovali Allahu Uzvišenom pa će produžiti u Džennet."
لَئِنْ بَسَطْتَ إِلَيَّ يَدَكَ لِتَقْتُلَنِي مَا أَنَا بِبَاسِطٍ يَدِيَ إِلَيْكَ لِأَقْتُلَكَ ۖ إِنِّي أَخَافُ اللَّهَ رَبَّ الْعَالَمِينَ
"I kad bi ti pružio ruku svoju prema meni da me ubiješ, ja ne bih pružio svoju prema tebi da te ubijem, jer ja se bojim Allaha, Gospodara svjetova."
Riječi Uzvišenog Allaha:
"I kad bi ti pružio ruku svoju prema meni da me ubiješ, ja ne bih pružio svoju prema tebi da te ubijem, jer ja se bojim Allaha, Gospodara svjetova", rekao je njemu njegov dobri brat od koga je Uzvišeni Allah primio kurban, zbog njegove bogobojaznosti, kada mu je onaj prijetio da će ga ubiti, iako se on ničim nije ogriješio prema njemu; tj. ja tebi neću istom mjerom uzvratiti na tvoj ružan postupak pa da ja i ti budemo jednaki u grijehu.
"Jer ja se bojim Allaha, Gospodara svjetova", da bih učinio ono što ti želiš učiniti, već ću se ja strpjeti nadajući se nagradi od Uzvišenog Allaha. Kaže Abdullah ibn Amr: "Tako mi Allaha, on je bio jači od njega, ali ga je zadržala njegova pobž`nost."
Prenosi imam Ahmed od Bišra ibn Seida da je S'ad ibn Ebi-Vekkas rekao u vrijeme iskušenja za vladavine h. Osmana: /90/ Svjedočim da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao: "Uistinu će biti smutnje i iskušenja. Onaj ko bude u tom vremenu sjedio bolji je od onoga ko bude stajao, a onaj koji bude stajao bolji je od onoga koji bude hodao, a onaj koji bude hodao bolji je od onoga koji bude žurio." Upitao sam: "A šta ako vidim da je neko ušao u moju kuću pa pruži ruku svoju prema meni da me ubije?" Odgovorio je: "Budi kao sin Ademov." Također ga prenosi i Et-Tirmizi i ocjenjuje ga kao hasen hadis, a prenosi ga i EbuDavud od Husejna ibn Abdur-Rahmana El-Ešd`aija da je on čuo S'ada ibn Ebi-Vekkasa, koji prenosi od Vjerovjesnika, s.a.v.s., da je rekao /S'ad/ u ovome hadisu: /91/ "Allahov Poslaniče, šta misliš ako uđe u moju kuću i pruži ruku svoju prema meni da me ubije?" Dalje S'ad nastavlja: Allahov Poslanik, s.a.v.s., odgovorio je: Budi poput sina Ademovog" i citirao ajet:
"I kad bi ti pružio ruku svoju prema meni da me ubiješ, ja ne bih pružio svoju prema tebi da te ubijem, jer ja se bojim Allaha, Gospodara svjetova."
إِنِّي أُرِيدُ أَنْ تَبُوءَ بِإِثْمِي وَإِثْمِكَ فَتَكُونَ مِنْ أَصْحَابِ النَّارِ ۚ وَذَٰلِكَ جَزَاءُ الظَّالِمِينَ
"Ja želim da ti poneseš i moj i svoj grijeh i da budeš stanovnik u vatri. A ona je kazna za sve nasilnike "
"Ja želim da ti poneseš i moj i svoj grijeh i da budeš stanovnik u vatri." "A ona je kazna za sve nasilnike", tj. grijeh moga ubojstva i svoj grijeh koji imaš otprije. Mudžahid za riječi Uzvišenog Allaha: "Ja želim da ti poneseš i moj (grijeh)" kaže: "S ubojstvom mene ′i svoj grijeh′ koji si ti imao prije toga."
فَطَوَّعَتْ لَهُ نَفْسُهُ قَتْلَ أَخِيهِ فَقَتَلَهُ فَأَصْبَحَ مِنَ الْخَاسِرِينَ
"I duša njegova navede ga da ubije brata svoga, pa ga on ubi i postade jedan od izgubljenih."
Riječi Uzvišenog Allaha: "I duša njegova navede ga da ubije brata svoga, pa ga on ubi i postade jedan od izgubljenih", tj. navede ga, učini mu lijepim i ohrabri ga na ubojstvo svoga brata, tj. poslije ove opomene i prijetnje. Riječi Uzvišenog Allaha:
"i postade jedan od izgubljenih", tj. na ovom i na vječnom svijetu, a ima li veće propasti od ove? Prenosi imam Ahmed od Abdullaha ibn Mesuda, koji kaže da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao: /92/ "Ne bude niko ubijen nepravedno, a da prvi Ademov sin nema udio u prolijevanju njegove krvi, jer je on prvi koji je počinio ubistvo." Prenose ga autori El-Kutu′bu - s - Sitte izuzev Ebu-Davuda.
فَبَعَثَ اللَّهُ غُرَابًا يَبْحَثُ فِي الْأَرْضِ لِيُرِيَهُ كَيْفَ يُوَارِي سَوْءَةَ أَخِيهِ ۚ قَالَ يَا وَيْلَتَا أَعَجَزْتُ أَنْ أَكُونَ مِثْلَ هَٰذَا الْغُرَابِ فَأُوَارِيَ سَوْءَةَ أَخِي ۖ فَأَصْبَحَ مِنَ النَّادِمِينَ
"Allah onda posla jednog gavrana da kopa po zemlji da bi mu pokazao kako da zakopa mrtvo tijelo brata svoga. 'Teško meni!' - povika on, zar i ja ne mogu, kao ovaj gavran, zakopati mrtvo tijelo brata svoga!'I pokaja se."
Riječi Uzvišenog Allaha:
Allah onda posla jednog gavrana da kopa po zemlji da bi mu pokazao kako da zakopa mrtvo tijelo brata svoga. "Teško meni!" - povika on - "zar i ja ne mogu, kao ovaj gavran, zakopati mrtvo tijelo brata svoga!" I pokaja se. Es-Suddi prenosi svojim lancem prenošenja od ashaba, neka je Allah zadovoljan sa njima: Kada je izdahnuo dječak, brat ga je ostavio pod vedrim nebom, ne znajući kako da ga sahrani, pa je Allah poslao dva gavrana koji su bili braća, pa se oni pobiše i jedan ubi drugoga pa mu iskopa jamu pa posu zemlju preko njega. Kada je on to vidio, reče:
"Teško meni!" - povika on - "zar i ja ne mogu, kao ovaj gavran, zakopati mrtvo tijelo brata svoga!" Riječi Uzvišenog Allaha: “I pokaja se." Hasan El-Basri kaže: "Uzvišeni Allah ga je uzdigao zbog njegova pokajanja nakon propasti." U jednom hadisu navodi se da je Vjerovjesnik, s.a.v.s., rekao: /93/ "Nijedan grijeh nije tako opasan da bi Allah ubrzao kaznu za njega na ovom svijetu, pored onoga što je za izvršioca pripremio na vječnom, kao što su nasilje i prekidanje rodbinskih veza." U Kabilovom su postupku i jedan i drugi. Mi smo Allahovi i mi ćemo se Njemu vratiti.
مِنْ أَجْلِ ذَٰلِكَ كَتَبْنَا عَلَىٰ بَنِي إِسْرَائِيلَ أَنَّهُ مَنْ قَتَلَ نَفْسًا بِغَيْرِ نَفْسٍ أَوْ فَسَادٍ فِي الْأَرْضِ فَكَأَنَّمَا قَتَلَ النَّاسَ جَمِيعًا وَمَنْ أَحْيَاهَا فَكَأَنَّمَا أَحْيَا النَّاسَ جَمِيعًا ۚ وَلَقَدْ جَاءَتْهُمْ رُسُلُنَا بِالْبَيِّنَاتِ ثُمَّ إِنَّ كَثِيرًا مِنْهُمْ بَعْدَ ذَٰلِكَ فِي الْأَرْضِ لَمُسْرِفُونَ
"Zbog toga smo Mi propisali sinovima Israilovim: ako neko ubije nekoga koji nije ubio nikoga, ili onoga koji na Zemlji nered ne čini - kao da je sve ljude poubijao; a ako neko bude uzrok da se nečiji život sačuva - kao da je svim ljudima život sačuvao. Naši su im poslanici jasne dokaze donosili, ali su mnogi od njih, i poslije toga, na Zemlji sve granice zla prelazili."
Uvišeni Allah kaže: "Poradi toga što je Ademov sin ubio svoga brata nasilno i nepravično." "Mi smo propisali sinovima Israilovim", tj. uzakonili smo im i objavili: "Ako neko ubije nekoga koji nije ubio nikoga, ili onoga koji na Zemlji nered ne čini - kao da je sve ljude poubijao; a ako neko bude uzrok da se nečiji život sačuva - kao da je svim ljudima život sačuvao", tj. ako neko ubije nekoga bez nekog motiva vezanog za odmazdu /kisas/ i bez toga da je taj počinio nered na Zemlji i bude vjerovao da je dozvoljeno ubiti nekoga bezrazložno, ko nije počinio nikakav zločin - taj kao da je sve ljude poubijao, jer on ne pravi razliku među ljudima; međutim, ako neko bude razlog da se nečiji život spasi, tj. spriječi ubistvo nekoga i bude stajao iza toga, onda su svi ljudi sigurni od njega u tom pogledu.
Zbog ovoga Uzvišeni Allah kaže: "kao da je svim ljudima život sačuvao". Prenose El-E'ameš i drugi od Ebu-Saliha, a on od Ebu Hurejrea, da je rekao: Otišao sam kod h. Osmana na dan kada su napali njegovu kuću i rekao: "Došao sam da ti pomognem", a borba je bila prekinuta, o vladaru pravovjernih. Odgovorio je: "O Ebu-Hurejre, da li bi te radovalo da sve ljude poubijaš i mene sa njima?" Odgovorio sam: "Ne." On nastavi: "Uistinu, ako ubiješ nekog čovjeka, kao da si sve ljude poubijao. Imaš dozvolu da se vratiš, nagrađen /od Allaha za svoj dolazak/ i bez ikakva grijeha" , pa sam se ja vratio i nisam se borio. Od Mudžahida se prenosi da kaže za onoga koji hotimično ubije vjernika i za kojeg će Allah pripremiti Džehennem kao kaznu, na njega će gnjev Svoj spustiti, proklet će ga i patnju mu veliku pripremiti: "Kada bi sve ljude poubijao ne bi imao veću kaznu od te", a za onoga koji bude uzrok da se nečiji život sačuva i koji kao da je svim ljudima život sačuvao, kaže: "Od onoga koji ne ubije nikoga svi su ljudi pošteđeni."
Riječi Uzvišenog Allaha: "Naši su im poslanici jasne dokaze donosili", tj. sa jasnim dokazima, znakovima i argumentima. "...ali su mnogi od njih, i poslije toga, na Zemlji sve granice zla prelazili". Ovo je prijekor njima zbog toga što su činili zabranjene stvari i nakon toga, i pored toga što su za njih znali /da su zabranjene/, kao što su postupali oni iz plemena Benu-Kurejza, En-Nadir i drugi pripadnici plemena Benu-Kajnuka'a od jevreja koji su živjeli oko Medine. Oni su ratovali sa plemenima Evs i Hazredž kada bi došlo do ratova između njih u predislamskom periodu, a kada bi se rat završio, oni bi otkupljivali zarobljene i žalili ubijene. Uzvišeni Allah ih zbog toga kori u suri El-Bekare.
إِنَّمَا جَزَاءُ الَّذِينَ يُحَارِبُونَ اللَّهَ وَرَسُولَهُ وَيَسْعَوْنَ فِي الْأَرْضِ فَسَادًا أَنْ يُقَتَّلُوا أَوْ يُصَلَّبُوا أَوْ تُقَطَّعَ أَيْدِيهِمْ وَأَرْجُلُهُمْ مِنْ خِلَافٍ أَوْ يُنْفَوْا مِنَ الْأَرْضِ ۚ ذَٰلِكَ لَهُمْ خِزْيٌ فِي الدُّنْيَا ۖ وَلَهُمْ فِي الْآخِرَةِ عَذَابٌ عَظِيمٌ
"Kazna za one koji protiv Allaha i Poslanika Njegova vojuju i koji nered na Zemlji čine jeste: da budu ubijeni, ili razapeti, ili da im se unakrst ruke i noge odsijeku ili da se iz zemlje prognaju. To im je poniženje na ovom svijetu, a na onom svijetu čeka ih patnja velika"
Riječi Uzvišenog Allaha:
"Kazna za one koji protiv Allaha i Poslanika Njegova vojuju i koji nered na Zemlji čine jeste: da budu ubijeni, ili razapeti, ili da im se unakrst ruke i noge odsijeku ili da se iz zemlje prognaju." Vojevanje (el-muharebe) jeste suprotstavljanje i oponiranje i ono je podudarno sa nevjerovanjem drumskim razbojništvom i prepadima, kao što se i nered na Zemlji odnosi na više vrsta zala.
Ovaj ajet, iako je objavljen o jednoj skupini iz plemena Urejna ili plemena Akl, općenito se odnosi na idolopoklonike i druge koji imaju ova obilježja, kako to prenose Buharija i Muslim od Enesa ibn Malika /94/, da je jedna grupa iz plemena Akl, njih osam, došla do Allahovog Poslanika, s.a.v.s., i dali mu prisegu na prihvatanje islama. Međutim, klima u Medini nije im odgovarala, pa su poobolijevali i oslabili. Potuđili su se Allahovom na to Poslaniku, s.a.v.s., pa im je on predložio: "Kada biste otišli sa našim pastirima među deve, pa pili njihovu mokraću i mlijeko?" Odgovorili su: "Svakako", a zatim su otišli i pili njihovu mokraću i mlijeko i tako ozdravili. Međutim, ubili su pastira i pokupili deve. To je došlo do Allahovog Poslanika, s.a.v.s. On je poslao potjeru za njima , pa su sustignuti i dovedeni. Naredio je da im se odsijeku ruke i noge i usijanim ekserom probodu oči, a zatim da se bace na sunce dok ne umru. Ovo je Muslimov tekst hadisa, a u drugom tekstu njih dvojice se kaže: iz plemena Akl ili Urejne. U jednom tekstu ovog hadisa kaže se: "pa su bačeni na žegu i počeli su tražiti vodu, ali im nije data". Od Katade se prenosi da je rekao: "Bili su iz plemena Akl i plemena Urejna. Muslim ga prenosi preko Selmana Et-Tejmijja, od Enesa da je rekao: "Allahov Poslanik, s.a.v.s., naredio je da im se iskopaju oči samo zato što su oni iskopali oči pastirima.Vidio sam jednog od njih kakao grize zemlju ustima, sve dok nisu pomrli i tada je objavljen ajet:
"Kazna za one koji protiv Allaha i Poslanika Njegova vojuju...do kraja." Također ga prenose Ebu-Davud, Nesaija i Tirmizija, koji ga ocjenjuje kao hasen sahih. U predanju od Ibn Ebi- Hatima Enes kaže:"...pa su se odmetnuli od islama, ubili pastira, otjerali deve, vršili prepade na putu i silovanja."
Ibn Ebi-Hatim prenosi od Abdullaha ibn Omera ili ′Amra - u dilemi je jedan od prenosilac po imenu Junus - a on od Allahovog Poslanika, s.a.v.s., kazivanje o tome, tj. kazivanje o pripadnicima plemena Urejna i da je ajet o vojevanju protiv Allaha objavljen u pogledu njih. Također ga prenosi i Ebu-Davud. Riječi Uzvišenog Allaha: "...da budu ubijeni, ili razapeti, ili da im se unakrst ruke i noge odsijeku ili da se iz zemlje prognaju". Ibn Ebi-Talha prenosi od Ibn-Abbasa: "Vođa muslimana može birati o onome koji potegne oružje na muslimane i bude vršio prepade na putu: ako hoće ubiti ga, ako hoće razapeti ga ili ako mu hoće noge i ruke unakrst odsjeći" - ili, ako hoće, prognati ga. Potpora je ovome mišljenju u činjenici da je čestica: /ili/ upotrijebljena u značenju odabira (littahjiri), kao što je u drugim primjerima u Kur'anu, npr. riječi Uzvišenog Allaha koje govore o kazni za hotimični lov u vremenu obavljanja hadža:
"Kazna je da jednu domaću životinju čiju će vrijednost procijeniti dvojica vaših pravednih ljudi, kao kurban zakolje kod Kabe, ili da se iskupi time što će, ravno tome, nahraniti siromahe ili postiti." (5:95) Sve je ovo prepušteno izboru, pa tako treba da bude i ovaj ajet. što se tiče riječi Uzvišenog Allaha: "...ili da se iz zemlje prognaju", o njima Ata El-Horosani kaže: "Bit će prognan iz jednoga grada u drugi nekoliko godina, ali neće biti protjeran iz islamske države." Neki drugi smatraju da se pod progonstvom (nefj) misli na zatvor. Ibn-Džerir je ovdje odabrao mišljenje da se progna iz svoje pokrajine u drugu i da tamo bude zatvoren. Riječi Uzvišenog Allaha:
"To im je poniženje na ovom svijetu, a na onom svijetu čeka ih patnja velika", tj. ovo što je spomenuto o ubijanju, razapinjanju, sječenju nogu i ruku unakrst i progonu, poniženje je za njih među ljudima na ovom svijetu, pored velike kazne koju im je Allah pripremio na Sudnjem danu. Ovo podupire mišljenje onih koji smatraju da je ovaj ajet objavljen samo u vezi sa idolopoklonicima, a da se pripadnike islama odnosi hadis u Muslimovom Sahihu od Ubade ibn Samita, r.a., koji kaže: /98/ "Allahov Poslanik, s.a.v.s., uzeo je prisegu od nas kao što ju je uzeo od žena: da nećemo Allahu nikoga ravnim smatrati, i da nećemo krasti, i da nećemo bludničiti, i da nećemo djecu svoju ubijati, niti ih jedan drugima podmetati. Onaj od vas koji to ispuni ima nagradu kod Uzvišenog Allaha, a onaj koji bude učinio nešto od toga, pa ne bude kažnjen - to mu je otkup. Slučaj onoga kojeg pokrije Allah - Njemu pripada: ako htjedne, On će ga kazniti; a ako htjedne, On će mu oprostiti." Prenose ga Muslim, Ibn-Mad`e i Tirmizija, koji ga ocjenjuje kao hasen - garib.
Ibn-Džerir ka`e: Oni imaju u ovozemaljskom životu kaznu, a na onom svijetu imat će još veću kaznu, tj. ako se ne pokaju zbog tih svojih postupaka prije nego što umru.
إِلَّا الَّذِينَ تَابُوا مِنْ قَبْلِ أَنْ تَقْدِرُوا عَلَيْهِمْ ۖ فَاعْلَمُوا أَنَّ اللَّهَ غَفُورٌ رَحِيمٌ
"ali ne i za one koji se pokaju prije nego što ih se domognete! I znajte da Allah prašta i da je milostiv."
Riječi Uzvi{enoga: "...ali ne i za one koji se pokaju prije nego što ih se domognete! I znajte da Allah prašta i da je milostiv" - prema mišljenju onih koji kažu da se odnose na idolopoklonike sasvim su jasne. Što se pak tiče muslimana koji budu vojevali protiv Allaha na ovaj način, pa ako se pokaju prije nego što ih se domogne, sa njih spada obaveznost izvršenja smrtne kazne, razapinjanja i odsijecanja noge. O tome da li će se odsjeći ruka ili ne, postoje dva mišljenja kod učenih; vanjski smisao ajeta nužno zahtijeva obustavu svega i tako su postupali ashabi, kao Alija i Ebu-Musa El-Eš'ari za vrijeme njegova namjesništva nad Kufom u vrijeme vladavine h. Osmana. Ibn Ebi-Hatim prenosi da je Eš-ša'di rekao: Harise ibn Bedr Et-Temimi iz Basre činio je nered na Zemlji i vojevao protiv Allaha, pa se obratio nekim ljudima od Kurejšija, među kojima su bili Hasan ibn Alijja, Ibni Abbas i Abdullah ibn Džafer, onda su se oni obratili h. Aliji ali je on odbio pomilovati ga, pa je on otišao kod Se'ida ibn Kaisa El-Emedanija i ostavio da se brine za njega o njegovoj kući i porodici, a zatim je otišao Aliji i rekao: "O vladaru pravovjernih, šta misliš o onome ko je vojevao protiv Allaha i Poslanika Njegova i nered na Zemlji činio?" H. Alija je proučio ove ajete zaključno sa: "...ali ne i za one koji se pokaju prije nego što ih se domognete!", pa mu je napisao pomilovanje.
يَا أَيُّهَا الَّذِينَ آمَنُوا اتَّقُوا اللَّهَ وَابْتَغُوا إِلَيْهِ الْوَسِيلَةَ وَجَاهِدُوا فِي سَبِيلِهِ لَعَلَّكُمْ تُفْلِحُونَ
"O vjernici, Allaha se bojte i tražite ono što će vas Njemu približiti, i na putu Njegovu se borite da biste postigli što želite."
Uzvišeni Allah govori naređujući Svojim robovima da Ga se boje, a pod bogobojaznošću (takva), kada je ona uvezana sa pokornošću Njemu, podrazumijeva se ustezanje i napuštanje zabranjenih stvari. Poslije toga Uzvišeni Allah kaže: "... i tražite ono što će vas Njemu približiti". Ibn-Abbas kaže: "El-vesile""jeste bliskost". Katade kaže: "Približujte Mu se pokoravajući Mu se i čineći ono što će Ga zadovoljiti.
"El-vesile" /riječ spomenuta o ovome ajetu/ sredstvo je pomoću kojeg stičemo do postizanja cilja. "El-vesile", također je vlastito ime za najviši stepen u Džennetu, koji pripada isključivo Allahovom Poslaniku, s.a.v.s., i koji je mjesto njegova boravka u Džennetu; ona je najbliže dženetsko mjesto do Arša /Allahova prijestolja/. Utvrđeno je u Buharijinom Sahihu putem Muhammeda ibn El-Munkedira, od Džabira ibn Abdullaha da je rekao: Kazao je Allahov Poslanik, s.a.v.s: /99/ "Ko bude učio, kada čuje poziv na namaz: Allahu moj, Gospodaru ovog savršenog poziva i nastupajućeg namaza, podari Muhammedu ′vesilu′ i prednost i proživi ga na hvale vrijednom položaju /mekamen mahmuden/ koje si mu Ti obećao, bit će mu dostupno moje zauzimanje na Sudnjem danu." U Muslimovom Sahihu je predanje od Abudullaha ibn 'Amra, ibn 'Asa, koji kaže da je čuo Vjerovjesnika, s.a.v.s., da kaže: /100/ "Kada čujete mujezina, izgovarajte ono što i on izgovara, a zatim donesite blagoslov /salavat/ na mene, jer, uistinu, onaj ko donese jedan salavat na mene, Allah donese na njega deset, i tražite meni "vesilu", a ona je položaj u Džennetu koji će biti samo za jednog među Allahovim robovima i ja se nadam da ću biti taj rob, a onom ko bude meni tražio "vesilu" bit će dostupno moje zagovaranje."
Prenosi Ibn-Merdevejh od Ebu-Se'ida El-Hizrija da je Vjerovjesnik, s.a.v.s., rekao: /101/ "Uistinu, vesila je jedan stepen kod Allaha iznad kojeg nema stepena pa tražite od Uzvišenog Allaha da mi da vesilu iznad Njegovih stvorenja." Riječi uzvišenog Allaha:
"...i na putu Njegovu se borite da biste postigli što želite", tj. naređuje im Uzvišeni da se bore protiv neprijatelja među nevjernicima i idolopoklonicima koji su odstupili od pravog puta motivišući ih na to onim što je pripremio za borce na Njegovom putu, Sudnjega dana od uspjeha i spasa, neprolazne, sigurne i veličanstvene sreće u visokim odajama u Džennetu koji će nastanjivati, u kojem im se odjeća neće habati, niti će im mladost prolaziti, a zatim Uzvišeni Allah govori o opomeni i kazni koju je pripremio za svoje neprijatelje, nevjernike.
إِنَّ الَّذِينَ كَفَرُوا لَوْ أَنَّ لَهُمْ مَا فِي الْأَرْضِ جَمِيعًا وَمِثْلَهُ مَعَهُ لِيَفْتَدُوا بِهِ مِنْ عَذَابِ يَوْمِ الْقِيَامَةِ مَا تُقُبِّلَ مِنْهُمْ ۖ وَلَهُمْ عَذَابٌ أَلِيمٌ
"Kad bi sve ono što je na Zemlji bilo u posjedu nevjernika, i još toliko, i htjeli da se otkupe od patnje na onom svijetu, ne bi im se primilo. Njih čeka muka nesnosna."
"Kad bi sve ono što je na Zemlji bilo u posjedu nevjernika, i još toliko, i htjeli da se otkupe od patnje na onom svijetu, ne bi im se primilo. Njih čeka muka nesnosna", tj. kada bi neko od njih došao na Sudnji dan sa količinom zlata kolika je Zemlja i sa još istom takvom količinom da se time otkupi od Allahove kazne, Allah mu to ne bi primio i neće biti nikoga ko bi mogao otkloniti niti izbjeći kaznu. Zbog ovoga Uzvišeni Allah kaže:
"Njih čeka muka nesnosna", tj. ona koja pričinjava bol.
يُرِيدُونَ أَنْ يَخْرُجُوا مِنَ النَّارِ وَمَا هُمْ بِخَارِجِينَ مِنْهَا ۖ وَلَهُمْ عَذَابٌ مُقِيمٌ
"Zaželjet će oni da iz vatre iziđu ali im iz nje izlaska neće biti, za njih će biti patnja neprestana."
"Zaželjet će oni da iz vatre iziđu, ali im iz nje izlaska neće biti, za njih će biti patnja neprestana", kao što kaže Uzvišeni Allah: "...kad god pokušaju zbog jada iz nje izići, bit će u nju vraćeni" (22:22), tj. u svoju vječnu i trajnu kaznu, i oni neće imati nikakva izlaza iz nje niti će je iko moći odbiti od njih. Buharija i Muslim prenose od Enesa ibn Malika da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao: /102/ Bit će doveden čovjek od stanovnika Vatre, pa će biti upitan: "O sine Ademov, kakvo si našao da ti je prebivalište?" Odgovorit će: "Najgorim prebivalištem." Bit će upitan: "Bi li se otkupio zlatom, količinom koja je jednaka Zemlji?" Odgovorit će: "Da, moj Gospodaru." Uzvišeni Allah tada će reći: "Lažeš, Ja sam tražio od tebe manje od toga, pa nisi izvršio." I bit će naređeno da se vodi u Vatru."
Prenose imam Ahmed i Muslim od Zejda ibn Suhejba El-Fekira, a on od Džabira ibn Abdullaha da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao da će neki ljudi izaći iz Vatre i ući u Džennet. Upitao sam Džabira ibn Abdullaha: "Uzvišeni Allah kaže:
"Zaželjet će oni da iz vatre iziđu ali im iz nje izlaska neće biti." Odgovorio je: "Pročitaj početak ajeta": , "Kad bi sve ono što je na Zemlji bilo u posjedu nevjernika, i još toliko, i htjeli da se otkupe...", do kraja ajeta "...zar to nisu oni koji ne vjeruju?"
وَالسَّارِقُ وَالسَّارِقَةُ فَاقْطَعُوا أَيْدِيَهُمَا جَزَاءً بِمَا كَسَبَا نَكَالًا مِنَ اللَّهِ ۗ وَاللَّهُ عَزِيزٌ حَكِيمٌ
"Kradljivcu i kradljivici odsijecite ruke njihove, neka im to bude kazna za ono što su učinili i opomena od Allaha! A Allah je silan i mudar."
Uzvišeni Allah govori i naređuje odsijecanje ruke kradljivcu i kradljivci. Neki pravnici Zahirijjske pravne škole smatraju obaveznim odsijecanje ruke kradljivcu, bilo da ukrade malo ili mnogo, zbog općenitosti ovog ajeta: "Kradljivcu i kradljivici odsijecite ruke njihove", ne uzimajući u obzir količinu vrijednosti /nisab/ i stepen sigurnosti ukradene stvari, već samo da je izvršena krađa. Oni to argumentuju hadisom koji prenose El-Buhari i Muslim od Ebu-Hurejrea da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao: /103/ "Prokleo Allah kradljivca, ukrade jaje pa mu se odsiječe ruka ili ukrade uže pa mu se odsječe ruka."
Većina, pak, uzima u obzir nisab ukradene stvari, mada i među njima postoji razlika o njegovoj količini. Tako imam Malik smatra da je nisab tri dirhema, kako je to utvrđeno u Buhariji i Muslimu od Ibn-Omera /104/: da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., odsijecao ruku za štit čija je cijena bila tri dirhema. Imam Šafija smatra da je nisab jedna četvrtina dinara, ili jednaka protuvrijednost toga u nekretninama ili robi, a i sve više od toga. Argument je za to predanje Buharije i Muslima od h. Aiše, r.a., da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao: /105/ "Ruka kradljivca odsijeca se za jednu četvrtinu dinara i više." Muslim prenosi od h. Aiše, r.a., da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao: /106/ "Ruka kradljivca odsijeca se samo za jednu četvrtinu dinara i više." Oni zaključuju: "Hadis koji govori o cijeni štita koja je bila tri dirhema nije u suprotnosti sa ovim, jer se tada jedan dinar sastojao od dvanaest dirhema, pa su ta tri dirhema bila jedna četvrtina dinara." Ovo mišljenje su zastupali Omer, Osman i Alija, a također i Omer ibn Abdul-Aziz, El-Lejs ibn S'ad, El-Evzaija, Eš-Šafi'i, Ishak ibn Rahovejh po predanju Ebu-Sevra i Davud ibn Alija Ez-Zahirijj.
Imam Ahmed ibn Habel smatra de su obje ove vrijednosti:četvrtina dinara i tri dirhema obavezujuća vjerozakonska tumačenja (responsa), pa onome ko ukrade jedno od toga ili njegovu protuvrijednost odsijeca se ruka. Imam Ahmed prenosi od h. Aiše da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao: /107/ "Odsijecajte za četvrtinu dinara, a ne odsijecajte za manje od toga", a tada je jedna četvrtina dinara predstavljala tri dirhema, a jedan dinar dvanaest dirhema. Nesaijin tekst ovog hadisa je: /108/"Ne odsijeca se ruka za manje od vrijednosti jednog štita." H. Aiša je upitana: "Koliko košta jedan štit?" Odgovorila je: "Jednu četvrt dinara."
Imam Ebu-Hanifa, njegovi učenici Ebu-Jusuf, Muhammed i Zufer, a također i Sufjan Es-Sevri, Allah im se smilovao, smatraju da je vrijednost nisaba deset nepatvorenih, kovanih dirhema i to argumentuju time da je vrijednost štita zbog kojeg je odsječena ruka kradljivcu u vrijeme Allahovog Poslanika, s.a.v.s., bila deset dirhema, kako je preneseno od Ibn-Abbasa, da je rekao: "Vrijednost štita, u vrijeme Vjerovjesnika, s.a.v.s., bila je deset dirhema." Prenosi ga Ibn Merdevejh, a zatim prenosi i od 'Amra ibn Šuajba, od njegova babe, od njegova dede, od Allahova Poslanika, s.a.v.s., da je rekao: /109/ "Ne odsijeca se ruka za manje od vrijednosti jednog štita", a vrijednost štita bila je deset dirhema. Zbog opreza bolje je uzeti više, jer kazne se ne izvršavaju ako postoje ikakve sumnje.
Većina daje sljedeće odgovore na hadis na koji se pozivaju predstavnici Zahirijjske pravne škole, od EbuHurejrea: /110/ "ukrade jaje pa mu se odsijeca ruka, ili ukrade uže pa mu se odsiječe ruka": (prvi) da je derogiran hadisom koji prenosi h. Aiša; međutim, o ovome postoji polemika, jer je neophodno razjasniti datum izgovora; (drugi) da je to hadis koji se tumači /muevvel/, pa je to željezno jaje i mornarsko uže. To mišljenje zastupa El-E'ameš, kako to prenose El Buharija i drugi od njega; (treći) da je ovo metod postupnosti u krađi, od manjeg ka većem, zbog kojeg se odsijeca ruka. Moguće je da je ovo navedeno samo kao obavijest o tome kako je to bilo u predislamskom periodu, kada su odsijecali ruku i za malo i za mnogo, pa je proklet kradljivac koji žrtvuje svoju skupocjenu ruku za beznačajne stvari.
Također spominju da je Ebul-Ala El-Me'arri, nakon što je došao u Bagdad, postao poznat po tom što je stvarao nejasnoće pravnicima zbog njihovog određivanja nisaba za kra|u od jedne četvrtine dinara, pa je o tome spjevao stihove:
Za ruku se daje krvarina od pet stotina zlatnika pa kako da bude odsječena porad četvrtine dinara. Oprečnost koju moramo prešutjeti i tražiti zaštitu našeg Gospodara od Vatre.
Odgovorio mu je sudac Abdul-Vehhab El-Maliki, Uzvišeni Allah mu se smilovao, riječima: "Dok je bila povjerljiva - bila je vrijedna a kada je prevarila - ostala je ponižena." Poradi ovoga Uzvišeni Allah kaže: “Neka im to bude kazna za ono što su učinili i opomena od Allaha! A Allah je silan i mudar", tj. kazna, za nevaljao postupak koji su učinili uzimajući od svijeta imetak svojim rukama, odgovara odsijecanju onoga čime su se pomogli pri tome, kao opomena od Allaha, tj. kao primjerna kazna (radi odvračanja drugih) od Allaha zbog činjenja toga. "A Allah je silan", tj. u Njegovoj osveti, "i mudar" - u Njegovoj naredbi, zabrani, ozakonjenju i moći.
Dajem prednost mišljenju Ibn-Kesira kada kaže: "Moguće je da je ovo navedeno samo kao obavijest o tome kako je to bilo u predislamskom periodu, kada su odsijecali ruku i za malo i za mnogo." Svakako da Allahov Poslanik, s.a.v.s., nije odsijecao ruku zbog jajeta ili užeta, već za štit, čija je vrijednost bila tri dirhema. To je naredio, a zabranio je za manje od toga, kako to navode El-Buhari i Muslim. Tako je i Osman odsijecao ruku za krađu limunova koji su bili procijenjeni na tri dirhema.
فَمَنْ تَابَ مِنْ بَعْدِ ظُلْمِهِ وَأَصْلَحَ فَإِنَّ اللَّهَ يَتُوبُ عَلَيْهِ ۗ إِنَّ اللَّهَ غَفُورٌ رَحِيمٌ
"A onome ko se poslije nedjela svoga pokaje i popravi se - Allah će sigurno oprostiti. Allah, doista, prašta i milostiv je."
"A onome ko se poslije nedjela svoga pokaje i popravi se - Allah će sigurno oprostiti. Allah doista prašta i milostiv je", tj. onome ko se poslije krađe pokaje Uzvišeni će Allah oprostiti ono što je između Njega i Njegova roba, a kada su u pitanju imeci ljudi, to se mora njima povratiti ili nadoknaditi - prema mišljenju većine (džumhur).
Prenosi imam Ahmed od Abdullaha ibn Amra: /111/ da je neka žena ukrala u vrijeme Allahova Poslanika, s.a.v.s., pa je dovedena onima koje je pokrala. Pitali su: "Allahov Poslaniče, ova žena nas je pokrala?" Pripadnici njenog plemena branili su je: "Mi ćemo dati otkupninu za nju." Allahov Poslanik, s.a.v.s., presudio je: "Odsijecite joj ruku!" Oni su insistirali: "Otkupit ćemo je za pet stotina dinara!" Allahov Poslanik, s.a.v.s., ponovio je: "Odsijecite joj ruku!", pa joj je odsječena desna ruka. Ona je upitala: "Allahov Poslaniče, ima li za mene pokajanja?" Odgovorio je: "Da, ti si danas čista od grijeha kao na dan kada te je majka tvoja rodila." Tada je Uzvišeni Allah objavio iz sure El-Maide:
"A onome ko se poslije nedjela svoga pokaje i popravi se - Allah će sigurno oprostiti. Allah doista prašta i milostiv je." Ime je ove žene koja je ukrala Mahzumijja, a ovaj hadis koji govori o njoj zabilježen je i u Buharijinom i Muslimovom Sahihu.
أَلَمْ تَعْلَمْ أَنَّ اللَّهَ لَهُ مُلْكُ السَّمَاوَاتِ وَالْأَرْضِ يُعَذِّبُ مَنْ يَشَاءُ وَيَغْفِرُ لِمَنْ يَشَاءُ ۗ وَاللَّهُ عَلَىٰ كُلِّ شَيْءٍ قَدِيرٌ
"Ti sigurno znaš da samo Allah ima vlast na nebesima i na Zemlji. On kažnjava onoga koga hoće, a prašta onome kome hoće. Allah sve može."
"Ti sigurno znaš da samo Allah ima vlast na nebesima i na Zemlji", tj. On je sudija mudri, čiju presudu niko ne može osporiti i On čini ono što On hoće. "On kažnjava onoga koga hoće, a prašta onome kome hoće. Allah sve može."
يَا أَيُّهَا الرَّسُولُ لَا يَحْزُنْكَ الَّذِينَ يُسَارِعُونَ فِي الْكُفْرِ مِنَ الَّذِينَ قَالُوا آمَنَّا بِأَفْوَاهِهِمْ وَلَمْ تُؤْمِنْ قُلُوبُهُمْ ۛ وَمِنَ الَّذِينَ هَادُوا ۛ سَمَّاعُونَ لِلْكَذِبِ سَمَّاعُونَ لِقَوْمٍ آخَرِينَ لَمْ يَأْتُوكَ ۖ يُحَرِّفُونَ الْكَلِمَ مِنْ بَعْدِ مَوَاضِعِهِ ۖ يَقُولُونَ إِنْ أُوتِيتُمْ هَٰذَا فَخُذُوهُ وَإِنْ لَمْ تُؤْتَوْهُ فَاحْذَرُوا ۚ وَمَنْ يُرِدِ اللَّهُ فِتْنَتَهُ فَلَنْ تَمْلِكَ لَهُ مِنَ اللَّهِ شَيْئًا ۚ أُولَٰئِكَ الَّذِينَ لَمْ يُرِدِ اللَّهُ أَنْ يُطَهِّرَ قُلُوبَهُمْ ۚ لَهُمْ فِي الدُّنْيَا خِزْيٌ ۖ وَلَهُمْ فِي الْآخِرَةِ عَذَابٌ عَظِيمٌ
O Poslaniče, neka te ne zabrinjava to što brzo nevjerovanje ispoljavaju oni koji ustima svojim govore "Vjerujemo!" a srcem ne vjeruju, i jevreji, koji izmišljotine mnogo slušaju i koji tuđe riječi rado prihvataju, a tebi ne dolaze, koji smisao riječima s mjesta njihovih izvrću i govore: "Ako vam se ovako presudi, onda pristanite na to, a ako vam se ne presudi, onda nemojte pristati!" A onoga koga Allah želi u njegovoj zabludi ostaviti, ti mu Allahovu naklonost ne možeš nikako osigurati. To su oni čija srca Allah ne želi očistiti; njih na ovom svijetu čeka poniženje, a na onom svijetu patnja golema.
Ovi ajeti objavljeni su o onima koji brzo nevjerovanje ispoljavaju i napuštaju pokornost Allahu i Njegovu Poslaniku, dajući prednost svojim nazorima i htijenjima nad vjerozakonima Uzvišenog Allaha, "oni koji ustima svojim govore ′Vjerujemo!′ a srcem ne vjeruju", tj. vjerovanje ispoljavaju svojim jezikom, a srca su im pusta i prazna i lišena njega i ovo su licemjeri.
"...i jevreji" neprijetelji islama i njegovih sljedbenika, a svi ovi su: "koji izmišljotine mnogo slušaju", tj. slažu se sa njima "i koji tuđe riječi rado prihvataju, a tebi ne dolaze", tj. pristaju uz druge ljude, a u tvoje društvo ne dolaze, Muhammede. Ima mišljenje da su oni dolazili da slušaju i da su to prenosili drugim ljudima koji nisu bili prisutni kod tebe, a tvoji su neprijatelji.
"...koji smisao riječima s mjesta njihovih izvrću", tj. neprikladno ih tumače i svjesno izmjenjuju, nakon što su ih shvatili.
"...i govore: Ako vam se ovako presudi, onda pristanite na to, a ako vam se ne presudi, onda nemojte pristati!" Ovo je objavljeno o dvojici jevreja koji su počinili blud, a oni su izmijenili odredbu iz Allahove Knjige koja je bila kod njih, o kamenovanju oženjenih i udatih koji počine blud. To su izvrnuli i dogovorili se međusobno o kazni od sto udraca bičem, mazanjem garom i jahanju na magarcu natraške. Kada se desio taj događaj poslije Hidžre, obojicq su rekli: "Dođite da mu se obratimo", tj. Allahovom Poslaniku, s.a.v.s., "pa ako presudi bičevanje i mazanje garom, onda pristanite i to učinite dokumentom između vas i Allaha, a on će biti Allahov Vjerovjesnik, koji je među vama tako presudio, a ako vam presudi kamenovanje, ne slijedite ga u tome."
O tome su zabilježeni i hadisi. Malik prenosi od Nafia, a on od Abdullaha ibn Omera, r.a.: /112/ "Jevreji su došli do Allahova Poslanika, s.a.v.s., i spomenuli kako su među njima neki čovjek i žena počinili blud. Allahov Poslanik, s.a.v.s., upitao ih je: "Šta o kamenovanju nalazite u Tevratu?" Odgovorili su: "Javno ih posramimo i budu bičevani." Abdullah ibn Selam je reagovao: "Lažete, u njemu je spomenuto kamenovanje. Donesite Tevrat!" Donijeli su ga i otvorili, a neko je od njih stavio ruku na ajet koji je govorio o kamenovanju bludnika i pročitao ajet prije i ajet poslije. Abdullah ibn Selam mu je rekao: "Podigni ruku!" Podigavši je ukazao se ajet o kamenovanju. Povikali su: "Istinu si rekao, Muhammede, u njemu je ajet o kamenovanju." Allahov Poslanik je naredio /izvršenje kazne/, pa su kamenovani, a ja sam vidio čovjeka kako se presavija preko žene štiteći je od kamenja." Prenose ga El Buhari i Muslim (a ovo je Buharijin tekst), Ebu-Davud, Ahmed i Ibn-Džerir. Allahov Poslanik, s.a.v.s., nije donio presudu po propisima iz Tevrata poradi ukazivanja neke počasti njima stoga što su vjerovali u njegovu autentičnost, već je to bila posebna objava od Uzvišenog Allaha njemu, s.a.v.s., da ih to upita, kako bi ih primorao da priznaju postojanje kod njih onoga što su bili tajili, negirali i što nisu praktikovali dugi period. I nakon što su pristali na to , iako su znali da suprotno postupaju zbog svoga iskrivljavanja, protivljenja i poricanja Knjige koja je bila kod njih i u čiju su autentičnost vjerovali , tako da je njhovo okretanje presudi Poslanika, s.a.v.s., bilo samo njihov hir i želja da se on usaglasi sa njihovim stavovima, a ne zato što su vjerovali da je ispravno to šta će on presuditi, rekli su: "Ako vam se ovako presudi", tj. bičevanje i mazanje garom "onda pristanite na to", tj. prihvatite to, "a ako vam se ne presudi, onda nemojte pristati!", tj. da ga primite i slijedite. Uzvišeni Allah kaže:
"A onoga koga Allah želi u njegovoj zabludi ostaviti, ti mu Allahovu naklonost ne možeš nikako osigurati. To su oni čija srca Allah ne želi očistiti; njih na ovom svijetu čeka poniženje, a na onom svijetu patnja golema.
سَمَّاعُونَ لِلْكَذِبِ أَكَّالُونَ لِلسُّحْتِ ۚ فَإِنْ جَاءُوكَ فَاحْكُمْ بَيْنَهُمْ أَوْ أَعْرِضْ عَنْهُمْ ۖ وَإِنْ تُعْرِضْ عَنْهُمْ فَلَنْ يَضُرُّوكَ شَيْئًا ۖ وَإِنْ حَكَمْتَ فَاحْكُمْ بَيْنَهُمْ بِالْقِسْطِ ۚ إِنَّ اللَّهَ يُحِبُّ الْمُقْسِطِينَ
"Oni mnogo laži slušaju i rado ono što je zabranjeno jedu; pa ako ti dođu, ti im ili presudi ili se okreni od njih; ako se okreneš od njih, oni ti ne mogu nimalo nauditi. A ako im budeš sudio, sudi im pravo jer Allah voli pravedne."
Oni mnogo laži slušaju", tj. neistine "i rado ono što je zabranjeno jedu"; tj. haram, a misli se na uzimanje mita. Ibn-Mes′ud i drugi kažu: "To jest, kako će Allah očistiti srce i odazvati se nekome ko ima ovo negativno svojstvo. Zatim Uzvišeni kaže Svome Vjerovjesniku, s.a.v.s.: "...pa ako ti dođu", tj. tražeći presudu od tebe, "ti im ili presudi ili se okreni od njih; ako se okreneš od njih, oni ti ne mogu nimalo nauditi", tj. nisi grješan ako ne presudiš među njima, jer to što traže od tebe da im presudiš nema za cilj slijeđenje i prihvatanje Istine, već samo želju da to bude podudarno sa njihovim hirovima. Ibni-Abbas i jedna grupa tabiina smatra da je ovaj ajet derogiran riječima Uzvišenog:
"I sudi im prema onom što Allah objavljuje." (5:49) "A ako im budeš sudio, sudi im pravo", tj. po istini i pravdi, iako su oni zulumčari koji su odstupili od puta istine i pravde, "jer Allah voli pravedne." Zatim Uzvišeni Allah kritikuje njihove pogrešne stavove i bolesne ambicije zbog napuštanja Knjige koju imaju i u čiju autentičnost vjeruju i za čije slijeđenje smatraju da im je naređeno zauvijek, i u isto vrijeme zbog njihova okretanja onome što smatraju neispravnim i neobavezujućim za njih.
وَكَيْفَ يُحَكِّمُونَكَ وَعِنْدَهُمُ التَّوْرَاةُ فِيهَا حُكْمُ اللَّهِ ثُمَّ يَتَوَلَّوْنَ مِنْ بَعْدِ ذَٰلِكَ ۚ وَمَا أُولَٰئِكَ بِالْمُؤْمِنِينَ
"A otkud da oni traže od tebe da im sudiš kad imaju Tevrat, u kome su Allahovi propisi? Oni ni poslije presude tvoje ne bi bili zadovoljni, jer nisu nikakvi vjernici."
"A otkud da oni traže od tebe da im sudiš, kad imaju Tevrat, u kome su Allahovi propisi? Oni ni poslije presude tvoje ne bi bili zadovoljni jer nisu nikakvi vjernici." Potom Uzvišeni Allah pohvaljuje Tevrat koji je objavio Svome robu i poslanika Musau, sinu Imranovu, a.s..
إِنَّا أَنْزَلْنَا التَّوْرَاةَ فِيهَا هُدًى وَنُورٌ ۚ يَحْكُمُ بِهَا النَّبِيُّونَ الَّذِينَ أَسْلَمُوا لِلَّذِينَ هَادُوا وَالرَّبَّانِيُّونَ وَالْأَحْبَارُ بِمَا اسْتُحْفِظُوا مِنْ كِتَابِ اللَّهِ وَكَانُوا عَلَيْهِ شُهَدَاءَ ۚ فَلَا تَخْشَوُا النَّاسَ وَاخْشَوْنِ وَلَا تَشْتَرُوا بِآيَاتِي ثَمَنًا قَلِيلًا ۚ وَمَنْ لَمْ يَحْكُمْ بِمَا أَنْزَلَ اللَّهُ فَأُولَٰئِكَ هُمُ الْكَافِرُونَ
"Mi smo objavili Tevrat, u kome je uputstvo i svjetlo. Po njemu su jevrejima sudili vjerovjesnici, koji su bili Allahu poslušni i čestiti ljudi, i učeni, od kojih je traženo da čuvaju Allahovu knjigu i oni su nad njom bdjeli. Zato se, kad budete sudili, ne bojte ljudi, već se bojte Mene, i ne zamjenjujte
riječi Moje za nešto što malo vrijedi! A oni što ne sude prema onom što je Allah objavio, oni su pravi nevjernici."
"Mi smo objavili Tevrat, u kome je uputstvo i svjetlo. Po njemu su jevrejima sudili vjerovjesnici, koji su bili Allahu poslušni", tj. nisu napuštali propise Tevrata, izmjenjivali ih ili ih iskrivljivali, "i čestiti ljudi, i učeni", tj. pobožni među njima i njihovi učeni ljudi "od kojih je traženo da čuvaju Allahovu Knjigu", tj. kojima je data Allahova Knjiga na čuvanje za koju im je bilo naređeno da je stave na svjetlo dana i da po njoj postupaju "i oni su nad njom bdjeli. Zato se, kad budete sudili, ne bojte ljudi, već se bojte Mene", tj. ne bojte se njih, već se bojte Mene "i ne zamjenjujte riječi Moje za nešto što malo vrijedi! A oni što ne sude prema onom što je Allah objavio, oni su pravi nevjernici." O ovome imaju dva mišljenja o kojima će objašnjenje doći poslije.
DRUGI POVOD OBJAVE OVIH AJETA
Ebu-Dža'fer ibn Džerir prenosi od Ibn-Abbasa da je rekao: "Ajeti iz sure El-Maide, u kojima su i riječi Uzvišenog: "... ti im ili presudi ili se okreni od njih...", do "...pravedne", objavljen je zbog krvarine plemena Benun-Nedir i plemena Benu-Kurejza naime, ubijeni iz Benun-Nedira bili su ugledni ljudi i za njih se isplaćivala potpuna krvarina, a za ubijene pripadnike plemena Kurejza isplaćivalo se pola krvarine, pa su tražili od Allahova Poslanika, s.a.v.s., da im presudi u tome. Tako je Uzvišeni Allah objavio to o njima, pa ih je Allahov Poslanik, s.a.v.s., time potaknuo na Istinu i učinio jednaku krvarinu u tom slučaju. Allah najbolje zna koje je od toga bilo.
El-'Avfi prenosi od Alije ibn Ebi-Talhe El-Valija, on od Ibn-Abbasa, da su ovi ajeti objavljeni o dvoje jevreja koji su počinili blud, kako je već prethodilo. Vjerovatno su se ova dva povoda desila u isto vrijeme, pa su objavljeni ovi ajeti o tome svemu, a Allah najbolje zna. Zbog ovoga poslije je rekao:
"Mi smo im u njemu propisali: glava za glavu i oko za oko" i do kraja. Ovo osnažuje predanje da je povod objave vezan za problem odmazde /kisas/, a Allah, neka je slavljen i uzvišen, najbolje zna. Riječi Uzvišenog:
"A oni što ne sude prema onom što je Allah objavio, oni su pravi nevjernici." El-Bera' ibn 'Azib, Huzejfe ibn El-Jeman, Ibn-Abbas i drugi, smatraju da su objavljene sljedbenicima Knjige, a Hasan dodaje: "A i nama su obavezujuće." AbdurRezzak prenosi svojim lancem prenošenja od Ibrahima da je rekao: "Ovi su ajeti objavljeni sljedbenicima Knjige, a Uzvišeni Allah zadovoljan je da se odnose i na ovu zajednicu (ummet)." Prenosi ga Ibn-Džerir.
Alija ibn Ebi-Talha prenosi od Ibn-Abbasa da je rekao o riječima Uzvišenog: "A oni što ne sude prema onom što je Allah objavio, oni su pravi nevjernici." "Ko zaniječe ono što je objavio Uzvišeni Allah nevjernik je, a ko prizna Objavu, ali ne sudi po njoj - tiranin je i grješnik." Prenosi ga Ibn-Džerir i odabira mišljenje da se pod ajetom misli na sljedbnike Knjige ili one koji negiraju Allahov sud (hukm) objavljen u Knjizi. Eš- -Ša'bi dodaje: "muslimanima". Od Ataa se prenosi da je rekao o riječima Uzvišenog: "oni su pravi nevjernici". "Nevjerovanje nad nevjerovanjem." Od Tavusa se prenosi: "Nije to nevjerovanje koje izvodi iz vjere (milleta)." Preko Tavusa se prenosi od Ibn-Abbasa: "Nije to nevjerovanje /kufr/ na koje vi mislite." Prenosi ga El-Hakim u Mustedreku i kaže: "Vjerodostojan /sahih/ po uvjetima Buharije i Muslima, premda ga oni ne navode."
وَكَتَبْنَا عَلَيْهِمْ فِيهَا أَنَّ النَّفْسَ بِالنَّفْسِ وَالْعَيْنَ بِالْعَيْنِ وَالْأَنْفَ بِالْأَنْفِ وَالْأُذُنَ بِالْأُذُنِ وَالسِّنَّ بِالسِّنِّ وَالْجُرُوحَ قِصَاصٌ ۚ فَمَنْ تَصَدَّقَ بِهِ فَهُوَ كَفَّارَةٌ لَهُ ۚ وَمَنْ لَمْ يَحْكُمْ بِمَا أَنْزَلَ اللَّهُ فَأُولَٰئِكَ هُمُ الظَّالِمُونَ
"Mi smo im u njemu propisali: glava za glavu i oko za oko, i nos za nos, i uho za uho, i zub za zub, a da rane treba uzvratiti. A onome ko od odmazde odustane, bit će mu od grijeha iskupljenje Oni koji ne sude prema onome što je Allah objavio pravi su nasilnici."
Riječi Uzvišenog Allaha: "Mi smo im u njemu propisali: glava za glavu i oko za oko" u tekstu Tevrata, tj. ubija se osoba za osobu, izbija se oko za oko, odsijeca se nos za nos i čupa se zub za zub. Oni /jevreji/ nisu dozvoljavali pripadniku plemena Benu-Kurejza da se osveti pripadniku plemena Benun-Nadir, već su pribjegavali isplaćivanju krvarine, kao što su suprotno postupali i u propisu Tevrata, koji su imali zapisanog kod sebe, o kamenovanju oženjenog bludnika pribjegavajući onome što su uobičajili: kazni bičevanja, mazanja garom i javnog sramoćenja. Poradi ovoga Uzvišeni je tamo rekao:
"A oni što ne sude prema onom što je Allah objavio, oni su pravi nevjernici", jer oni namjerno negiraju Allahov propis svjesno mu se protiveči i suprotstavljajuči, a ovdje On kaže:
"Oni koji ne sude prema onome što je Allah objavio pravi su nasilnici", jer nisu pomogli oštečenom /mazlum/ da ostvari svoje pravo kod onoga koji ga je oštetio /zalim/ u stvari za koju je Allah naredio pravičnost i jednakost između svih. Međutim, oni su se suprotstavili tome i učinili su nasilje uskrativši pravo jedni drugima.
Ovim ajetom mnogi poznavaoci osnova prava (usulul-fikh) i sami pravnici (fukaha) dokazuju da je vjerozakon koji je došao prije važeči i za nas, ukoliko je potvrđen i ukoliko nije dokinut. To je poznat stav kod večine učenjaka . Hasan El-Basri kaže: "To se odnosi na njih, ali i na sve ljude opčenito." Prenosi ga Ibni Ebi-Hatim. Svi se imami pozivaju na opčenitost ovog časnog ajeta kao argument da muškarca treba pogubiti zbog ubistva žene. Tako je navedeno i u hadisu koji prenose En-Nesai i drugi, da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., napisao u pismu Amr ibn Hazmu /113/ da se muškarac ubija zbog ubistva žene. Drugi hadis glasi /114/: "Muslimani su međusobno jednaki u krvi." Ovo je stav večine učenjaka. Ebu-Hanifa, Uzvišeni Allah mu se smilovao, pozivajuči se na opčenitost ovog ajeta smatra da se ubija musliman zbog ubistva nevjernika koji je štičenik islamske države (zimija) i da se ubija slobodan čovjek zbog ubistva roba. Večina /džumhur/ ima suprotan stav o tome. El-Buhari i Muslim prenose od zapovjednika pravovjernih, Alije, Allah zadovoljan sa njim bio, a on od Allahova Poslanika, s.a.v.s., da je rekao: /115/ "Musliman se ne ubija zbog nevjernika." Kada je u pitanju rob, od prvih su generacija /selef/ prenesena mnogobrojna predanja da oni nisu dovodili u vezu roba sa slobodnim čovjekom, niti su ubijali slobodnog čovjeka zbog ubistva roba. O tome govore i hadisi koji nisu vjerodostojni. Eš-Šafi¢i navodi konsenzus /idžma/ koji je suprotan stavu Hanefija u tome. Međutim, nije nužno iz toga zaključiti neispravnost njihova stava, bez nekoga argumenta koji bi specificirao značenje časnog ajeta.
Riječi Uzvišenoga: "...a da rane treba uzvratiti". Alija ibn Ebi- Talha prenosi od Ibn-Abbasa da je rekao: "Ubija se osoba za osobu, izbija se oko za oko, odsijeca se nos za nos, čupa se zub za zub, a rana se ranom uzvrača i u ovome su jednaki slobodni muslimani, i ljudi i žene međusobno, ako je namjerno izvršeno ubistvo ili nešto manje od toga. U ovome su jednaki i robovi, njihovi ljudi i žene međusobno, ako je namjerno izvršeno ubistvo ili nešto manje od toga." Prenose ga Ibn-Džerir i Ibn Ebi-Hatim.
VAŽNO PRAVILO
Ranjavanje nekada može biti u zglavak (što pro-uzrokuje gubitak nekog ekstremiteta), pa je neophodna odmazda /kisas/ na osnovu konsenzusa, kao što je odsijecanje ruke, noge, šake, stopala i sl. Ako je rana napravljena na kosti, a ne na zglobu, imam Malik, Allah mu se smilovao, kaže: "Zato se izvršava odmazda, osim ako je u pitanju stegno, jer postoji strah od opasnosti." Ebu-Hanifa i njegova dva učenika kažu: "Nema odmazde ni u čemu kada su u pitanju kosti, osim zbog zuba." Argument tome je hadis Rebie bint En-Nadr, nad kojom je Allahov Poslanik, s.a.v.s., dosudio odmazdu zbog toga što je slomila sjekutič služavki, premda je služavkina porodica to oprostila i odustala od odmazde. Ovaj hadis bilježe El-Buhari i Muslim. Eš-[afi¢i kaže: "Apsolutno ne treba nikakva odmazda kada su u pitanju kosti." Ovaj stav je prenesen i od Omera ibn El-Hattaba i Ibn-Abbasa, a zastupali ga i Ata, Eš-šabi, El-Hasan El-Basri, Ez-Zuhri, Ibrahim En-Nehaijj i Omer ibn Abdul-Aziz. Za to su se opredijelili i Sufjan Es-Sevri i El-Lejs ibn S'ad, a to je ono što je poznato kao mezheb imam Ahmeda.
Zatim kažu /učeni/: "Nije dozvoljeno vršiti odmazdu zbog ranjavanja sve dok ne zaraste rana žrtve, jer ako bi se osvetio prije potpunog zacjeljivanja, pa mu se rana poveča i proširi, on više nema nikakvo pravo na odmazdu." Argument je za to hadis koji prenosi imam Ahmed od Ibn-šuajba, on od svog oca, a on od svog djeda /116/, da je neki čovjek ubo rogom drugog u koljeno, pa je ovaj drugi otišao Vjerovjesniku, s.a.v.s., i zatražio: "Dozvoli mi da se osvetim." Odgovorio mu je: "Kada se oporaviš i ozdraviš." Međutim, ponovo je došao i insistirao: "Dozvoli mi da se osvetim", pa mu je dozvolio. Poslije je došao i rekao: "Allahov Poslaniče, ostao sam šepav." Odgovorio mu je: "Ja sam ti bio zabranio, a ti me ne posluša. Allah te udaljio i povečao ti šepavost!" A zatim je Allahov Poslanik, s.a.v.s., zabranio da žrtva vrši odmazdu sve dok u potpunosti ne ozdravi. Samo Ahmed prenosi ovaj hadis.
PITANJE: Ako bi žrtva izvršila odmazdu nad poči-niocem, pa ovaj od toga umre? @rtva nema nikakve odgovornosti kod Malika, [afije, Ahmeda ibn Hanbela i to je stav večine ashaba, tabiina i drugih. Ebu-Hanifa kaže: "Dužnost je isplatiti krvarinu iz imetka onoga koji je izvršio odmazdu." Amir, Eš-[abi, Ata, Tavus i drugi smatraju: "Porodica onog koji je izvršio odmazdu dužna je isplatiti krvarinu." Ibn-Mesu'd, Ibrahim En-Nehai, El-Hakem ibn Utejbe i Osman El-Busti zaključuju: "Sa izvršioca odmazde otpada dio krvarine shodno napravljenoj rani, a ostatak preko toga dužan je dati iz svog imetka."
Riječi Uzvišenoga: "A onome ko od odmazde odustane, bit če mu od grijeha iskupljenje." Ibni-Abbas kaže: "A ako od odmazde odustane, to če biti iskupljenje onome ko je ranu nanio, a nagrada kod Uzvišenog Allaha onome ko je ranjen bio." Prenosi ga Ibn Ebi-Hatim. On također prenosi od Džabira ibn Abdullaha da je o riječima Uzvišenog Allaha: "A onome ko od odmazde odustane, bit če mu od grijeha iskupljenje", rekao: "Onome ko je bio ranjen." Abdullah ibn Amr kaže: "Izbrisat če mu se od grijeha onoliko koliko bude oprostio."
Ibn-Merdevejh prenosi od Eš-ša'bija, on od nekoga ensarije koji prenosi da je Vjerovjesnik, s.a.v.s., o riječima Uzvišenog:
“A onome ko od od-mazde odustane, bit če mu od grijeha iskupljenje", rekao /117/: "To je onaj čiji zub bude razbijen, ili ruka odsječena, ili bilo šta od njegova tijela, ili bude ranjen u tijelo, pa to oprosti, njemu se smanji isto toliko grijeha. Ako se radi o četvrtini krvarine, onda četvrtina grijeha, ako je
trečina - onda trečina grijeha, ako je puna krvarina - oproste mu se svi grijesi." Ibni-Merdevejh prenosi od Adijja ibn Sabita da je neki čovjek, u vrijeme Muavijine vladavine, Allah bio zadovoljan njime, drugome razbio zube, pa mu je davana krvarina, ali je on odbio tražeči da izvrši odmazdu. Davane su mu dvije krvarine, ali je odbio, i davane su mu tri, pa je odbio. Tada je jedan od drugova Allahova Poslanika, s.a.v.s., ipričao da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao /118/: "Onome ko od odmazde za krv ili nešto manje odustane, bit če mu od grijeha iskupljenje od dana kada se je rodio do dana kada če umrijeti." Riječi Uzvišenog:
"Oni koji ne sude prema onome što je Allah objavio pravi su nasilnici." Več je prethodilo da su Tavus i Ata rekli: "Nevjerovanje /kufr/ nad nevjerovanjem, tiranija /zulm/ nad tiranijom i grijeh /fisk/ nad grijehom."
وَقَفَّيْنَا عَلَىٰ آثَارِهِمْ بِعِيسَى ابْنِ مَرْيَمَ مُصَدِّقًا لِمَا بَيْنَ يَدَيْهِ مِنَ التَّوْرَاةِ ۖ وَآتَيْنَاهُ الْإِنْجِيلَ فِيهِ هُدًى وَنُورٌ وَمُصَدِّقًا لِمَا بَيْنَ يَدَيْهِ مِنَ التَّوْرَاةِ وَهُدًى وَمَوْعِظَةً لِلْمُتَّقِينَ
"Poslije njih smo Isaa, sina Merjemina, poslali, koji je priznavao Tevrat prije njega objavljen, a njemu smo dali Indžil, u kome je bilo uputstvo i svjetlo, i da potvrdi Tevrat, prije njega objavljen, u kome je, također, bilo uputstvo i pouka onima koji su se Allaha bojali"
Uzvišeni Allah kaže: "Poslije njih smo", tj. poslije vjerovjesnika jevreja smo "Isaa, sina Merjemina, poslali, koji je priznavao Tevrat, prije njega objavljen", tj. vjerovao u nj i sudio po onome što je u njemu, "...a njemu smo dali Indžil, u kome je bilo uputstvo i svjetlo", tj. uputstvo prema Istini i svjetlo kojim se otklanjaju sumnje i rješavaju problemi, "...i da potvrdi Tev-rat, prije njega objavljen", tj. slijedeči ga i ne ostavljajuči ono što je u njemu, osim sa malim izuzetkom što je jevrejima objasnio neke stvari oko kojih su se razilazili, kako to kaže Uzvišeni Allah, govoreči o Mesihu, da je rekao jevrejima:
“i da vam dopustim nešto što vam je bilo zabranjeno". (3:50) Poradi ovoga jedan je od dva stava učenjaka da je Indžil dokinuo neke propise iz Tevrata. Riječi Uzvišenog Allaha: "...u njemu je također bilo uputstvo i pouka onima koji su se Allaha bojali", tj. učinili smo Indžil uputom koja se slijedi i učinili smo ga opomenom, tj. zaprekom za činjenje zabranjenih i grješnih stvari bogobojaznima, tj. onima koji se boje Allaha i strahuju od Njegove prijetnje i Njegove kazne.
وَلْيَحْكُمْ أَهْلُ الْإِنْجِيلِ بِمَا أَنْزَلَ اللَّهُ فِيهِ ۚ وَمَنْ لَمْ يَحْكُمْ بِمَا أَنْزَلَ اللَّهُ فَأُولَٰئِكَ هُمُ الْفَاسِقُونَ
"i sljedbenicima Indžila smo bili naredili da sude prema onome što je Allah objavio u njemu. Oni koji nisu sudili prema onome što je Allah objavio - pravi su grješnici."
"i sljedbenicima Indžila bili smo naredili da sude prema onome što je Allah objavio u njemu", neki su čitali:
"da sude", tj. u konjunktivu, s tim da je slovo "lam" od uzročne čestice: "da", tj. dali smo mu Indžil da pripadnici njegova naroda sude po njemu u svome vremenu. Neki su čitali: "neka sude", tj. u apokopatusu, s tim da je slovo "lam" u funkciji imperativa, tj. neka vjeruju u sve što je u njemu i neka izvrše ono što im je naređeno u njemu. U njemu je bila radosna vijest o poslanju Muhammeda, s.a.v.s., i naredba da se on slijedi i potvrdi kada se pojavi, kao što kaže Uzvišeni Allah:
Reci: "O sljedbenici Knjige, vi niste nikakve vjere ako se ne budete pridržavali Tevrata i Indžila i onoga što vam objavljuje Gospodar vaš..." (5:68) Poradi ovoga je tamo rekao:
"Oni koji nisu sudili prema onome što je Allah objavio - pravi su grješnici", tj. izašli su iz pokornosti svome Gospodaru, stremeči onome što je ništavno i napuštajuči Istinu. Očito je iz konteksta da je ovaj ajet objavljen o krščanima.
وَأَنْزَلْنَا إِلَيْكَ الْكِتَابَ بِالْحَقِّ مُصَدِّقًا لِمَا بَيْنَ يَدَيْهِ مِنَ الْكِتَابِ وَمُهَيْمِنًا عَلَيْهِ ۖ فَاحْكُمْ بَيْنَهُمْ بِمَا أَنْزَلَ اللَّهُ ۖ وَلَا تَتَّبِعْ أَهْوَاءَهُمْ عَمَّا جَاءَكَ مِنَ الْحَقِّ ۚ لِكُلٍّ جَعَلْنَا مِنْكُمْ شِرْعَةً وَمِنْهَاجًا ۚ وَلَوْ شَاءَ اللَّهُ لَجَعَلَكُمْ أُمَّةً وَاحِدَةً وَلَٰكِنْ لِيَبْلُوَكُمْ فِي مَا آتَاكُمْ ۖ فَاسْتَبِقُوا الْخَيْرَاتِ ۚ إِلَى اللَّهِ مَرْجِعُكُمْ جَمِيعًا فَيُنَبِّئُكُمْ بِمَا كُنْتُمْ فِيهِ تَخْتَلِفُونَ
"A tebi objavljujemo Knjigu, s Istinom, da potvrdi knjige prije objavljene i da nad njima bdi. I ti im sudi prema onome što Allah objavljuje i ne povodi se za prohtjevima njihovim, i ne odstupaj od Istine koja ti dolazi; svima vama smo zakon i pravac propisali. A da je Allah htio, On bi vas sljedbenicima jedne vjere učinio, ali, On hoče da vas iskuša u onome što vam propisuje, zato se natječite ko će više dobra učiniti; Allahu čete se svi vratiti, pa će vas On o onome u čemu ste se razilazili obavijestiti."
Nakon što je Uzvišeni Allah spomenuo Tevrat, pohvalio ga i naredio da bude slijeđen, s obzirom da je podesan za to, i nakon što je spomenuo Indžil, pohvalio ga i naredio njegovim sljedbenicima da ga se pridržavaju, počeo je govoriti o časnome Kur'anu, koji je objavio Svome robu i časnome vjesniku, s.a.v.s.: "A tebi objavljujemo Knjigu, s Istinom...", tj. istinito, bez ikakve sumnje u nju da je od Uzvišenog Allaha.
"...da potvrdiš knjige prije objavljene", tj. prethodne knjige koje su je spominjale, hvalile i najavljivale njenu objavu od Uzvišenog Allaha Svome robu i poslaniku Muhammedu, s.a.v.s. Njena se objava i desila onako kako je bila naviješčena, što je još više povečalo uvjerenost u njihovu istinitost kod pronicljivih i znanih koji su ih imali i koji su se pokoravali Allahovim naredbama, slijedili Njegove vjerozakone i vjerovali u istinitost onoga što im je Uzvišeni Allah obečao jezikom Svojih poslanika: da če sigurno i bez ikakve sumnje doči Muhammed, a.s., i to se je desilo, hvala Allahu. Riječi Uzvišenog:
"...i da nad njima bdi". Ibn-Abbas, r.a., kaže: "Da bude povjerenik za njih." Također, on kaže: "Kur'an je opunomočen za ranije knjige, pa ono u čemu se slažu sa njim to je Istina, a ono u čemu su mu suprotne - to je neispravno." Od Ibn- Abbasa o riječima: "i da bdi" prenosi se da je rekao: "I da o knjigama koje su mu prethodile donese sud." Sva su ova mišljenja približnog značenja. Uzvišeni Allah ovu je časnu Knjigu, koju je objavio kao posljednju od knjiga, kao njihov pečat, kao najsadržajniju, najuzvišeniju i najsavršeniju - učinio svjedokom, opunomočenikom i sudijom nad njima svima, a Uzvišeni Allah je osobno preuzeo na Sebe brigu o njenom čuvanju.
"Mi, uistinu, Kur'an objavljujemo i zaista čemo Mi nad njim bdjeti!"
وَأَنِ احْكُمْ بَيْنَهُمْ بِمَا أَنْزَلَ اللَّهُ وَلَا تَتَّبِعْ أَهْوَاءَهُمْ وَاحْذَرْهُمْ أَنْ يَفْتِنُوكَ عَنْ بَعْضِ مَا أَنْزَلَ اللَّهُ إِلَيْكَ ۖ فَإِنْ تَوَلَّوْا فَاعْلَمْ أَنَّمَا يُرِيدُ اللَّهُ أَنْ يُصِيبَهُمْ بِبَعْضِ ذُنُوبِهِمْ ۗ وَإِنَّ كَثِيرًا مِنَ النَّاسِ لَفَاسِقُونَ
"I sudi im prema onome što Allah objavljuje i ne povodi se za prohtjevima njihovim, i čuvaj ih se da te ne odvrate od nečega što ti Allah objavljuje. A ako ne pris-taju, ti onda znaj da ih Allah želi zbog nekih grijehova njihovih kazniti. A mnogi ljudi su, zaista, nevjernici."
"I ti im sudi prema onome što Allah objavljuje", tj. sudi, Muhammede, svim ljudima prema onome što ti Allah objavljuje u ovoj Uzvišenoj Knjizi i prema propisima koje ti je On potvrdio od vjerovjesnika koji su bili prije tebe, a nije ih dokinuo. Ibni Ebi-Hatim prenosi od Ibn-Abbasa: Vje-rovjesniku, s.a.v.s., bilo je dato da bira, ako hoče da im presudi ili da ih odbije. On ih je vratio na njihove propise, pa je objavljeno:
"I ti im sudi prema onome što Allah objavljuje i ne povodi se za prohtjevima njihovim", i time je naređeno Allahovu Poslaniku, s.a.v.s., da im presudi prema onome što je u našoj Knjizi. Riječi Uzvišenog Allaha:
"...i ne povodi se za prohtjevima njihovim, i ne odstupaj od Istine koja ti dolazi...", tj. ne slijedi njihove stavove oko kojih su se oni usaglasili i ne odstupaj od Istine koju je naredio Allah poradi prohtjeva ovih neznalica.
Riječi Uzvišenog:
"...svima vama smo zakon i pravac propisali", tj. put i praksu, smatra Ibn-Abbas. Riječ: (zakon) ili: (zakon) znači ono sa čime se otpočinje nešto. Tako se kaže: počeo je u tome, tj. počeo je to. Riječ: "pravac" znači put očevidne lahkoče. Ovo je obavijest o narodima koji su imali različite načine primjene Allahova vjerozakona /muhtelifetul-edjan/, s obzirom da je Uzvišeni Allah slao Svoje časne poslanike sa različitim propisima, ali sa jedinstvenim učenjem o Allahovoj jednoči /tevhid/. U Buharijinom Sahihu je utvrđeno od Ebu-Hurejrea da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao /119/: "Mi, skupina vjerovjesnika, brača smo po jednom ocu. Naša je vjera jedna." Misli se na vjerovanje u Allahovu jednoču /tevhid/ sa kojim je On poslao svakog poslanika i kojeg je sadržavala svaka knjiga koju je On objavio, kako kaže Uzvišeni Allah:
"Prije tebe nijednog poslanika nismo poslali, a da mu nismo objavili: Nema boga osim Mene, zato se Meni klanjajte." (21:25) Međutim, vjerozakoni se razlikuju u naredbama i zabranama. Ponekad je nešto u jednom vjerozakonu zabranjeno, a zatim bude dozvoljeno u drugom vjerozakonu i obrnuto, ili nešto je olakšano izvršiti u jednom i blaže je, dok je u drugom strožije i teže. Allahu pripada potpuna mudrost i neoborivi dokaz. Ovo je konačni vjerozakon s kojim je poslan Največi Poslanik, pečat poslanstva i njime je Uzvišeni Allah dokinuo sve prethodne vjerozakone i učinio ga za sve stanovnike Zemlje, i ljude i džine i Arape i nearape.
Riječi Uzvišenog:
"A da je Allah htio, On bi vas sljedbenicima jedne vjere učinio, ali On hoče da vas iskuša u onome što vam propisuje", tj. On Uzvišeni propisao je različite vjerozakone da bi iskušao Svoje robove u onome što im je propisao, i da ih nagradi ili kazni za pokornost ili neposlušnost koju su počinili ili su to sve namjeravali.
Riječi Uzvišenog Allaha: "...zato se natječite ko če više dobra učiniti", a to je pokornost Allahu i priznavanje istinitosti Njegove Knjige, Kur'ana. Zatim kaže Uzvišeni:
"Allahu čete se svi vratiti", tj. vaš povratak je, o ljudi, Njemu, neka je Uzvišen. "...pa če vas On o onome u čemu ste se razilazili obavijestiti", pa če nagraditi iskrene, a kazniti one koji su poricali. Riječi Uzvišenog:
"I sudi im prema onome što Allah objavljuje i ne povodi se za prohtjevima njihovim", potvrda su onog što je prethodilo; zatim Uzvišeni kaže:
"...i čuvaj ih se da te ne odvrate od nečega što ti Allah objavljuje", tj. pripazi se svojih neprijatelja, jevreja, da te ne prevare u Istini preko stvari sa kojim oni do tebe dolaze i ne dozvoli da budeš zaveden i obmanut sa njima, jer su oni lažljivci, nevjernici i prevaranti. "A ako ne pristaju", na Istinu kako im ti presudiš i usprotive se Allahovu zakonu,
"...ti onda znaj da ih Allah želi zbog nekih grijehova njihovih kazniti", tj. znaj da če to biti prema Allahovoj odredbi, mudrosti i znanju o njima, da ih udalji od Upute zbog prijašnjih grijeha,
"A mnogi su ljudi, zaista, nevjernici", tj. izašli su iz pokornosti svome Gopodaru, kako kaže Uzvišeni Allah:
"Ako bi se ti pokoravao večini onih koji žive na Zemlji; oni bi te od Allahova puta odvratili." (6:116)
أَفَحُكْمَ الْجَاهِلِيَّةِ يَبْغُونَ ۚ وَمَنْ أَحْسَنُ مِنَ اللَّهِ حُكْمًا لِقَوْمٍ يُوقِنُونَ
"Zar oni da traže da im se kao u pagansko doba sudi? A ko je od Allaha bolji sudija narodu koji čvrsto vjeruje?"/
Riječi Uzvišenog Allaha:
" Zar oni da traže da im se kao u pagansko doba sudi? A ko je od Allaha bolji sudija narodu koji čvrsto vjeruje?" Uzvišeni kori one koji sude bez Allahova suda, jer Allahov sud obuhvata i sadrži svako dobro, a zabranjuje svako zlo i one koji se,pored Allahova suda, okreču stavovima, hirovima i međusobnim dogovorima koje su uspostavili ljudi bez oslonca u Allahovom vjerozakonu, kao što su u pagansko doba presuđivali prema zabludama i neznanju u koje su došli svojim pretpostavkama i hirovima. Zbog ovoga Uzvišeni kaže:
"Zar oni da traže da im se kao u pagansko doba sudi?", tj. zar to žele i Allahov sud odbacuju.
"A ko je od Allaha bolji sudija narodu koji čvrsto vjeruje?", tj. ko je pravedniji u svome sudu od Allaha za onog koji razumije Njegov zakon, vjeruje u njega i uvjeren je da je Allah sudija najpravedniji. El-Hasan kaže: "Ko ne sudi po Allahovom sudu, sudi kao u pagansko doba." Prenosi hafiz Ebul-Kasim Et-Taberani od Ibn-Abbasa da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao /120/: "Najmrži čovjek Allahu onaj je koji u islamu traži pagansku praksu i traži da bespravno prolije krv drugog čovjeka." Buharija ga slično prenosi svojim lancem prenošenja.
يَا أَيُّهَا الَّذِينَ آمَنُوا لَا تَتَّخِذُوا الْيَهُودَ وَالنَّصَارَىٰ أَوْلِيَاءَ ۘ بَعْضُهُمْ أَوْلِيَاءُ بَعْضٍ ۚ وَمَنْ يَتَوَلَّهُمْ مِنْكُمْ فَإِنَّهُ مِنْهُمْ ۗ إِنَّ اللَّهَ لَا يَهْدِي الْقَوْمَ الظَّالِمِينَ
"O vjernici, ne uzimajte za zaštitnike jevreje i krščane! Oni su sami sebi zaštitnici! A njihov je i onaj među vama koji ih za zaštitnike prihvati; Allah uistinu neče ukazati na pravi put ljudima koji sami sebi nepravdu čine."/
Slavljeni i Uzvišeni zabranjuje Svojim robovima, vjernicima da uzimaju za zaštitnike i prijatelje jevreje i krščane, Allah ih ubio, koji su neprijatelji islama i njegovih pripadnika, a zatim govori da su oni jedni drugima zaštitnici i prijatelji, strašeči onoga ko to učini i prijeteči, pa kaže: "A njihov je i onaj među vama koji ih za zaštitnike prihvati."
فَتَرَى الَّذِينَ فِي قُلُوبِهِمْ مَرَضٌ يُسَارِعُونَ فِيهِمْ يَقُولُونَ نَخْشَىٰ أَنْ تُصِيبَنَا دَائِرَةٌ ۚ فَعَسَى اللَّهُ أَنْ يَأْتِيَ بِالْفَتْحِ أَوْ أَمْرٍ مِنْ عِنْدِهِ فَيُصْبِحُوا عَلَىٰ مَا أَسَرُّوا فِي أَنْفُسِهِمْ نَادِمِينَ
"Zato ti vidiš one čija su srca bolesna kako se žure da s njima prijateljstvo sklope, govoreči: Bojimo se da nas kakva nevolja ne zadesi. A Allah če sigurno pobjedu ili nešto drugo od Sebe dati, pa če se oni zbog onoga što su u dušama svojim krili kajati",
Riječi Uzvišenog:
"Zato ti vidiš one čija su srca bolesna", tj. u njima je podozrenje, sumnja i licemjerstvo i oni žure prema njima, tj. da prihvate njihovu ljubav i zaštitu, jer se boje da se desi da nevjernici pobijede muslimane, tako da oni imaju zaštitnike među jevrejima i krščanima, pa da im to nešto koristi. Tada Uzvišeni Allah kaže:
"A Allah če sigurno pobjedu dati." Es-Suddi kaže: "Znači osvajanje Meke." Neki drugi kažu: "Znači presudu i rješenje",
"...ili nešto drugo od sebe", znači nametanje glavarine za jevreje i krščane, "...pa če se oni...", znači licemjeri koji su uzeli za zaštitnike i prijatelje jevreje i krščane
"...zbog onoga što su u dušama svojim krili...", zbog traženja zašite i prijateljevanja "...kajati", tj. za ono što je proisteklo od njih, a nije im omogučilo da išta postignu, nego je čak bilo izvor širenja smutnje i nereda. Oni su se pokazali i osramotili, a Allah je otkrio njihov slučaj Svojim robovima, vjernicima na ovome svijetu nakon što su bili pokriveni i o njima se nije ništa znalo. I nakon što je izašao na vidjelo njihov slučaj, vjernici su se čudili njima kako su se pokazivali da su od vjernika, zaklinjali se na to i pretpostavljali, pa se pokazala njihova laž i njihovo izmišljanje.
وَيَقُولُ الَّذِينَ آمَنُوا أَهَٰؤُلَاءِ الَّذِينَ أَقْسَمُوا بِاللَّهِ جَهْدَ أَيْمَانِهِمْ ۙ إِنَّهُمْ لَمَعَكُمْ ۚ حَبِطَتْ أَعْمَالُهُمْ فَأَصْبَحُوا خَاسِرِينَ
"a oni koji vjeruju reči če: Zar su to oni koji su se zaklinjali Allahom, svojom najtežom zakletvom, da su, zaista, s vama? Djela njihova bit će poništena, i oni če nastradati."
"a oni koji vjeruju reči će: Zar su to oni koji su se zaklinjali Allahom, svojom najtežom zakletvom, da su zaista s vama? Djela njihova bit će poništena, i oni če nastradati."
Muhammed ibn Ishak prenosi od Ubade ibn El-Velida ibn Ubade ibn Es-Samita: "Nakon što je jevrejsko pleme Benu-Kajnuka povelo rat protiv Allahova Poslanika, s.a.v.s., Abdullah ibn Ubejj ibn Selul iskazao je svoju privrženost njima i stao u njihovu zaštitu. Ubade ibn Es-Samit je otišao Allahovom Poslaniku, s.a.v.s. On je bio pripadnik plemena Benu Avf ibn El-Hazredž, koje je imalo svoje saveznike, kao što je to bio Abdullah ibn Ubejj, pa ih je on prepustio Allahovom Poslaniku, s.a.v.s., skinuvši sa sebe svaku odgovornost za one koji su sa njima sklopili savez rekavši: "Allahov Poslaniče, odričem se u korist Allaha i Njegova Poslanika onih koji su sa njima sklopili savez, a uzimam za prijatelja i zaštitnika Allaha, Njegova Poslanika, vjernike i odričem se onih koji imaju ugovor sa nevjernicima o zaštiti." O njemu, tj. Ubadi ibn Samitu i Abdullahu ibn Ubejju ibn Selulu objavljeni su ajeti iz sure El-Maide:
"O vjernici, ne uzimajte za zaštitnike jevreje i kršćane!" do Njegovih riječi: "Onaj ko za zaštitnika uzme Allaha i Poslanika Njegova i vjernike - pa, Allahova strana če svakako pobijediti."
يَا أَيُّهَا الَّذِينَ آمَنُوا مَنْ يَرْتَدَّ مِنْكُمْ عَنْ دِينِهِ فَسَوْفَ يَأْتِي اللَّهُ بِقَوْمٍ يُحِبُّهُمْ وَيُحِبُّونَهُ أَذِلَّةٍ عَلَى الْمُؤْمِنِينَ أَعِزَّةٍ عَلَى الْكَافِرِينَ يُجَاهِدُونَ فِي سَبِيلِ اللَّهِ وَلَا يَخَافُونَ لَوْمَةَ لَائِمٍ ۚ ذَٰلِكَ فَضْلُ اللَّهِ يُؤْتِيهِ مَنْ يَشَاءُ ۚ وَاللَّهُ وَاسِعٌ عَلِيمٌ
"O vjernici, ako neko od vas od svoje vjere otpadne - pa, Allah če sigurno umjesto njih dovesti ljude koje On voli i koji Njega vole, prema vjernicima ponizne, a prema nevjernicima ponosite; oni će se na Allahovu putu boriti i neče se ničijeg prijekora bojati. To je Allahov dar, koji On daje kome hoče - a Allah je neizmjerno dobar i zna sve."
Uzvišeni Allah govori, ispred Svoje neograničene svemoči, da če onoga koji se okrene od podrške i pomoči Njegovoj vjeri i uspostavljanju Njegova vjerozakona, On zamijeniti boljim od njega i u tom pogledu privrženijim, čvrščim i upučenijim, kako kaže Uzvišeni:
"Ako glave okrenete, On če vas drugim narodom zamijeniti, koji onda kao što ste vi neče biti." (47:38) Ovdje Uzvišeni Allah kaže:
"O vjernici, ako neko od vas od svoje vjere otpadne", tj. povrati se sa Istine na neistinu i ništavnost /batil/, "pa, Allah če sigurno umjesto njih dovesti ljude koje On voli i koji Njega vole." Prenosi Ibni Ebi-Hatim od Ebu-Musaa El-Ešarijja /121/ da je rekao: "Nakon što je objavljen - tj. ovaj ajet - Allahov Posalanik, s.a.v.s., rekao je: Oni su ovaj narod. Slično ga prenosi i Ibn-Džerir. Riječi Uzvišenog Allaha:
"prema vjernicima ponizne, a prema nevjernicima ponosite"; ovo su osobine potpunih vjernika, da neko od njih bude ponizan prema svome bratu i prijatelju, a oštar i uznosit spram rivala i neprijatelja, kako kaže Uzvišeni:
"Muhammed je Allahov poslanik, a njegovi su sljedbenici strogi prema nevjernicima, a samilosni među sobom" (49:29). Među osobinama Allahova Poslanika, s.a.v.s., i ta je da je bio nasmijan /dahuk/ i smrtonosan /kattal/; nasmijan svojim prijateljima, a smrtonosan svojim neprijateljima. Njegove riječi, neka je Uzvišen:
"oni če se na Allahovu putu boriti i neče se ničijeg prijekora bojati", tj. neče ih niko moči odvratiti od pokornosti Uzvišenom Allahu, uspostavljanja šerijatskih propisa i izvršavanja sankcija, borbe protiv Njegovih neprijatelja, naređivanja dobra i sprečavanja pokvarenosti i na njih ničiji prijekor neče utjecati.
Imam Ahmed prenosi od Ebu-Zerra/122/ da je rekao: "Naredio mi je moj prijatelj /halili/, s.a.v.s., sedmero: naredio mi je da volim siromašne i njihovu blizinu; naredio mi je da gledam u nižeg od mene, a da ne gledam u onog iznad mene; naredio mi je da održavam rodbinske veze, makar to rodbina odbijala; naredio mi je da ni od koga ništa ne tražim; naredio mi je da govorim istinu, makar bila i gorka; naredio mi je da se zbog Allaha ničijeg prijekora ne bojim i naredio mi je da često izgovaram: nema nikakve akcije, pokreta, snage i djelovanja bez Allaha /la havle ve la kuvvete illa billahi/ i te riječi su iz riznice ispod Arša." Imam Ahmed također prenosi od Ebu-Seida El-Hudrijja, koji kaže da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., /123/ rekao: "Neka nikoga od vas ne spriječi strah od ljudi da kaže istinu kada je vidi ili bude njen svjedok, jer spominjanje istine ili nečeg krupnog neče mu približiti smrtni čas /edžel/, niti če mu udaljiti nafaku." Imam Ahmed prenosi od Ebu-Seida El-Hudrijja, koji kaže da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., /124/ rekao: Neka niko od vas ne omalovažava samog sebe da vidi nešto vezano za Allaha o čemu bi imao šta kazati, pa ne progovori o tome....pa če mu se na danu Proživljenja reči: "šta te je spriječilo da o tome kažeš to?" Odgovorit če: "Strah od ljudi", pa če mu /Uzvišeni Allah/ reči: "Preče je da se Mene bojiš."
"To je Allahov dar, koji On daje kome hoče...", tj. ko god se okitio ovim svojstvima to je Allahova blagodat i Njegova uputa njemu, "a Allah je neizmjerno dobar i zna sve", tj. neograničeni darovalac blagodati, Koji zna onoga koji to zaslužuje za razliku od onoga kojemu to On uskrati.
Kažem: "Ovo nije specifično samo za jedan narod, isključujući druge, već su to dobra i pohvalna svojstva koja kad se nađu kod bilo kojeg pravovjerničkog naroda uvodi ga u kategoriju ljudi koje voli Allah i koji vole Njega. Uzvišeni Allah ih opisuje:
"prema vjernicima ponizne, a prema nevjernicima ponosite; oni će se na Allahovu putu boriti i neće se ničijeg prijekora bojati. To je Allahov dar, koji On daje kome hoće..."
إِنَّمَا وَلِيُّكُمُ اللَّهُ وَرَسُولُهُ وَالَّذِينَ آمَنُوا الَّذِينَ يُقِيمُونَ الصَّلَاةَ وَيُؤْتُونَ الزَّكَاةَ وَهُمْ رَاكِعُونَ
"Vaši su zaštitnici samo Allah i Poslanik Njegov i vjernici koji ponizno namaz obavljaju i zekat daju."
"Vaši su zaštitnici samo Allah i Poslanik Njegov i vjernici", tj. nisu vaši zaštitnici ni prijatelji jevreji, nego vaše prijateljstvo i zaštita se vrača na Allaha, Njegova Poslanika i vjernike, a riječi Uzvišenoga: "koji namaz obavljaju i zekat daju", tj. vjernici opisani ovim osobinama obavljanja namaza, koji je najjači temelj islama, koji pripada samo Allahu, bez ma kakva suparnika i davanja zekata koji je pravo Allahovih stvorenja i pomoć potrebnima. Što se tiće riječi Uzvišenog: (oni koji se pregibaju u namazu - raki'un) neki ljudi umišljaju da ova rečenica igra ulogu akuzativa stanja /el-hal/ u odnosu na Njegove riječi, neka je On Uzvišen:
"...i zekat daju", tj. u momentu njihova pregibanja u namazu /ruku'/. Kada bi to tako bilo onda bi davanje zekata u momentu pregibanja u namazu bilo bolje od drugoga, jer je to pohvalno. Međutim, ni kod koga od imama koje mi znamo da su postigli stepen davanja pravnih sudova /fetvi/ nije to tako. Neki čak navode i predanje od Alijje ibn Ebi-Taliba da je ovaj ajet objavljen u pogledu njega i to da je pored njega prošao neki prosjak dok je on bio na ruku'u, pa mu je on dao svoj prsten. Međutim, ništa od toga nije vjerodostojno, već samo ono što je nevedeno u prethodnim hadisima da su svi ovi ajeti objavljeni u pogledu Ubade ibn Es-Samita, neka je Allah zadovoljan sa njim, kada se odrekao savezništa sa jevrejima, zadovoljavajuči se prijateljstvom i zaštitom od Allaha, Njegova Poslanika i vjernika.
وَمَنْ يَتَوَلَّ اللَّهَ وَرَسُولَهُ وَالَّذِينَ آمَنُوا فَإِنَّ حِزْبَ اللَّهِ هُمُ الْغَالِبُونَ
"Onaj ko za zaštitnika uzme Allaha i Poslanika Njegova i vjernike - pa, Allahova strana če, svakako, pobijediti."
"Onaj ko za zaštitnika uzme Allaha i Poslanika Njegova i vjernike - pa, Allahova če strana svakako pobijediti", kao što i kaže Uzvišeni:
“Allah je zapisao: "Ja i poslanici Moji sigurno čemo pobijediti!" - Allah je, zaista, močan i silan. Ne treba da ljudi koji u Allaha i u onaj svijet vjeruju budu u ljubavi sa onima koji se Allahu i Poslaniku Njegovu suprotstavljaju, makar im oni bili očevi njihovi, ili sinovi njihovi, ili brača njihova, ili rođaci njihovi. Njima je On u srca njihova vjerovanje usadio i svjetlom Svojim ih osnažio, i On če ih uvesti u dženetske bašče, kroz koje če rijeke teći, da u njima vječno ostanu. Allah je njima zadovoljan, a i oni če biti zadovoljni Njime. Oni su na Allahovoj strani, a oni na Allahovoj strani sigurno če uspjeti", (58:21, 22) pa svako onaj ko je zadovoljan prijateljstvom i zaštitom Uzvišenog Allaha, Njegova Poslanika, i vjernika uspjet če i na ovome i na vječnom svijetu i bit če pomognut i na ovom i na vječnom svijetu. Poradi ovoga Uzvišeni Allah u ovome časnom ajetu ističe:
"Onaj ko za zaštitnika uzme Allaha i Poslanika Njegova i vjernike - pa, Allahova če strana, svakako, pobijediti."
يَا أَيُّهَا الَّذِينَ آمَنُوا لَا تَتَّخِذُوا الَّذِينَ اتَّخَذُوا دِينَكُمْ هُزُوًا وَلَعِبًا مِنَ الَّذِينَ أُوتُوا الْكِتَابَ مِنْ قَبْلِكُمْ وَالْكُفَّارَ أَوْلِيَاءَ ۚ وَاتَّقُوا اللَّهَ إِنْ كُنْتُمْ مُؤْمِنِينَ
"O vjernici, ne prijateljujte sa onima koji vašu vjeru za podsmijeh i zabavu uzimaju, bili to oni kojima je data Knjiga prije vas, ili bili mnogobošci - i Allaha se bojte ako ste vjernici."
Riječi Uzvišenog Allaha:
"O vjernici, ne prijateljujte sa onima koji vašu vjeru za podsmijeh i zabavu uzimaju", upo-zorenje su za prijateljevanje sa naprijateljima islama i neprijateljima njegovih pripadnika, bilo da su to sljedbenici neke ranije Knjige ili idolopoklonici koji uzimaju za podsmijeh ono najbolje što neko može sprovoditi, čiste i jasne zakone islama, koji sadrže svako dobro, i drže to kao neku igrariju u svojim pokvarenim rezonima, kao što neko reče: "Koliko je onih koji nalaze mahane ispravnom govoru, a zlo toga je od bolesnog shvačanja." Riječi Uzvišenog:
"...bili to oni kojima je data Knjiga prije vas, ili bili mnogobošci", tj. ne uzimajte ni ove ni one za prijatelje, a pod "...ili nevjernici" misli se na idolopoklonike. Riječi Uzvišenog:
"i Allaha se bojte ako ste vjernici", tj. bojte se Allaha da uzmete ove neprijatelje za prijatelje ako vjerujete u Allahov zakon, koji oni uzimaju za podsmijeh i igrariju. Kako to kaže Uzvišeni Allah:
"Neka vjernici ne uzimaju za prijatelje nevjernike kad ima vjernika; a onoga ko to čini - Allah neče štititi. To učinite jedino da biste se od njih sačuvali. Allah vas podsječa na Sebe i Allahu se vrača sve!" (3:28)
وَإِذَا نَادَيْتُمْ إِلَى الصَّلَاةِ اتَّخَذُوهَا هُزُوًا وَلَعِبًا ۚ ذَٰلِكَ بِأَنَّهُمْ قَوْمٌ لَا يَعْقِلُونَ
"I kad pozivate na namaz, i to za podsmijeh i zabavu uzimaju, zato što su oni ljudi koji ne shvačaju."
Njegove riječi, neka je Uzvišen: "I kad pozivate na namaz, i to za podsmijeh i zabavu uzimaju", tj. tako i kada ezan učite za namaz "...i to uzimaju", također, "...za podsmijeh i zabavu, zato što su oni ljudi koji ne shvačaju" značaj robovanja Uzvišenom Allahu, niti Njegove zakone. Ovo su osobine sljedbenika i pristalica šejtana, koji kada čuje poziv na namaz /ezan/ pobjegne puštajući vjetar, tj. glasno, sa smradom, kako ne bi čuo učenje ezana, a kad se završi učenje ezana pristupa ponovo dok se ne počne sa učenjem poziva /ikamet/ za uspostavljanje zajedničkog namaza, kada odstupa ponovo sve dok se na prouči ikamet. Tada pristupa ubacujuči misli između čovjeka i njegova srca: sjeti se toga, sjeti se toga, čega se inače ne sječa, tako da čovjek ne zna koliko je klanjao, pa kad se to nekome od vas desi neka učini dvije sedžde prije predaje selama. Ovo je hadis koji su prenijeli El-Buhari i Muslim. Ez-Zuhri kaže: "Uzvišeni Allah spominje učenje ezana u Svojoj Knjizi: “I kad pozivate na namaz..." Prenosi Ibni Ebi-Hatim.
Esbat prenosi od Es-Suddija da je o riječima Uvišenog Allaha:
"I kad pozivate na namaz, i to za podsmijeh i zabavu uzimaju" rekao: "Neki je kršćanin u Medini, kada bi čuo mujezina da uči: Svjedočim da je Muhammed Allahov Poslanik, govorio: Zapalio se lažljivac. Jedne je noči njegova sluškinja ušla sa vatrom, a on i njegova porodica spavali su. Iskre su pale /na pod/, pa je izgorjela kuča, a i on u njoj sa svojom porodicom." Prenose Ibn-Džerir i Ibn Ebi-Hatim.
قُلْ يَا أَهْلَ الْكِتَابِ هَلْ تَنْقِمُونَ مِنَّا إِلَّا أَنْ آمَنَّا بِاللَّهِ وَمَا أُنْزِلَ إِلَيْنَا وَمَا أُنْزِلَ مِنْ قَبْلُ وَأَنَّ أَكْثَرَكُمْ فَاسِقُونَ
"Reci: O sljedbenici Knjige, zar da nas osuđujete zato što vjerujemo u Allaha i u ono što nam se objavljuje, i u ono što je objavljeno prije - a večina ste grješnici?"
Uzvišeni govori: O Muhammede, reci onima koji uzimaju vašu vjeru za podsmijeh i zabavu među sljedbenicima Knjige:
"zar da nas osuđujete zato što vjerujemo u Allaha i u ono što nam se objavljuje, i u ono što je objavljeno prije", tj. je li vi imate neki prigovor ili zamjerku za neku našu mahanu osim ovog?, a ovo nije nikakav nedostatak niti mahana, pa je ovo akuzativ rastavljenog izuzimanja /elistisnaul-munkatiu/, kao što je to u Njegovom govoru, neka je Uzvišen:
"A svetili su im se samo zato što su u Allaha, Silnog i Hvale dostojnog, vjerovali." (85:8) Riječi Uzvišenog: "...a večina ste grješnici?" vezane su za:
...zato što vjerujemo u Allaha i u ono što nam se objavljuje, i u ono što je objavljeno prije", tj. i vjerujemo da su vas večina grješnici, tj. sišli sa pravog puta.
قُلْ هَلْ أُنَبِّئُكُمْ بِشَرٍّ مِنْ ذَٰلِكَ مَثُوبَةً عِنْدَ اللَّهِ ۚ مَنْ لَعَنَهُ اللَّهُ وَغَضِبَ عَلَيْهِ وَجَعَلَ مِنْهُمُ الْقِرَدَةَ وَالْخَنَازِيرَ وَعَبَدَ الطَّاغُوتَ ۚ أُولَٰئِكَ شَرٌّ مَكَانًا وَأَضَلُّ عَنْ سَوَاءِ السَّبِيلِ
"Reci: Hočete li da vam kažem koji su gori od takvih i koje če Allah još teže kazniti? Oni koje je Allah prokleo i na koje se rasrdio i u majmune i svinje pretvorio, oni koji su se šejtanu klanjali - njih čeka najgore mjesto, jer oni su najdalje s pravog puta odlutali."
"Reci: Hočete li da vam kažem koji su gori od takvih i koje če Allah još teže kazniti?", tj. hoču li vas obavijestiti o težoj kazni kod Allaha na dan Proživljenja od one koju vi nama zamišljate? Vi ste oni koji su opisani ovim svojstvima koja su protumačena riječima Uzvišenog: "Oni koje je Allah prokleo", tj. udaljio ih od Svoje milosti "...i na koje se rasrdio", tj. takvom srdžbom poslije koje nikad više neče /sa njima/ biti zadovoljan, "...i u majmune i svinje pretvorio", kao što je prethodilo objašnjenje toga u suri El-Bekare, a o tome če se govoriti i u suri El-E'araf /Bedemi/.
Sufjan Es-Sevri prenosi da je Ibni-Mes'ud rekao: /125/ Upitan je Allahov Poslanik, s.a.v.s., o majmunima i svinjama: "Jesu li to ljudi koje je Allah pretvorio u životinje?" Odgovorio je: "Allah ne uništi jedan narod", ili je rekao: "...ne pretvori jedan narod u životinje, pa da ima potomstvo, a majmuni i svinje su bili i prije toga." To prenosi i Muslim. Riječi Uzvišenog Allaha:
"...oni koji su se šejtanu klanjali", tj. neke je među njima učinio šejtanovim robovima. Postoje i drugi načini čitanja /ovog kuranskog teksta/, a značenje se svih njih vrača na sljedeče: o vi sljedebnici Knjige, koji poričete i klevečete našu vjeru, koja znači vjerovanje u Allahovu jednoču i robovanje samo Njemu, isključujuči sve drugo, kako možete reči ovo kad su kod vas prisutni svi oblici robovanja šejtanu (tagutu). Zato Uzvišeni kaže: "...njih čeka najgore mjesto", tj. gore od onoga koje vi za nas pretpostavljate "...jer oni su najdalje s pravog puta odlutali". Ovo je upotreba superlativa kada nema komparacije sa drugim članom, kao u Njegovu govoru, neka je Uzvišen i Slavljen.
"Stanovnici Dženneta tog če dana najbolje prebivalište i najljepše odmaralište imati."
وَإِذَا جَاءُوكُمْ قَالُوا آمَنَّا وَقَدْ دَخَلُوا بِالْكُفْرِ وَهُمْ قَدْ خَرَجُوا بِهِ ۚ وَاللَّهُ أَعْلَمُ بِمَا كَانُوا يَكْتُمُونَ
"A kada vam dolaze, oni govore: Vjerujemo!, ali oni dolaze kao nevjernici, a takvi i odlaze, a Allah dobro zna ono što oni kriju."
Riječi Uzvišenog:
"A kada vam dolaze, oni govore: 'Vjerujemo!', ali oni dolaze kao nevjernici, a takvi i odlaze." Ovo je svojstvo licemjera među njima: da se predstavljaju kao vjernici u javnosti dok su im srca puna nevjerovanja, pa zbog ovog Uzvišeni kaže: "...ali oni dolaze..." kod tebe, Muhammede, "...kao nevjernici...", tj. noseći sa sobom u srcima nevjerovanje, bez ikakve koristi od znanja koje čuju od tebe i djelovanja opomena i prijekora na njih, pa Uzvišeni kaže: "...a takvi i odlaze...", i time je okarakterisao samo njih. Riječi Uzvišenog Allaha: "...a Allah dobro zna ono što oni kriju", tj. poznaje njihove tajne i ono čime su njihova srca ispunjena, pa iako se pokazivalo i suprotno od tog, jer Allah, Koji je poznavalac nevidljivog i vidljivog svijeta, njih bolje zna negoli oni sami sebe, pa če ih On zato u potpunosti kazniti.
وَتَرَىٰ كَثِيرًا مِنْهُمْ يُسَارِعُونَ فِي الْإِثْمِ وَالْعُدْوَانِ وَأَكْلِهِمُ السُّحْتَ ۚ لَبِئْسَ مَا كَانُوا يَعْمَلُونَ
"Vidiš mnoge od njih kako u grijehe i nasilje srljaju i kako ono što je zabranjeno jedu; ružno li je to kako postupaju!"
"Vidiš mnoge od njih kako u grijehe i nasilje srljaju i kako ono što je zabranjeno jedu", tj. žure tome, čineči grijehe, kršeči zabrane, ugnjetavajuči ljude i jedući ono što je zabranjeno. "...ružno li je to kako postupaju!", tj. ružan li je njihov postupak i njihova tiranija.
لَوْلَا يَنْهَاهُمُ الرَّبَّانِيُّونَ وَالْأَحْبَارُ عَنْ قَوْلِهِمُ الْإِثْمَ وَأَكْلِهِمُ السُّحْتَ ۚ لَبِئْسَ مَا كَانُوا يَصْنَعُونَ
"Trebalo bi da ih čestiti i učeni ljudi od lažna govora i zabranjena jela odvračaju; ružno li je to kako postupaju!"
"Trebalo bi da ih čestiti i učeni ljudi od lažna govora i zabranjena jela odvračaju; ružno li je to kako postupaju!" - znači zašto ih čestiti /rebbanijjun/ i učeni /ahbar/ ljudi ne spriječe da to čine. "Rebbanijjun" su učeni ljudi, praktičari koji imaju vlast nad njima, a "ahbar" su samo učeni.
"...ružno li je to kako postupaju!", znači zbog napuštanja tog, po mišljenju Ibn-Abbasa. Ibn-Džerir prenosi od Ibn-Abbasa: "Nema ajeta u Kur'anu sa oštrijim prijekorom od ovog ajeta." Ed-Dahhak kaže: "Nema ajeta u Kur'anu kojeg se više bojim od njeg." Prenosi Ibn Ebi-Hatim, od Junusa ibn Habiba, on od Jahja ibn Ma'mera, da je rekao: Alija ibn Ebi-Talib držao je govor u kojem je nakon zahvale Allahu i pohvale Njemu rekao: "Ljudi, uistinu, one prije vas samo je upropastilo činjenje grijeha i to što ih nisu u tom sprečavali čestiti /rebbanijjun/ i učeni /ahbar/ ljudi - nakon što su ustrajali u neposlušnosti i griješenju zadesile su ih kazne, pa naređujte dobro i pozitivno, a sprečavajte zlo i ono što je negativno prije negoli vam se desi ono što se njima desilo. Znajte da naređivanje dobra i sprečavanje zla ne prekida nafaku, niti ubrzava smrtni čas." Prenosi se od El-Munzira ibn Džerira, a on od svog babe, da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao /126/: "U Svakom narodu koji imadne nekog ko čini nepokornost i grijehe, one koji budu jači od njega i mognu ga spriječiti, pa to ne promijene, Allah če kazniti nekom kaznom." Ahmed se izdvaja ovim predanjem, a Ebu-Davud ga /ovako/ prenosi od Ibn-Džerira, koji kaže: čuo sam Allahova Poslanika, s.a.v.s., da govori: "U Svakom narodu koji ima nekog ko čini nepokornost i grijehe, one koji ga mognu promijeniti, pa to ne učine, Allah če kazniti nekom kaznom prije negoli pomru." Prenosi ga i Ibn-Madže od Alijja ibn Muhammeda, od Vekia, od Israila, od Ebu-Ishaka, od Ubejdullaha ibn Džerira, a on od svog babe. Hafiz El--Mizzi kaže: "Ovako ga prenosi i [u'be od Ebu Ishaka."
وَقَالَتِ الْيَهُودُ يَدُ اللَّهِ مَغْلُولَةٌ ۚ غُلَّتْ أَيْدِيهِمْ وَلُعِنُوا بِمَا قَالُوا ۘ بَلْ يَدَاهُ مَبْسُوطَتَانِ يُنْفِقُ كَيْفَ يَشَاءُ ۚ وَلَيَزِيدَنَّ كَثِيرًا مِنْهُمْ مَا أُنْزِلَ إِلَيْكَ مِنْ رَبِّكَ طُغْيَانًا وَكُفْرًا ۚ وَأَلْقَيْنَا بَيْنَهُمُ الْعَدَاوَةَ وَالْبَغْضَاءَ إِلَىٰ يَوْمِ الْقِيَامَةِ ۚ كُلَّمَا أَوْقَدُوا نَارًا لِلْحَرْبِ أَطْفَأَهَا اللَّهُ ۚ وَيَسْعَوْنَ فِي الْأَرْضِ فَسَادًا ۚ وَاللَّهُ لَا يُحِبُّ الْمُفْسِدِينَ
"Jevreji govore: 'Allahova ruka je stisnuta!' Stisnute bile ruke njihove i prokleti bili zbog toga što govore! Ne, obje su ruke Njegove pružene On udjeljuje koliko hoče! A to što ti objavljuje Gospodar tvoj pojačat če kod mnogih od njih zabludu i nevjerovanje. Mi smo ubacili među njih neprijateljstvo i mržnju sve do Smaka svijeta. Kad god pokušaju potpaliti ratnu vatru, Allah je ugasi. Oni nastoje na Zemlji smutnju praviti, a Allah ne voli smutljivce."
Uzvišeni Allah govori o jevrejima, neka je Allahovo neprekidno prokletstvo na njima do dana Proživljenja, kako su Ga okarakterisali da je škrt i siromašan, a da su oni bogati. Allah je uzvišen i vrlo visoko iznad onoga što oni govore! Oni figurativno škrtost izražavaju tako što kažu: "Allahova je ruka stisnuta!", tj. škrta, kao što su Njegove riječi, neka je Uzvišen:
“Ne drži ruku svoju stisnutu." (17:29). Ovo su željeli jevreji, neka su na njima Allahova prokletstva. Ikrime kaže: "Ovo je objavljeno o jevreju koji se zvao Finhas, neka je Allahovo prokletstvo na njemu, i koji je rekao:
“Allah je siromašan, a mi smo bogati!" (3:181), pa ga je udario Ebu-Bekr, Es-Siddik, r.a." Uzvišeni Allah odgovara im na ono što oni kažu, uzvračajući im istim onim čime su Ga potvorili i što na Njega izmišljaju, pa kaže:
"Stisnute bile ruke njihove i prokleti bili zbog toga što govore!", i to im se i desilo, tako da oni imaju veliki udio u škrtosti, zavidnosti, kukavičluku i poniženju, kako kaže Uzvišeni: "...bit če poniženi..." (3:112)
"Ne, obje su ruke Njegove pružene, On udjeljuje koliko hoče!", tj. On je neograničeni dobročinitelj i beskrajni darovatelj, Koji sve ima u Svojim haznama i svaka blagodat kod bilo kojeg Njegovog stvorenja samo je od Njega, isključivo, kako kaže Uzvišeni Allah:
"i daje vam od svega onoga što od Njega iščete, i ako biste Allahove blagodati brojali, ne biste ih nabrojali. - čovjek je, uistinu, nepravedan i nezahvalan." (14:34) Mnogobrojni su ajeti koji govore o tome. Imam Ahmed ibn Hambel prenosi od Ebu-Hurejrea da je Allahov Poslanik ,s.a.v.s., rekao /127/: "Allahova desnica je puna i nju ne umanjuje obilno davanje nafake noču i danju. Vidite li da ono što je On darivao od stvaranja nebesa i Zemlje nije smanjilo ono što je u Njegovoj desnici. Njegov je prijesto na vodi, a u Njegovoj je drugoj ruci izobilje /fejd/, ili stezanje /kabd/. On uzvisuje i ponižava." Uzvišeni Allah kaže: "Udijeli (drugima) i Ja ču tebi udijeliti." Prenose ga i El-Buhari i Muslim.
Riječi Uzvišenog:
"A to što ti objavljuje Gospodar tvoj pojačat če kod mnogih od njih zabludu i nevjerovanje", tj. kako god ono što ti se objavljuje povečava vjernicima uvjerenost, praksu i znanje, tako nevjernicima, zavidnim tebi i tvome ummetu, povečava zabludu, nevjerovanje i poricanje, kako kaže Uzvišeni Allah:
"Mi objavljujemo u Kur'anu ono što je lijek i milost vjernicima, a nevjernicima on samo povečava propast." (17:82)
Allah Uzvišeni kaže:
"Mi smo ubacili među njih neprijateljstvo i mržnju sve do Smaka svijeta", znači da se njihova srca neće složiti, več če neprijateljstvo biti između njihovih frakcija, jer se oni neče moči ujediniti na Istini, a tebi se suprotstavljaju i tebe poriču.
Allah Uzvišeni kaže: "Kad god pokušaju potpaliti ratnu vatru, Allah je ugasi", tj. kad god se dogovore o načinima kako da te obmanu i kad god utvrde načine borbe protiv tebe, Allah to onemoguči i njihove spletke povrati na njih same, tako da ih pogodi njihova vlastita zavjera.
"Oni nastoje na Zemlji smutnju praviti, a Allah ne voli smutljivce", tj. njima je u naravi da na Zemlji smutnju prave, a Allah ne voli one čija je to osobina.
وَلَوْ أَنَّ أَهْلَ الْكِتَابِ آمَنُوا وَاتَّقَوْا لَكَفَّرْنَا عَنْهُمْ سَيِّئَاتِهِمْ وَلَأَدْخَلْنَاهُمْ جَنَّاتِ النَّعِيمِ
"A da sljedbenici Knjige vjeruju i grijeha se čuvaju, Mi bismo prešli preko ružnih postupaka njihovih i sigurno bismo ih uveli u dženetske bašče uživanja."
Allah Uzvišeni kaže: "A da sljedbenici Knjige vjeruju i grijeha se čuvaju", tj. a da oni vjeruju u Allaha i Njegova Poslanika i da se čuvaju grijeha i zabranjenih stvari koje čine, "Mi bismo prešli preko ružnih postupaka njihovih i sigurno bismo ih uveli u dženetske bašče uživanja", tj. otklonili bismo od njih ono čega se boje i dali bismo im da postignu ono za čim žude.
وَلَوْ أَنَّهُمْ أَقَامُوا التَّوْرَاةَ وَالْإِنْجِيلَ وَمَا أُنْزِلَ إِلَيْهِمْ مِنْ رَبِّهِمْ لَأَكَلُوا مِنْ فَوْقِهِمْ وَمِنْ تَحْتِ أَرْجُلِهِمْ ۚ مِنْهُمْ أُمَّةٌ مُقْتَصِدَةٌ ۖ وَكَثِيرٌ مِنْهُمْ سَاءَ مَا يَعْمَلُونَ
"Da se oni pridržavaju Tevrata i Indžila i onoga što im objavljuje Gospodar njihov, imali bi šta jesti, i od onoga što je iznad njih i od onoga što je ispod nogu njihovih. Ima ih i umjerenih, ali ružno je ono što radi večina njih."
"Da se oni pridržavaju Tevrata i Indžila i onoga što im objavljuje Gospodar njihov", Ibni-Abbas kaže da je to (što im objavljuje Gospodar njihov) Kur'an, "...imali bi šta jesti, i od onoga što je iznad njih i od onoga što je ispod nogu njihovih", tj. da oni postupaju prema knjigama koje su im date preko vjerovjesnika, onakve kakve uistinu jesu, bez ikakvog iskrivljavanja, premetanja i zamjenjivanja, to bi ih dovelo do slijeđenja Istine i prakse utvrđene prema onome sa čime je Allah Uzvišeni poslao Muhammeda, s.a.v.s., a njihove ga knjige potvrđuju i govore o apsolutnoj obaveznosti njegova slijeđenja.
"...imali bi šta da jedu, i od onoga što je iznad njih i od onoga što je ispod nogu", misli se na obilnu opskrbu koja bi im silazila sa neba i rasla iz zemlje, kao što kaže Uzvišeni Allah:
"A da su stanovnici sela i gradova vjerovali i grijeha se klonili, Mi bismo im blagoslove i s nebesa i iz zemlje slali." (7:96)
Allah Uzvišeni kaže:
"Ima ih i umjerenih, ali ružno je ono što radi večina njih." Uzvišeni Allah učinio je največim stepenom sljedbenika Musaa i Isaa, a.s., umjerenost, dok je to srednji stepen ovoga ummeta, a iznad toga je stepen onih koji če svojim dobrim djelima druge nadmašiti, kako je to u govoru Uzvišenog Allaha:
"Mi čemo učiniti da Knjigu poslije naslijede oni Naši robovi koje Mi izaberemo; bit če onih koji če se prema sebi ogriješiti, bit če onih čija će dobra i loša djela podjednako teška biti, i bit će i onih koji će, Allahovom voljom, svojim dobrim djelima druge nadmašiti - zato će veliku blagodat dobiti: edenske perivoje u koje će uči..." (35:32,33. ajet, a istina je da če sve tri grupe iz ovog ajeta uči u Džennet).
يَا أَيُّهَا الرَّسُولُ بَلِّغْ مَا أُنْزِلَ إِلَيْكَ مِنْ رَبِّكَ ۖ وَإِنْ لَمْ تَفْعَلْ فَمَا بَلَّغْتَ رِسَالَتَهُ ۚ وَاللَّهُ يَعْصِمُكَ مِنَ النَّاسِ ۗ إِنَّ اللَّهَ لَا يَهْدِي الْقَوْمَ الْكَافِرِينَ
"O, Poslaniče, kazuj ono što ti se objavljuje od Gospodara tvoga - ako ne učiniš, onda nisi dostavio poslanicu Njegovu - a Allah če te od ljudi štititi. Allah zaista neče ukazati na pravi put narodu koji neče da vjeruje."
Allah Uzvišeni obrača se Svome robu i poslaniku Muhammedu, s.a.v.s., pod imenom poslanstva, naređujuči mu da kazuje i dostavi sve ono sa čime ga je poslao Allah i on je, s.a.v.s., poslušao to i na najpotpuniji način to izvršio. El-Buhari u poglavlju o komentaru ovog ajeta navodi predanje od Aiše, r.a., /128/ koja kaže: "Ko ti kaže da je Muhammed sakrio nešto od onoga što mu je Allah objavio - laže, jer On, neka je slavljen i uzvišen, kaže:
"O Poslaniče, kazuj ono što ti se objavljuje od Gospodara tvoga." Ovako ga sažeto ovdje prenosi, a i El-Buhari i Muslim ga prenose u svojim zbirkama u cijelosti.
Također, oni prenose od nje /129/ da je rekla: "Da je Muhammed, s.a.v.s., sakrio nešto iz Kur'ana, sakrio bi ovaj ajet:
"u sebi si skrivao ono što če Allah objelodaniti i ljudi si se bojao, a preče je da se Allaha bojiš". (33:37) El-Buhari prenosi od Ebu- Džuhajfe, Vehb ibn Abdullaha Es-Suvaija, da je upitao Aliju ibn Ebi-Taliba, r.a.: "Da li vi imate nešto od Objave što nije u Kur'anu?" Odgovorio je: "Ne, tako mi Onog Koji daje da zrno raspukne i Koji čovjeka stvara, osim razumijevanja Kur'ana, koje Allah može darovati bilo kome čovjeku i onoga što je /napisano/ na ovoj stranici." Upitao sam: "A šta je na ovoj stranici?" Odgovorio je: "Krvarina, davanje slobode zarobljenicima i da se musliman ne ubija zbog nevjernika." Muslim prenosi od Džabira ibn Abdullaha /130/ da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., u jednoj svojoj hutbi rekao: "Ljudi, vi čete biti pitani za mene, pa šta čete odgovoriti?" Ljudi su odgovorili: "Svjedočit čemo da si dostavio i ispunio /ono sa čime si poslan/ i da si to savjesno izvršio." Počeo je dizati svoj prst prema nebu i okretati ga prema njima, govoreči: "Allahu moj, jesam li dostavio?"
Allah Uzvišeni kaže: "...ako ne učiniš, onda nisi dostavio poslanicu Njegovu", znači da ako ljudima ne dostaviš i ne saopčiš ono sa čime sam te poslao, tada nisi dostavio Moju Poslanicu, a poznato je šta proizilazi iz tog kad bi se desilo. Alijj ibn Ebi-Talha prenosi od Ibn-Abbasa: "Znači, ako bi sakrio bilo koji ajet koji ti je objavljen, tada ne bi dostavio Njegovu poslanicu."
Allah Uzvišeni kaže: "...a Allah če te od ljudi štititi", tj. ti dostavi Moju poslanicu, a Ja ču te čuvati od ljudi, pomoći te i podržati protiv tvojih neprijatelja i dati ti pobjedu nad njima, pa ne strahuj i ne žalosti se, jer niko od njih nikavo ti zlo neće moći nanijeti. Prije objave ovog ajeta Vjerovjesnik, s.a.v.s., bio je čuvan /od ashaba/. Kako prenosi Imam Ahmed od Aiše, r.a., da je ona kazivala/131/, da Allahov Poslanik, s.a.v.s., jedne noči nije spavao, a ona je bila pored njega, pa ga je upitala: "Šta je s tobom, Allahov Poslaniče?" Odgovorio je: "Kamo sreće da ima neki dobar čovjek među mojim drugovima da me čuva večeras." I dok smo tako bili, čula sam zveket oružja. On je upitao: "Ko je to?" Javio se S'ad ibn Malik. Upitao ga je: "Šta te je dovelo?" Odgovorio je: "Došao sam da te čuvam, Allahov Poslaniče." Pa sam čula hrkanje Allahova Poslanika, s.a.v.s., u snu", završava ona. Navode ga El-Buhari i Muslim, a prenosi i Ibn Ebi-Hatim od Aiše /132/, da je rekla: Allahov Poslanik, s.a.v.s., čuvan je dok nije objavljen ovaj ajet:
"...a Allah če te od ljudi štititi", pa je Vjerovjesnik, s.a.v.s., podigao glavu ispod svoda i rekao: "Ljudi, raziđite se, Allah Uzvišeni če nas čuvati." Ovako ga prenosi i Et- Tirmizi, dajuči ocjenu: "Hadis garib." Ovako ga prenosi i El-Hakim u svome "Mustedreku" i kaže da je vjerodostojnog seneda , premda ga El-Buhari i Muslim nisu naveli. Prenosi ga i Ibn-Merdevjeh od Ismeta ibn Malika El-Hatemija /133/ koji kaže: "Imali smo noču stražu kod Allahova Poslanika, s.a.v.s., dok nije objavljeno:
"...a Allah če te od ljudi štititi.", pa je čuvanje straže napušteno."
Prenosi Imam Ahmed od Dža'da ibn Halida ibn Es-Simte El-Džušemija, r.a., /134/ da je rekao: ...i doveden je neki čovjek Vjerovjesniku, s.a.v.s., pa je rečeno: "Ovaj je želio da te ubije." Vjerovjesnik je, s.a.v.s., rekao: "Nisi /nikoga/ prepao i da si želio to, Allah ti to ne bi omogučio."
Allah Uzvišeni kaže: "Allah zaista neče ukazati na pravi put narodu koji neče da vjeruje", tj. ti dostavi, a Allah je Onaj Koji upučuje onoga koga On hoče, a ostavlja u zabludi onoga koga On hoče, kao što kaže Uzvišeni:
"Ti nisi dužan da ih na pravi put izvedeš, Allah izvodi na pravi put onoga koga On hoče" (2:272), i kaže: "...tvoje je da objavljuješ, a Naše da tražimo polaganje računa." (13:40)
قُلْ يَا أَهْلَ الْكِتَابِ لَسْتُمْ عَلَىٰ شَيْءٍ حَتَّىٰ تُقِيمُوا التَّوْرَاةَ وَالْإِنْجِيلَ وَمَا أُنْزِلَ إِلَيْكُمْ مِنْ رَبِّكُمْ ۗ وَلَيَزِيدَنَّ كَثِيرًا مِنْهُمْ مَا أُنْزِلَ إِلَيْكَ مِنْ رَبِّكَ طُغْيَانًا وَكُفْرًا ۖ فَلَا تَأْسَ عَلَى الْقَوْمِ الْكَافِرِينَ
"Reci: 'O sljedbenici Knjige, vi niste nikakve vjere ako se ne budete pridržavali Tevrata i Indžila i onoga što vam objavljuje Gospodar vaš. A to što ti objavljuje Gospodar tvoj pojačat će, uistinu, kod mnogih od njih nepokornost i nevjerovanje, ali, ti ne izgaraj zbog naroda koji neće da vjeruje.'"
Uzvišeni Allah kaže: "Reci, Muhammede: 'O sljedbenici Knjige, vi niste nikakve vjere ako se ne budete pridržavali Tevrata i Indžila'", tj. dok ne budete vjerovali cjelovito u sve knjige koje su vama objavljene od Allaha, preko vjerovjesnika i dok ne budete praktikovali ono što one sadrže, a među onim što one sadrže u sebi jeste i vjerovanje u Muhammeda, s.a.v.s., imperativ slijeđenja njega, vjerovanje u njegovo poslanstvo i prihavatanje njegova vjerozakona "...i onoga što vam objavljuje Gospodar vaš", tj. časnog Kur'ana, smatra Mudžahid. Tumačenje Allahovih riječi:
“A to što ti objavljuje Gospodar tvoj pojačat če, uistinu, kod mnogih od njih nepokornost i nevjerovanje", več je prethodilo.
"...ali, ti ne izgaraj zbog naroda koji neče da vjeruje", tj. ne žalosti se zbog njih i neka ti to nikako ne zadaje strah od njih.
إِنَّ الَّذِينَ آمَنُوا وَالَّذِينَ هَادُوا وَالصَّابِئُونَ وَالنَّصَارَىٰ مَنْ آمَنَ بِاللَّهِ وَالْيَوْمِ الْآخِرِ وَعَمِلَ صَالِحًا فَلَا خَوْفٌ عَلَيْهِمْ وَلَا هُمْ يَحْزَنُونَ
"Oni koji su vjerovali, pa oni koji su bili jevreji, i sabijci, i kršćani - oni koji su u Allaha i u onaj svijet vjerovali i dobra djela činili, - ničega se oni neće bojati i ni za čim oni neće tugovati."
Uzvišeni kaže: "Oni koji su vjerovali", to su muslimani, "...pa oni koji su bili jevreji...", to su posjednici Tevrata "...i Sabijci". Nakon dužeg nabrajanja podesno je da ova riječ, vezana za drugu riječ, bude u nominativu. Sabijci su jedna krščanska sekta, dok poklonici vatre /el-medžus/ nemaju nikakvu vjeru, smatra Mudžahid. Od njega se prenosi da Sabijci pripadaju judeo-kršćanskoj tradiciji. Od Katade se prenosi da je to narod koji obožava meleke, klanjaju ne okrečući se prema Kibli i uče Zebur. Ibn-Vehb prenosi od Ibn Ebi-Zijada, a on od svog babe, da je rekao: "Sabijci su narod iz Iraka, a žive u Kevsai, vjeruju u sve poslanike, svake godine poste trideset dana, klanjaju prema Jemenu svaki dan pet puta." Ima i drugih mišljenja.
Što se tiće kršćana, oni su poznati i oni su posjednici Indžila, a namjera je bila istaći da svaka ova skupina vjeruje u Allaha, onaj svijet i radi dobra djela. Međutim, sve to nije ispravno dok ne bude usaglašeno sa šerijatom Muhammeda, s.a.v.s., nakon poslanstva njegova donosioca, koji je poslan svim ljudima i džinovima, pa oni koji to prihvate za njih neće biti bojazni u onome što im predstoji od života na onome svijetu i njegovih strahota, niti u onome što su ostavili iza sebe. "...i ni za čim oni neće tugovati".
Komentar ovoga prethodio je u suri El-Bekare.
لَقَدْ أَخَذْنَا مِيثَاقَ بَنِي إِسْرَائِيلَ وَأَرْسَلْنَا إِلَيْهِمْ رُسُلًا ۖ كُلَّمَا جَاءَهُمْ رَسُولٌ بِمَا لَا تَهْوَىٰ أَنْفُسُهُمْ فَرِيقًا كَذَّبُوا وَفَرِيقًا يَقْتُلُونَ
"Mi smo od sinova Israilovih zavjet uzeli i poslanike im slali. Kad god bi im koji poslanik donio ono što nije godilo dušama njihovim, jedne su u laž utjerivali, a druge ubijali."
Uzvišeni Allah spominje kako je preuzeo obaveze i ugovore od jevreja da će biti poslušni i da će se pokoravati Njemu i Poslaniku Njegovu, pa su oni te ugovore prekršili, slijedeći svoje hirove i davajući im prednost nad Allahovim zakonima, tako da su ono što je bilo podudarno sa njihovim hirovima prihvatali, a u suprotnom odbijali su da prihvate. Poradi ovoga Allah Uzvišeni kaže:
"Kad god bi im koji poslanik donio ono što nije godilo dušama njihovim, jedne su u laž utjerivali, a druge ubijali"
وَحَسِبُوا أَلَّا تَكُونَ فِتْنَةٌ فَعَمُوا وَصَمُّوا ثُمَّ تَابَ اللَّهُ عَلَيْهِمْ ثُمَّ عَمُوا وَصَمُّوا كَثِيرٌ مِنْهُمْ ۚ وَاللَّهُ بَصِيرٌ بِمَا يَعْمَلُونَ
"Mislili su da neće na muke biti stavljeni, pa su bili i slijepi i gluhi, i onda kad je Allah primio pokajanje njihovo, mnogi od njih su opet bili i slijepi i gluhi; a Allah dobro vidi ono što oni rade."
Mislili su da neće na muke biti stavljeni", tj. mislili su da ono što su činili neće imati zlo za posljedicu, a imalo je, da su ostali slijepi i gluhi na Istinu, tako da su ostali neupučeni,
"...i onda kad je Allah primio pokajanje njihovo...", od onoga u čemu su bili
"...opet su bili i slijepi i gluhi", poslije toga "mnogi od njih, a Allah dobro vidi ono što oni rade", tj. On njih poznaje i zna onoga među njima ko je dostojan Upute, za razliku od onoga među njima ko je zaslužio da bude u zabludi
لَقَدْ كَفَرَ الَّذِينَ قَالُوا إِنَّ اللَّهَ هُوَ الْمَسِيحُ ابْنُ مَرْيَمَ ۖ وَقَالَ الْمَسِيحُ يَا بَنِي إِسْرَائِيلَ اعْبُدُوا اللَّهَ رَبِّي وَرَبَّكُمْ ۖ إِنَّهُ مَنْ يُشْرِكْ بِاللَّهِ فَقَدْ حَرَّمَ اللَّهُ عَلَيْهِ الْجَنَّةَ وَمَأْوَاهُ النَّارُ ۖ وَمَا لِلظَّالِمِينَ مِنْ أَنْصَارٍ
"Nevjernici su oni koji govore: 'Bog je - Mesih, sin Merjemin!' A Mesih je govorio: 'O sinovi Israilovi, ibadet činite Allahu, i mome i vašem Gospodaru!' Ko drugog Allahu smatra ravnim, Allah će mu ulazak u Džennet zabraniti i boravište njegovo će Džehennem biti; a nevjernicima neće niko moči pomoći."
Uzvišeni Allah govori o nevjerovanju kršćanskih sekti: anđelista, jakobita i nestorijanaca, među kojima su oni koji govore da je Mesih Allah. Allah je čist, svet i visoko iznad onog što oni govore. Ovo, a i prva riječ koju je izgovorio u bešici glasila je: "Ja sam Allahov rob" (19:30), a nije rekao: ja sam Allah, niti sin Allahov, nego je govorio:
"Ja sam Allahov rob, meni će On Knjigu dati i vjerovjesnikom me učiniti"(19:30), sve do njegovih riječi: "Allah je, uistinu, i moj i vaš Gospodar, zato ibadet činite samo Njemu! To je pravi put", a tako im je govorio i u svojoj zrelosti, kad je bio vjerovjesnik.
Poradi ovog Uzvišeni Allah kaže:
“A Mesih je govorio: O, sinovi Israilovi, ibadet činite Allahu, i mome i vašem Gospodaru! Ko drugog Allahu smatra ravnim", tj. bude obožavao nekog drugog pored Njega, "Allah će mu ulazak u Džennet zabraniti i boravište njegovo će Džehennem biti; a nevjernicima neće niko moči pomoči", kao što kaže Uzvišeni:
"Allah sigurno neće oprostiti da Njemu druge smatraju ravnim, a oprostit će kome hoće ono što je manje od toga." (4:116) U vjerodostojnom hadisu /135/ kaže se da je Vjerovjesnik, s.a.v.s., poslao telala da obznani ljudima: "U Džennet će ući samo ko je musliman." Drugo predanje kaže: "ko je istinski vjernik /mumin/". Upravo zbog ovog Uzvišeni Allah kaže, izvještavajuči o Mesihu da je rekao jevrejima:
"Ko drugog Allahu smatra ravnim, Allah će mu ulazak u Džennet zabraniti i boravište njegovo će Džehennem biti; a nevjernicima neće niko moći pomoći", tj. neće imati kod Allaha nikava pomagača, niti izbavitelja od onog u čemu će biti.
لَقَدْ كَفَرَ الَّذِينَ قَالُوا إِنَّ اللَّهَ ثَالِثُ ثَلَاثَةٍ ۘ وَمَا مِنْ إِلَٰهٍ إِلَّا إِلَٰهٌ وَاحِدٌ ۚ وَإِنْ لَمْ يَنْتَهُوا عَمَّا يَقُولُونَ لَيَمَسَّنَّ الَّذِينَ كَفَرُوا مِنْهُمْ عَذَابٌ أَلِيمٌ
"Nevjernici su oni koji govore: Allah je jedan od trojice! A samo je jedan Bog! I ako se ne okane onoga što govore, nesnosna patnja će, zaista, stiči svakog od njih koji nevjernik ostane."
"Nevjernici su oni koji govore: Allah je jedan od trojice!"
Es-Suddi i drugi kažu: Objavljen je /ovaj ajet/ zato što su smatrali da su Mesih i njegova majka bogovi, a Allaha su smatrali trečim od troga, po tom shvatanju. To je isto kao što Uzvišeni Allah kaže:
"A kada Allah rekne: O Isa, sine Merjemin, jesi li ti govorio ljudima: Prihvatite mene i majku moju kao dva boga uz Allaha! - on će reči: Hvaljen neka si Ti! " (5:116) Ovo mišljenje najjasnije je od onoga što je kazano o tumačenju Njegova govora, neka je On Uzvišen:
"Nevjernici su oni koji govore: Allah je jedan od trojice!", a Allah najbolje zna. Allah Uzvišeni kaže:
"A samo je jedan Bog!", tj. nije višebrojan, već je sam samcat, bez ikakva sudruga i On je Bog svega postoječeg, a zatim Uzvišeni kaže:
"I ako se ne okane onoga što govore", tj. ovog izmišljanja i laži,
"...nesnosna patnja će, zaista, stići svakog od njih koji nevjernik ostane", tj. lanci i kazna na onom svijetu.
أَفَلَا يَتُوبُونَ إِلَى اللَّهِ وَيَسْتَغْفِرُونَهُ ۚ وَاللَّهُ غَفُورٌ رَحِيمٌ
"Zašto se oni ne pokaju Allahu i ne zamole oprost od Njega, ta Allah prašta i milostiv je."
"Zašto se oni ne pokaju Allahu i ne zamole oprost od Njega, ta Allah prašta i milostiv je", a ovo je iz Njegove plemenitosti i milosti prema Njegovim stvorenjima i pored ovog velikog grijeha. Izmišljanje i potvora zahtijevaju pokajanje i traženje oprosta, a svakom ko se Njemu povrati i pokaje On će oprostiti.
مَا الْمَسِيحُ ابْنُ مَرْيَمَ إِلَّا رَسُولٌ قَدْ خَلَتْ مِنْ قَبْلِهِ الرُّسُلُ وَأُمُّهُ صِدِّيقَةٌ ۖ كَانَا يَأْكُلَانِ الطَّعَامَ ۗ انْظُرْ كَيْفَ نُبَيِّنُ لَهُمُ الْآيَاتِ ثُمَّ انْظُرْ أَنَّىٰ يُؤْفَكُونَ
"Mesih, sin Merjemin, samo je poslanik - i prije njega su dolazili i odlazili poslanici - a majka njegova je uvijek istinu govorila; i oboje su hranu jeli. Pogledaj kako im Mi iznosimo jasne dokaze, i pogledaj, zatim, njih kako se odmeču."
"Mesih, sin Merjemin, samo je poslanik - i prije njega su dolazili i odlazili poslanici", tj. on je jedan rob među Allahovim robovima, kao što su to bili i poslanici koji su mu prethodili, "a majka njegova je uvijek istinu govorila", tj. povjerovala je u njega i potvrdila mu /poslanstvo/ i ovo je njen najveći stepen. To dokazuje da ona nije vjerovjesnica, kako smatraju Ibn-Hazm i drugi - da je vjerovjesništvo dato Sari, Ishakovoj majci, zatim Musaovoj majci i Isaovoj majci, pozivajući se na govor meleka Sari i Merjemi i na riječi Uzvišenog:
I Mi nadahnusmo Musaovu majku: Doji ga!" (28:7) Ovo ima značenje vjerovjesništva po njihovom shvatanju. Međutim, večina /džumhur/ smatra da Allah nije poslao nijednog poslanika, a da to nije bio muškarac. Uzvišeni Allah kaže:
"A Mi smo i prije tebe samo muškarce slali, građane, kojima smo objave objavljivali." Šejh Ebul-Hasan El-Ešarij, Allah mu se smilovao, navodi konsenzus oko toga.
Allah Uzvišeni kaže: "...i oboje su hranu jeli", tj. imali su potrebu da je uzimaju i da ona iz njih izlazi, pa su oni dva roba kao i drugi ljudi, a nisu nikakvi bogovi, kako to smatraju krščanske, neznanobožačke sekte, neka je na njima ono što od Allaha zaslužuju do dana Proživljenja. Zatim Uzvišeni kaže: "Pogledaj kako im Mi iznosimo jasne dokaze", tj. objašnjavamo ih i pokazujemo,
"i pogledaj, zatim, njih kako se odmeču", tj. pogledaj nakon ovog objašnjenja, jasnoče i očevidnosti, prema čemu se to oni usmjeravaju!!!, kojeg se to rezona drže i u kakvu zabludu srljaju.
قُلْ أَتَعْبُدُونَ مِنْ دُونِ اللَّهِ مَا لَا يَمْلِكُ لَكُمْ ضَرًّا وَلَا نَفْعًا ۚ وَاللَّهُ هُوَ السَّمِيعُ الْعَلِيمُ
"Reci: Kako možete, pored Allaha, klanjati se onome koji nije u stanju učiniti vam kakvu štetu, ni korist vam neku pribaviti, a Allah je Taj Koji sve čuje i sve zna?"
Uzvišeni Allah kritikuje one koji obožavaju druge pored Njega, objašnjavajući da oni ničim ne zaslužuju božanske atribute, pa kaže, neka je Slavljen: "Reci", tj. ovim obožavateljima, a i drugima, o Muhammede,
"Kako možete, pored Allaha, klanjati se onome koji nije u stanju učiniti vam kakvu štetu ni korist vam neku pribaviti", tj. ne mogu od vas nikakvu štetu otkloniti, niti vam kakvu korist donijeti, "a Allah je Taj Koji sve čuje i sve zna", tj. čuje govor Svojih robova i poznata Mu je svaka stvar, pa zašto se onda okrečete robovanju neorganskoj tvari, koja niti čuje niti vidi, niti išta zna i koja nije u stanju kakvu štetu učiniti ni neku korist pribaviti drugome, a ni samom sebi?
قُلْ يَا أَهْلَ الْكِتَابِ لَا تَغْلُوا فِي دِينِكُمْ غَيْرَ الْحَقِّ وَلَا تَتَّبِعُوا أَهْوَاءَ قَوْمٍ قَدْ ضَلُّوا مِنْ قَبْلُ وَأَضَلُّوا كَثِيرًا وَضَلُّوا عَنْ سَوَاءِ السَّبِيلِ
"Reci: O sljedbenici Knjige, ne zastranjujte u vjerovanju svome, suprotno istini, i ne povodite se za prohtjevima ljudi koji su još davno zalutali, i mnoge u zabludu odveli, i sami s pravoga puta skrenuli!"
"Reci: O, sljedbenici Knjige, ne zastranjujte u vjerovanju svome, suprotno istini", tj. ne prekoračujte granicu u slijeđenju Istine i nemojte pretjerano uznositi onoga kojeg vam je naređeno da poštujete, pa da pretjerate u pogledu njega i prijeđete sa granice poslanstva do stepena božanstva, kako ste uradili sa Mesihom, a on je samo vjerovjesnik među drugim vjerovjesnicima; proglasiti ga za boga pored Allaha, mogli ste samo stoga što ste slijedili svoje učitelje koji su bili u zabludi i koji su vaši prethodnici zalutali još u davno doba,
"i ne povodite se za prohtjevima ljudi koji su još davno zalutali, i mnoge u zabludu odveli, i sami s pravoga puta skrenuli!", tj. sišli su sa puta ispravnosti i umjerenosti na put propasti i zablude.
لُعِنَ الَّذِينَ كَفَرُوا مِنْ بَنِي إِسْرَائِيلَ عَلَىٰ لِسَانِ دَاوُودَ وَعِيسَى ابْنِ مَرْيَمَ ۚ ذَٰلِكَ بِمَا عَصَوْا وَكَانُوا يَعْتَدُونَ
"Jezikom Davuda i Isaa, sina Merjemina, prokleti su oni od sinova Israilovih koji nisu vjerovali - zato što su se bunili i uvijek granice zla prelazili"
Uzvišeni Allah izvještava da je On prokleo nevjernike među jevrejima već davno, u Objavi Davudu i Isau, a.s., a zbog njihove neposlušnosti Allahu i njihova nasrtanja na Njegova stvorenja. Ibn-Abbas kaže: "Prokleti su u Tevratu, Indžilu, Zeburu i Furkanu /Kur'anu/." Zatim, On objašnjava šta je to što su oni primjenjivali u svom vremenu.
كَانُوا لَا يَتَنَاهَوْنَ عَنْ مُنْكَرٍ فَعَلُوهُ ۚ لَبِئْسَ مَا كَانُوا يَفْعَلُونَ
"jedni druge nisu odvračali od grješnih postupaka svojih. Ružno li je zaista to kako su postupali!"
"jedni druge nisu odvračali od grješnih postupaka svojih. Ružno li je zaista to kako su postupali", tj. niko od njih nije nikoga sprečavao da čini grijehe i zabranjene stvari, zatim ih kori zbog toga da bi se pripazilo da se ne uradi to što su oni uradili, pa Uzvišeni kaže: "Ružno li je zaista to kako su postupali." Ibn Ebi-Hatim prenosi od Abdullaha ibn Mes'uda da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao /137/: "Neki čovjek među jevrejima kada bi vidio svog brata da čini neki grijeh spriječio bi ga u tome, ispričavajući mu se tako da - kad bi ga sutra vidio - to što je vidio kod njega ne bi ga spriječilo da sa njim jede, pije, druži se i sudjeluje u zajedničkom poslu. Nakon što je to Allah vidio, ubacio je u njihova srca mržnju i prokleo ih putem jezika njihovih vjerovjesnika Davuda i Isaa, sina Merjemina,"zato što su se bunili i uvijek granice zla prelazili." Zatim je Allahov Poslanik, s.a.v.s., nastavio: "Tako mi Onog u čijoj je ruci moj život, ili ćete vi naređivati dobro, sprečavati pokuđeno, uzeti za ruku prijestupnika i pridobiti ga za Istinu, ili će Allah u vaša srca ubaciti mržnju ili vas prokleti kao što je njih prokleo."
Mnogobrojni su hadisi koji govore o naređivanju dobra i sprečavanju zla, a mi čemo spomenuti neke u ovoj prilici:
Prenosi imam Ahmed od Huzejfe ibn El-Jemana da je Vjerovjesnik, s.a.v.s., rekao /138/: " Tako mi Onog u čijoj je ruci moj život, ili ćete vi naređivati dobro, sprečavati zlo, ili će Allah uskoro na vas poslati neku kaznu od Sebe, pa ćete Ga vi dozivati, a On vam se neće odazvati."
Vjerodostojan hadis koga prenosi Ebu-Se'id El-Hudri od Allahova Poslanika, s.a.v.s., glasi /139/: "Ko od vas vidi nešto pokuđeno, neka to promijeni svojom rukom, a ako ne može - onda svojim jezikom, a ako ne može ni to - onda svojim srcem, a to je najslabije vjerovanje." Prenosi ga Muslim. Imam Ahmed prenosi od Adijj ibn Umejre, r.a., koji kaže da je čuo Vjerovjesnika, s.a.v.s., da govori /140/: "Allah neće kazniti običan puk zbog onoga što rade njihovi prvaci sve dok oni među sobom ne vide zlo koje oni mognu spriječiti, ali to ne urade, pa kad se to desi, Allah će kazniti i jedne i druge."
تَرَىٰ كَثِيرًا مِنْهُمْ يَتَوَلَّوْنَ الَّذِينَ كَفَرُوا ۚ لَبِئْسَ مَا قَدَّمَتْ لَهُمْ أَنْفُسُهُمْ أَنْ سَخِطَ اللَّهُ عَلَيْهِمْ وَفِي الْعَذَابِ هُمْ خَالِدُونَ
"Ti vidiš mnoge od njih kako s mnogobošcima prijateljuju. Ružno je zaista ono što sami sebi pripremaju: da se Allah na njih rasrdi i da u patnji vječno ostanu."/
"Ti vidiš mnoge od njih kako s mnogobošcima prijateljuju." Mudžahid smatra da to znači: licemjere. Riječi Uzvišenog: "Ružno je zaista ono što sami sebi pripremaju" znače: njihovo prijateljevanje sa nevjernicima i napuštanje prijateljevanja sa vjernicima imalo je za posljedicu rađanje dvoličnosti u njihovim srcima i vječni prezir od Allaha do Dana njihova proživljenja.
Zato Uzvišeni Allah kaže: "...da se Allah na njih rasrdi", tumačeči time kako ih je osudio, a zatim obavještava o njima da su oni ti koji če "...u patnji vječno ostati" - znači na Sudnjem danu.
وَلَوْ كَانُوا يُؤْمِنُونَ بِاللَّهِ وَالنَّبِيِّ وَمَا أُنْزِلَ إِلَيْهِ مَا اتَّخَذُوهُمْ أَوْلِيَاءَ وَلَٰكِنَّ كَثِيرًا مِنْهُمْ فَاسِقُونَ
"A da vjeruju u Allaha i Vjerovjesnika i u ono što se njemu objavljuje, oni s njima ne bi prijateljevali, ali, mnogi su od njih nevjernici."
"A da vjeruju u Allaha i Vjerovjesnika i u ono što se njemu objavljuje, oni s njima ne bi prijateljevali", tj. da oni istinski vjeruju u Allaha, Njegova Poslanika i Kur'an, ne bi prijateljevali s nevjernicima i ne bi bili neprijatelji vjernicima koji vjeruju u Allaha, Vjerovjesnika, i u ono što mu je objavljeno "...ali, mnogi su od njih nevjernici", tj. napustili su pokornost Allahu i Njegovu Poslaniku suprotstavljajuči se onom što je On objavio.
لَتَجِدَنَّ أَشَدَّ النَّاسِ عَدَاوَةً لِلَّذِينَ آمَنُوا الْيَهُودَ وَالَّذِينَ أَشْرَكُوا ۖ وَلَتَجِدَنَّ أَقْرَبَهُمْ مَوَدَّةً لِلَّذِينَ آمَنُوا الَّذِينَ قَالُوا إِنَّا نَصَارَىٰ ۚ ذَٰلِكَ بِأَنَّ مِنْهُمْ قِسِّيسِينَ وَرُهْبَانًا وَأَنَّهُمْ لَا يَسْتَكْبِرُونَ
Ti ćeš sigurno naći da su vjernicima najljuči neprijatelji jevreji i mnogobošci; i svakako ćeš naći da su vjernicima najbliži prijatelji oni koji govore: "Mi smo krščani", zato što među njima ima svečenika i monaha i što se oni ne ohole."
Ovi su ajeti objavljeni u povodu dolaska jedne deputacije koju je izaslao Negus Vjerovjesniku, s.a.v.s., da bi čuli šta on govori i kakve su njegove karakteristike. Nakon što su ga vidjeli i nakon što im je on učio Kur'an, primili su islam, plačući u dubokoj skrušenosti, a zatim su se vratili Negusu i obavijestili ga. Ibn-Džerir zaključuje: "Ovi su ajeti objavljeni opisujuči opčenito ljude ove kategorije, svejedno da li su oni bili iz Abesinije ili nekog drugog mjesta, s time da je Negus, vladar Abesinije, primio islam i kada je umro Vjerovjesnik, s.a.v.s., klanjao mu je dženazu /u odsutnosti/."
Allah Uzvišeni kaže:
"Ti češ sigurno nači da su vjernicima najljuči neprijatelji jevreji i mnogobošci", a to samo zato što je nevjerovanje jevreja nastalo iz inada i osporavanja i zbog nadmetanja sa onim što je istinito, kao i potcjenjivanja ljudi i omalovažavanja onih kojima je dato /da nose/ znanje. Zbog ovog su oni i ubili mnoge vjerovjesnike i čak su više puta namjeravali ubiti Allahova Poslanika, s.a.v.s., trovali ga, pravili mu sihre i nagovarali da to čine drugi slični njima među idolopoklonicima, nek su na njima trajna Allahova prokletstva do dana Proživljenja.
Hafiz Ebu-Bekr ibn Merdevejh prilikom tumačenja ovog ajeta navodi predanje od Ebu-Hurejrea da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao /140/: "Neće se osamiti neki jevrejin sa muslimanom , a da neće /jevrej/ pomisliti da ga ubije." Allah Uzvišeni kaže:
"...i svakako ćeš naći da su vjernicima najbliži prijatelji oni koji govore: Mi smo krščani", tj. oni koji tvrde da su krščani, sljedbenici Mesiha na putu njegova Indžila, u njima je ljubav prema islamu i njegovim pripadnicima opčenito. To je stoga što oni u svojim srcima, ako su u Mesihovoj vjeri, imaju nježnost i blagost, kako kaže Uzvišeni:
"...a u srca sljedbenika njegovih blagost smo i samilost ulili, dok su monaštvo..." (57:27), a i u njihovoj Knjizi je napisano: "Onom ko te udari po desnom obrazu okreni svoj lijevi obraz." Ubijanje nije bilo ozakonjeno u njihovoj vjeri, pa zbog toga Uzvišeni kaže:
"...zato što među njima ima svečenika i monaha i što se oni ne ohole"; ovaj njihov opis sadrži znanje, pobožnost i poniznost, a zatim ih je Allah opisao kao pokorne i nepristrasne sljedebenike Istine.
وَإِذَا سَمِعُوا مَا أُنْزِلَ إِلَى الرَّسُولِ تَرَىٰ أَعْيُنَهُمْ تَفِيضُ مِنَ الدَّمْعِ مِمَّا عَرَفُوا مِنَ الْحَقِّ ۖ يَقُولُونَ رَبَّنَا آمَنَّا فَاكْتُبْنَا مَعَ الشَّاهِدِينَ
"Kada slušaju ono što se objavljuje Poslaniku, vidiš kako im liju suze iz očiju jer znaju da je to Istina, pa govore: "Gospodaru naš, mi vjerujemo, pa upiši i nas među one koji su posvjedočili."
"Kada slušaju ono što se objavljuje Poslaniku, vidiš kako im liju suze iz očiju, jer znaju da je to Istina", tj. zbog radosnog navještanja o poslanstvu Muhammeda, s.a.v.s., koje su imali
"...pa govore: Gospodaru naš, mi vjerujemo, pa upiši i nas među one koji su posvjedočili", tj. one koji svjedoče ispravnost ovog i vjeruju u to. En-Nesai prenosi od Abdullaha ibn Zubejra da je rekao: "Ovaj ajet objavljen je povodom Negusa i njegovih drugova."
Et-Taberani prenosi od Ibn-Abbasa da je o riječima Uzvišenog:
"Kada slušaju ono što se objavljuje Poslaniku, vidiš kako im liju suze iz očiju", rekao /141/: "To su bili neki zemljoradnici, koji su došli sa Dža¢ferom ibn Ebi-Talibom iz Abesinije i nakon što im je Allahov Poslanik, s.a.v.s., učio Kur'an, oni su postali pravovjernici i suze su im potekle. Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao je: "Vjerovatno čete se vi, kad se vratite u svoju zemlju, povratiti na vašu vjeru." Odgovorili su: "Ovo je naša vjera i mi nečemo napustiti svoju vjeru"
وَمَا لَنَا لَا نُؤْمِنُ بِاللَّهِ وَمَا جَاءَنَا مِنَ الْحَقِّ وَنَطْمَعُ أَنْ يُدْخِلَنَا رَبُّنَا مَعَ الْقَوْمِ الصَّالِحِينَ
"Zašto da ne vjerujemo u Allaha i u Istinu koja nam dolazi, kada jedva čekamo da i nas Gospodar naš uvede s ljudima dobrim."
"Zašto da ne vjerujemo u Allaha i u Istinu koja nam dolazi, kada jedva čekamo da i nas Gospodar naš uvede s ljudima dobrim." Ovo je jedna vrsta kršćana spomenuta u riječima Uzvišenog:
"Ima i sljedbenika Knjige koji vjeruju u Allaha i u ono što se objavljuje vama i u ono što je objavljeno njima, ponizni su prema Allahu" (3:199) i to su oni za koje Allah Uzvišeni kaže:
do Njegovih riječi "...a kad im se kazuje, govore: Mi vjerujemo u nj, on je istina od Gospodara našeg, mi smo i prije bili muslimani" - do Njegovih riječi - "Mi ne želimo društvo neukih." (28:53, 55).
فَأَثَابَهُمُ اللَّهُ بِمَا قَالُوا جَنَّاتٍ تَجْرِي مِنْ تَحْتِهَا الْأَنْهَارُ خَالِدِينَ فِيهَا ۚ وَذَٰلِكَ جَزَاءُ الْمُحْسِنِينَ
"I Allah če im, zbog onoga što govore, kao nagradu dženetske bašče dati, kroz koje rijeke teku, u kojima če vječno boraviti; a to če biti nagrada za sve one koji dobra djela čine."
"I Allah će im, zbog onoga što govore, kao nagradu dženetske bašće dati, kroz koje rijeke teku, u kojima će vječno boraviti...", tj. ostat će u njemu vječno, nikud se ne premještajući niti preseljavajući, "...a to će biti nagrada za sve one koji dobra djela čine", tj. slijedeči i prihvatajuči Istinu kad god, gdje god i u kog god ona bila.
وَالَّذِينَ كَفَرُوا وَكَذَّبُوا بِآيَاتِنَا أُولَٰئِكَ أَصْحَابُ الْجَحِيمِ
"A oni koji ne budu vjerovali i dokaze Naše budu poricali, bit če stanovnici u Džehennemu."
"A oni koji ne budu vjerovali i dokaze Naše budu poricali...", tj. budu ih osporavali i suprotstavljali im se, "...bit će stanovnici u Džehennemu", tj. oni su njegovi stanovnici, koji će se u njemu nastaniti.
يَا أَيُّهَا الَّذِينَ آمَنُوا لَا تُحَرِّمُوا طَيِّبَاتِ مَا أَحَلَّ اللَّهُ لَكُمْ وَلَا تَعْتَدُوا ۚ إِنَّ اللَّهَ لَا يُحِبُّ الْمُعْتَدِينَ
"O vjernici, ne uskračujte sebi lijepe stvari koje vam je Allah dozvolio, samo ne prelazite mjeru, jer Allah ne voli one koji pretjeruju."
El-Buhari i Muslim prenijeli su od Aiše, r.a., /142/ da su neki drugovi Allahova Poslanika, s.a.v.s., pitali njegove žene o njegovom privatnom životu, pa je poslije jedan rekao: "Ja neću jesti meso", drugi: "Ja se neću ženiti", a treči: "Ja neču spavati na postelji", pa je to čuo Vjerovjesnik, s.a.v.s., i rekao: "Šta je tim ljudima, da neko od njih govori to i to, jer ja i postim i mrsim se, i spavam i ustajem /noču/, jedem meso i ženim se. Onaj ko ne voli moju praksu i ne pripada meni."
Alijj ibn Ebi-Talha kaže da je Ibn-Abbas rekao /143/: Ovaj ajet:
"O vjernici, ne uskračujte sebi lijepe stvari koje vam je Allah dozvolio..." objavljen je o jednoj grupi drugova Vjerovjesnika, s.a.v.s., koji su rekli: "Prekinut ćemo naša sijela, ostavit čemo dunjalučke prohtjeve i putovat čemo po Zemlji, kako to rade monasi." To je čuo Vjerovjesnik, s.a.v.s., pa je poslao po njih i, kad im je to spomenuo, odgovorili su: "Da", pa je Vjerovjesnik, s.a.v.s., rekao: "Ja postim i mrsim se, ja klanjam i spavam i ja se ženim. Onaj ko postupi po moj praksi moj je, a onaj ko ne postupi po mojoj praksi nije moj." Prenosi ga Ibn Ebi-Hatim.
Prenosi El-E'ameš od Amr ibn Šurahbila da je rekao: Došao je Ma'kil ibn Mukrin Abdullahu ibn Mesudu i rekao: "Ja sam se sustegao od spavanja u postelji." On mu je naveo ajet:
"O vjernici, ne uskračujte sebi lijepe stvari koje vam je Allah dozvolio."
Prenosi Es-Sevri od Mesruka /144/ da je rekao: Bio sam kod Abdullaha ibn Mesuda, pa je doneseno vime od ovce. Jedan od prisutnih izmaknuo se ustranu. Abdullah mu je rekao: "Primakni se." Odgovorio je: "Ja sam to sebi učinio zabranjenim za jelo." Abdullah mu je rekao: "Primakni se i jedi, pa se iskupi za svoju zakletvu", i naveo je ovaj ajet:
"O vjernici, ne uskračujte sebi lijepe stvari koje vam je Allah dozvolio." Prenosi ga El-Hakim u svome Mustedreku i kaže: "Ispunjava uvjete Buharije i Muslima, premda ga oni ne navode."
Neki učenjaci, kao Eš-Šafii i drugi, smatraju da čovjeku nije zabranjeno da sam sebi učini zabranjenim neko jelo, ili neku odječu, ili bilo šta osim žena /svojih/ i da mu nije potreban za to ikakav iskup (keffaret), na osnovu riječi Allaha Uzvišenog:
"O vjernici, ne uskračujte sebi lijepe stvari koje vam je Allah dozvolio", a i na osnovu toga što Vjerovjesnik, s.a.v.s., nije naredio iskup čovjeku koji je sebi zabranio meso, kako je navedeno u hadisu koji je prethodio. Drugi, među kojima i imam Ahmed ibn Hanbel, smatraju da je onaj koji sebi uskrati neko jelo, ili pilo, ili odječu, ili bilo koju stvar /koju nije Allah i Njegov Poslanik zabranio/, za to dužan iskupiti se kao za prekršaj zakletve, kao da se obavezao zakletvom da će se toga kloniti, pa mu se ne oprašta samim tim što je on to sebi zabranio, jer je odgovoran za ono što je sebi stavio u dužnost, kako se o tome i Ibn-Abbas izjasnio, a i kako kaže Allah Uzvišeni:
"O Vjerovjesniče, zašto sebi uskračuješ ono što ti je Allah dozvolio - u nastojanju da žene svoje zadovoljiš? A Allah prašta i milostiv je" (56:1), a zatim Uzvišeni kaže:
"Allah vam je propisao kako da svoje zakletve iskupite." (56:2) Tako i ovdje, nakon što je spomenut ovaj propis, odmah iza njega dolazi ajet koji objašnjava način otkupa za zakletvu, pa nam to ukazuje da je ovo objavljeno u rangu zakletve koja iziskuje otkup, a Allah nabolje zna.
Allah Uzvišeni kaže: "...samo ne prelazite mjeru", tj. ne otežavajte sami sebi zabranjujuči ono što vam je dozvoljeno, kao što je rekao neko iz prvih generacija (selef). Moguće je da se željelo reči: kao što ne smijete zabranjivati ono što je dozvoljeno, tako isto ne smijete pretjerivati u uzimanju dozvoljenog, niti prelaziti granicu u tome, kako kaže Uzvišeni: "I jedite i pijte, samo ne pretjerujte." (7:31) Allah je propisao umjerenost: između onog koji pretjeruje u tom i onoga koji je prestrog u tome. Zato Uzvišeni kaže:
"...ne uskračujte sebi lijepe stvari koje vam je Allah dozvolio, samo ne prelazite mjeru, jer Allah ne voli one koji pretjeruju."
وَكُلُوا مِمَّا رَزَقَكُمُ اللَّهُ حَلَالًا طَيِّبًا ۚ وَاتَّقُوا اللَّهَ الَّذِي أَنْتُمْ بِهِ مُؤْمِنُونَ
"I jedite ono što vam Allah daje, što je dozvoljeno i lijepo; i bojte se Allaha, u Kojeg vjerujete."
"I jedite ono što vam Allah daje, što je dozvoljeno i lijepo" "...i bojte se Allaha", tj. u svim stvarima i slijedite Njegovu pokornost i Njegovo zadovoljstvo, a napustite suprotstavljanje i neposlušnost Onom "u Kojeg vjerujete".
لَا يُؤَاخِذُكُمُ اللَّهُ بِاللَّغْوِ فِي أَيْمَانِكُمْ وَلَٰكِنْ يُؤَاخِذُكُمْ بِمَا عَقَّدْتُمُ الْأَيْمَانَ ۖ فَكَفَّارَتُهُ إِطْعَامُ عَشَرَةِ مَسَاكِينَ مِنْ أَوْسَطِ مَا تُطْعِمُونَ أَهْلِيكُمْ أَوْ كِسْوَتُهُمْ أَوْ تَحْرِيرُ رَقَبَةٍ ۖ فَمَنْ لَمْ يَجِدْ فَصِيَامُ ثَلَاثَةِ أَيَّامٍ ۚ ذَٰلِكَ كَفَّارَةُ أَيْمَانِكُمْ إِذَا حَلَفْتُمْ ۚ وَاحْفَظُوا أَيْمَانَكُمْ ۚ كَذَٰلِكَ يُبَيِّنُ اللَّهُ لَكُمْ آيَاتِهِ لَعَلَّكُمْ تَشْكُرُونَ
"Allah vas neče kazniti ako se zakunete nenamjerno, ali će vas kazniti ako se zakunete namjerno. Otkup za prekršenu zakletvu je: da deset siromaha običnom hranom kojom hranite čeljad svoju nahranite, ili da ih odjenete, ili da roba ropstva oslobodite. A onaj ko ne bude mogao - neka tri dana posti. Tako se za zakletve vaše otkupljujte kada se zakunete; a o zakletvama svojim brinite se! Eto, tako vam Allah objašnjava propise Svoje, da biste bili zahvalni"
Več je ranije bilo govora o nepromišljenoj i nenamjernoj zakletvi u suri El-Bekare, što nam je dovoljno to da ne ponavljamo ovdje, a Allahu pripada zahvala. To je kad čovjek kaže u govoru bez ikakve namjere: "ne, tako mi Allaha, ili svakako, tako mi Allaha"...Ovo je mišljenje Šafije, a ima i mnogo drugih mišljenja... Ispravno je da je to nenamjerna zakletva, što potvrđuju riječi Uzvišenog:
"...ali će vas kazniti ako se zakunete namjerno", tj. ako ste se odlučili na nešto iz zakletvi i namjeravali ih /ostvariti/.
"Otkup za prekršenu zakletvu je: da deset siromaha nahranite", znači sirotinju i one koji nemaju dovoljno. Allah Uzvišeni kaže:
"...običnom hranom kojom hranite čeljad svoju", tj. i kad su u oskudici, a i kad su u izobilju, kao: hljeb i meso, hljeb i maslo, hljeb i mlijeko, hljeb i ulje, hljeb i sirče, i to jedan obrok, tako da se najedu. Drugi su mišljenja da svakom od deseterice treba dati pola sa'a (jedna mjerica od 1,666 kg) pšenice, ili hurmi ili nečeg sličnog. Ovo je mišljenje Omera, Alije, Aiše, Mudžahida, Eš-Ša'bijja, Se'ida ibn Džubejra, Ibrahima En-Nehaija i drugih. Prenosi Ebu-Bekr ibn Merdevejh od Ibn-Abbasa /145/ da se Allahov Poslanik, s.a.v.s., otkupljivao sâom (3,332 kg) hurmi i da je to naredio ljudima - a ko nije imao, onda sa pola sa'a pšenice.
Allah Uzvišeni kaže: "...ili da ih odjenete". Eš-Šafi'i, Allah mu se smilovao, kaže: "Ako bi svakom od ovih deset dao nešto za što se može kazati da je odječa, kao neka košulja, ili hlače, ili ogrtač, ili turban, ili veo, bilo bi mu to dovoljno /za otkup/." Malik i Ahmed kažu: "Neophodno je da svakom od ovih deset da odječu u kojoj može namaz obaviti, ako je muškarac ili žena - prema onom što im odgovara, a Allah najbolje zna." Ibn-Abbas kaže: "Ogrtač svakome siromahu, ili neki komad platna." Mudžahid kaže: "Najniže je jedno odijelo, a najviše koliko ti hočeš."
Allah Uzvišeni kaže: "...ili da roba ropstva oslobodite". Imam Eš-Šafi'i kaže: "Svakako to mora biti vjernik." Uspostavljanje suodnosa između (otkupa) zakletvi i otkupa za ubistvo dolazi zbog istovjetne posljedice, iako je uzrok različit. U hadisu Muavije ibn El-Hakema, Es-Sulemija, koji je zabilježen u Malikovom Muvettau, [afijinom Musnedu i Muslimovu Sahihu /143/, on spominje da je bio dužan roba ropstva osloboditi, a sa njim je došla jedna crna robinja, pa ju je Allahov Poslanik, s.a.v.s., upitao: "Gdje je Allah?" Odgovorila je: "Na nebu." Pitao je: "Ko sam ja?" Odgovorila je: "Allahov Poslanik." "Oslobodi je. Ona je vjernica", rekao je /Allahov Poslanik, s.a.v.s./. Ovo je jedan duži hadis... Ovo su tri stvari vezane za iskup zakletve i koju god učini prekršitelj, iskupio se, na osnovu konsenzusa, a počinje onim što lakše je: davanje hrane lakše i jednostavnije od odijevanja, kao što je odijevanje je lakše od oslobađanja roba, tako da postoji uspinjanje od manjeg ka večem.
Međutim, ako obaveznik ne može ispuniti ni jednu od ove tri stvari, iskupit če se postom tri dana, kao što kaže Allah Uzvišeni:
"A onaj ko ne bude mogao - neka tri dana posti." Učenjaci se razilaze: da li to treba biti uzastopno, ili je samo poželjno, ali ne i obavezno, pa ih je dozvoljeno razdvojiti? - na dva mišljenja. Po jednom to uopče nije obavezno. Riječi Uzvišenog: "...neka tri dana posti", mogu značiti i skupa, a i rastavljeno, kao u slučaju napuštanja ramazana. Po drugom mišljenju to je obavezno, jer je preneseno od Ubejj ibn Ka'ba i drugih da su oni ovaj dio ajeta čitali: "... neka tri dana, uzastopno, posti". Također, to se prenosi i od Ibn-Mesuda. Ako nije utvrđeno da je ovo mutevatir kiraet, nije manje od toga da je to predanje jedne osobe ili tumačenje ashaba i ima stepen merfua /predanje pripisano Vjerovjesniku, s.a.v.s., od ashaba ili tabiina/. Allah uzvišeni kaže:
"Tako se za zakletve vaše otkupljujte kada se zakunete"; tj. ovo je zakonski otkup za zakletvu "...a o zakletvama svojim brinite se!" Ibn-Džerir kaže: "Značenje je: ne ostavljajte ih bez iskupljenja."
"Eto, tako vam Allah objašnjava propise svoje", tj. pojašnjava,
"... da biste bili zahvalni."
يَا أَيُّهَا الَّذِينَ آمَنُوا إِنَّمَا الْخَمْرُ وَالْمَيْسِرُ وَالْأَنْصَابُ وَالْأَزْلَامُ رِجْسٌ مِنْ عَمَلِ الشَّيْطَانِ فَاجْتَنِبُوهُ لَعَلَّكُمْ تُفْلِحُونَ
"O vjernici, vino i kocka i kumiri i strjelice za gatanje odvratne su stvari, šejtanovo djelo; zato se toga klonite, da biste postigli što želite."
Allah Uzvišeni govori zabranjujući Svojim robovima upotrebu vina i kockanje, tj. hazardne igre. Preneseno je od vladara pravovjernih, Alije ibn Ebi-Taliba, r.a., da je rekao: "Šah se ubraja u kocku /mejsir/." To prenosi Ibn Ebi-Hatim od njegova oca - da je Alija to rekao. Prenosi se od Rašida ibn Seida i Dumre ibn Habiba da su slično izjavili: "Čak i kockice, i orasi, i jaja kojim se igraju dječaci." Musa ibn Ukbe prenosi od Nafi'a da je Ibn-Umer rekao: "Kockanje je hazardna igra." Dahhak to slično prenosi od Ibn-Abbasa i kaže: "Bili su se kockali u predislamskom periodu /džahilijet/ do dolaska islama, pa im je Allah zabranio ove ružne stvari."
Prenosi Ibn Ebi-Hatim od Ebu Musaa El-Ešarija da je Vjerovjesnik, s.a.v.s., rekao /147/: "Klonite se ovih obilježenih kockica kojima se proriče, jer se one ubrajaju u kocku /mejsir/." Hadis je garib /usamljena predanja/. Kao da se ovim hadisom mislilo na kocku o kojoj je zabilježen hadis u Muslimovom Sahihu od Burejde ibn El-Hasiba El-Eslemija, koji kaže da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao /148/: "Onaj ko se igra kockom za igru /nerdešir/ kao da je zagnjurio svoju ruku u svinjsko meso i krv."
(Neobaveznost ostaje jače argumentovana od obaveznosti, s tim da je uzastopnost poželjna, pa je onda i podesnija.)
U Malikovom Muvettau zabilježeno je od Ebu-Musaa el-Ešarija da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao /149/: "Onaj ko se bavi kockom za igru /nerd/ neposlušan je Allahu i Njegovu Poslaniku." Prenosi imam Ahmed Abdur-Rahman od svoga babe da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao /150/: "Primjer onog koji kocka, a zatim ustane pa klanja, jeste kao neko ko se abdesti gnojem i svinjskom krvlju, pa ustane i klanja." Kad je u pitanju šah, Abdullah ibn Umer je rekao: "On je gori od kocke." Več je navedeno da je Alija rekao: "On se (šah) ubraja u kocku (mejsir)." Trojica imama definisali su ga zabranjenim (haram), a imam Eš-Šafi'i, Allah mu se smilovao, smatra ga pokuđenim (mekruh). Kad su u pitanju kumiri, Ibn-Abbas i grupa tabiina kažu: "To je kamenje kod kojeg su oni klali svoje kurbane." Za strjelice, također, kažu: "To su strjelice /kidah/ kojim su bili gatali." Prenosi ga Ibn Ebi-Hatim.
Allah Uzvišeni kaže: "... odvratne stvari, šejtanovo djelo"; tj. prezrene svari, šejtanovo djelo, smatra Ibn-Abbas, "... zato se toga klonite" : zamjenica se odnosi na riječ (odvratne stvari), tj. napustite ih "...da biste postigli što želite"; ovo je poticanje.
إِنَّمَا يُرِيدُ الشَّيْطَانُ أَنْ يُوقِعَ بَيْنَكُمُ الْعَدَاوَةَ وَالْبَغْضَاءَ فِي الْخَمْرِ وَالْمَيْسِرِ وَيَصُدَّكُمْ عَنْ ذِكْرِ اللَّهِ وَعَنِ الصَّلَاةِ ۖ فَهَلْ أَنْتُمْ مُنْتَهُونَ
"Šejtan želi pomoću vina i kocke unijeti među vas neprijateljstvo i mržnju i od sječanja na Allaha i obavljanja molitve odvratiti vas. Pa, hočete li se okaniti?"
"Šejtan želi pomoću vina i kocke unijeti među vas neprijateljstvo i mržnju i odvratiti vas od sječanja na Allaha i obavljanja namaza. Pa, hočete li se okaniti", a ovo je prijetnja i zastrašivanje.
وَأَطِيعُوا اللَّهَ وَأَطِيعُوا الرَّسُولَ وَاحْذَرُوا ۚ فَإِنْ تَوَلَّيْتُمْ فَاعْلَمُوا أَنَّمَا عَلَىٰ رَسُولِنَا الْبَلَاغُ الْمُبِينُ
"I budite poslušni Allahu i budite poslušni Poslaniku i oprezni budite! A ako glave okrenete, onda znajte da je Poslanik Naš dužan samo da jasno obznani."
Bilježi imam Ahmed od Ebu-Hurejrea da je rekao /151/: "Vino je zabranjivano tri puta. Kada je Allahov Poslanik, s.a.v.s., došao u Medinu, ljudi su pili vino i koristili zaradu od kockanja, pa su upitali Allahova Poslanika, s.a.v.s., o tome. Allah Uzvišeni je /kao odgovor/ objavio:
"Pitaju te o vinu i kocki. Reci: oni donose veliku štetu, a i neku korist ljudima," (2:219) do kraja ajeta. Ljudi su zaključili: Nije nam zabranjeno, samo je Uzvišeni rekao:
"...oni donose veliku štetu, a i neku korist ljudima" i tako su i dalje pili vino sve dok jednog dana neki čovjek od muhadžira, koji je predvodio svoje drugove u akšam-namazu, nije pomiješao u svom učenju /riječi/, pa je Allah Uzvišeni objavio ajet koji je više ograničavao od prvog:
“O vjernici, pijani nikako namaz ne obavljajte, sve dok ne budete znali šta izgovarate.' (4:43) Ljudi su i dalje pili, tako da bi poneko došao mahmuran na namaz, a zatim je Allah Uzvišeni objavio:
"O vjernici, vino i kocka i kumiri i strjelice za gatanje su odvratne stvari, šejtanovo djelo; zato se toga klonite, da biste postigli što želite."
لَيْسَ عَلَى الَّذِينَ آمَنُوا وَعَمِلُوا الصَّالِحَاتِ جُنَاحٌ فِيمَا طَعِمُوا إِذَا مَا اتَّقَوْا وَآمَنُوا وَعَمِلُوا الصَّالِحَاتِ ثُمَّ اتَّقَوْا وَآمَنُوا ثُمَّ اتَّقَوْا وَأَحْسَنُوا ۗ وَاللَّهُ يُحِبُّ الْمُحْسِنِينَ
"Onima koji vjeruju i dobra djela čine nema nikakva grijeha u onome što su oni pojeli i popili (prije zabrane) kad se klone onoga što im je zabranjeno i kad vjeruju i dobra djela čine, zatim se Allaha boje i vjeruju i onda se grijeha klone i dobro čine. A Allah voli one koji drugima dobro čine."
"Onima koji vjeruju i dobra djela čine nema nikakva grijeha u onome što su oni pojeli i popili (prije zabrane)", i do kraja ajeta, pa je Vjerovjesnik, s.a.v.s., rekao: "Da je i njima bilo zabranjeno, oni bi to ostavili, kao što ste i vi ostavili." Ahmed se izdvaja sa ovim predanjem.
Utvrđeno je kod Buharije i Muslima da je Omer ibn Hattab rekao u svome govoru (hutbi) sa minbera Allahova Poslanika, s.a.v.s. /152/: "Ljudi, uistinu, objavljena je zabrana upotrebe vina, a ono se dobija od pet proizvoda: grožđa, hurmi, meda, pšenice i ječma. Vino je sve ono što opija razum."
El-Buhari i Muslim, također, bilježe da je Enes rekao /153/: "Točio sam ljudima na dan zabrane vina u kući Ebu-Talhe. Pili su samo piće od nezrelih datula i suhih hurmi. Kad je neki telal zavikao, Ebu-Talha mi reče: "Izađi i pogledaj." Telal je vikao: "Vino je zabranjeno." Proliveno je po ulicama Medine.
Ebu-Talha mi je rekao: "Izađi i prolij ga", pa sam to učinio. Neki ljudi su govorili: "Taj i taj je poginuo sa vinom u svom stomaku", pa je Allah Uzvišeni objavio:
"Onima koji vjeruju i dobra djela čine nema nikakva grijeha u onome što su oni pojeli i popili (prije zabrane)." Prenosi imam Ahmed od Kajs ibn Sa'da ibn Ubade da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao /154/: "Moj Gospodar, Slavljeni i Uzvišeni, zabranio je vino, kubu i kinnin, a čuvajte se gubejrae , jer ona predstavlja jednu trečinu svjetskog vina."
Prenosi imam Ahmed od Ibn-Omera da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao /155/: "Vino je prokleto na deset načina: prokleto je samo po sebi, proklet je onaj ko ga pije, i ko ga toči, i ko ga prodaje, i ko ga kupuje, i ko ga cijedi, i kom se cijedi, i ko ga nosi, i kom se nosi i onaj ko se izdržava od njega."
Zabilježio je Abdullah ibn Vehb od Sabita, on od Ibn-Omera, da je rekao: Bio sam sa Allahovim Pos-lanikom, s.a.v.s., u džamiji, i dok je on sjedio podvijenih nogu, podbacivši kraj svog turbana pod njih da bi dobio neku vrstu naslona rekao je /156/: "Ko ima kod sebe bilo šta od ovog vina neka ga nama donese." Počeli su dolaziti. Jedan je rekao da ima jedan mijeh, drugi da ima jednu mješinu ili koliko je Allah htio da ima. Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao je: "Sakupite ga na tom i tom mjestu, a zatim me obavijestite." Tako su i uradili, pa su ga izvijestili.
Ustao je, i ja sa njim. Išao sam s njegove desne strane, a on je bio oslonjen na mene. Sreli smo Ebu-Bekra, r.a., pa me je pomaknuo unazad, a Ebu-Bekra postavio na moje mjesto.
. Zatim smo sreli Omera ibn El-Hattaba, r.a., pa me je pomaknuo unazad, a njega postavio sa svoje lijeve strane i tako je išao među njima dok nije stigao do vina, gdje je ljudima rekao: "Znate li šta je ovo?" Odgovorili su: "Da, Allahov Poslaniče, ovo je vino." Rekao je: "Istinu ste rekli", a zatim je nastavio: "Uistinu, Allah je prokleo vino, i onog ko ga cijedi, i kom se cijedi, i ko ga pije, i ko ga toči, i ko ga nosi, i kom se nosi, i ko ga prodaje, i ko ga kupuje i ko se izdržava od njeg." Onda je zatražio nož i rekao: "Naoštrite ga." To su učinili, pa je Allahov Poslanik, s.a.v.s., počeo njim bušiti mješine. Ljudi su povikali: "U ovim mješinama ima i neka korist?" Odgovorio je: "Da, ali ja to radim iz srdžbe radi Allaha Uzvišenog, jer je u njima ono što On prezire." Tada je Omer rekao: "Ja ču to umjesto tebe učiniti, Allahov Poslaniče." Odgovorio je: "Ne." Ibn-Vehb kaže da jedni ravije dodaju nešto za razliku od drugih u kazivanju ovog hadisa. Bilježi ga El-Bejheki.
Hafiz Ebu-Jala El-Mosuli bilježi od Džabira ibn Abdullaha da je rekao /157/: Neki čovjek je donosio vino iz Hajbera u Medinu i prodavao ga muslimanima zarađujuči tako na njemu. Kad je došao u Medinu, sreo ga je neki musliman i rekao mu da je vino zabranjeno. On ga je ostavio na nekom brežuljku gdje je stigao, pokrio ga nekom odječom, a zatim otišao Vjerovjesniku, s.a.v.s., i upitao: "Allahov Poslaniče, čuo sam da je vino zabranjeno?" Odgovorio je: "Da. Ja imam pravo da ga vratim onom od koga sam ga kupio?", pitao je. Odgovorio mu je: "Nije ispravno da ga vratiš. Mogu li ga pokloniti nekom ko će mi to istom mjerom nadoknaditi?", pitao je. Odgovorio mu je: "Ne." "U to je uložen imetak siročadi koja su pod mojom zaštitom?", pitao je. Odgovorio mu je: "Kad nam stigne bogatstvo Bahrejna, dođi nam, pa čemo dati zamjenu tvojim siročadima za njihov imetak." Zatim je to obznanjeno u Medini. Neki čovjek je pitao: "Allahov Poslaniče, možemo li se poslužiti mješinama /u kojima je bilo vino/?" Odgovorio je: "Odvežite njihove uzice." Vino je prolijevano tako da je sve završilo na dnu doline." Ovo je hadis garib /usamljeno predanje/.
Prenosi imam Ahmed od Enesa ibn Malika /158/ da je Ebu-Talha pitao Allahova Poslanika, s.a.v.s., o siročićima koji su bili pod njegovom zaštitom i koji su naslijedili vino. Odgovorio mu je: "Prolij ga." "A zar da ne napravim od njega sirče?", pitao je. Odgovorio mu je: "Ne." Prenose ga i Muslim, Ebu-Davud i Et-Tirmizi.
Ebu-Davud prenosi od Abdullaha ibn Abbasa da je Vjerovjesnik, s.a.v.s., rekao /159/: "Sve što je fermentirano vino je, sve što opija zabranjeno je. Ko popije nešto što opija njegov namaz je okrnjen za četrdeset jutara, a ako se pokaje, Allah če mu oprostiti. Međutim, ako se povrati četvrti put, Allahova obaveza je da ga napoji tinetul-habala." Neko je upitao: "šta je to tinetul-habal, Allahov Poslaniče?" Odgovorio je: "To je sukrvica i gnoj stanovnika Vatre, a ko ga se napije malo, ne znajuči da li mu je to dozvoljeno ili zabranjeno, Allahova obaveza je da i njega napoji gnojem stanovnika Vatre." Ebu-Davud izdvaja se ovim predanjem.
Muslim bilježi od Ibn-Umera da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao /160/: "Sve što se kiseli vino je, a sve što opija zabranjeno je. Onaj ko bude pio vino, pa umre ustrajan na tome, ne učiniviši pokajanje, neće ga piti na onom svijetu."
El-Buhari i Muslim bilježe da je Allahov Poslanik, s.a.v.s ., rekao /161/: "Ne učini niko blud, a da je u momentu tog čina vjernik, niti iko ukrade, a da je u trenutku krađe vjernik, niti ko pije vino, a da je, dok to čini, vjernik."
El-E'ameš ibn Abdullah ibn Mesud kaže da je Vjerovjesnik, s.a.v.s., nakon što je objavljeno:
"Onima koji vjeruju i dobra djela čine nema nikakva grijeha u onome što su oni pojeli i popili (prije zabrane) kad se klone onoga što im je zabranjeno i kad vjeruju...", rekao /162/: "Rečeno mi je: Ti si od njih."
Prenosi Abdullah, sin imama Ahmeda: "Čitao sam pred svojim babom predanje od Abdullaha ibn Mesuda da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao /163/: "Čuvajte se ove dvije obilježene kockice kojima se proriče, jer se one ubrajaju u kocku /mejsir/ nearapa."
يَا أَيُّهَا الَّذِينَ آمَنُوا لَيَبْلُوَنَّكُمُ اللَّهُ بِشَيْءٍ مِنَ الصَّيْدِ تَنَالُهُ أَيْدِيكُمْ وَرِمَاحُكُمْ لِيَعْلَمَ اللَّهُ مَنْ يَخَافُهُ بِالْغَيْبِ ۚ فَمَنِ اعْتَدَىٰ بَعْدَ ذَٰلِكَ فَلَهُ عَذَابٌ أَلِيمٌ
"O vjernici, Allah če vas dovoditi u iskušenje sa divljači koja če biti nadohvat ruku vaših i kopalja vaših - da Allah ukaže na onoga koji Ga se boji kad ga niko ne vidi. A onoga ko i poslije toga nasilje učini čeka bolna patnja."
Ibni-Abbas o riječima Uzvišenog:
"Allah će vas dovoditi u iskušenje sa divljači koja će biti nadohvat ruku vaših i kopalja vaših" kaže: "To je nešto malo i slabo, koje - kad bi htjeli - oni bi mogli uloviti, a da bi Allah iskušao Svoje robove, vjernike dok su u ihramima, On im je zabranio da mu se /lovini/ ikako približavaju." Mukatil ibn Hajjan kaže da je ovaj ajet objavljen o umri i primirju sklopljenom na Hudejbiji.
"...da Allah ukaže na onoga koji Ga se boji kad ga niko ne vidi", znači da ih Allah iskušava lovinom, koja dolazi u blizinu njih i njihovog prtljaga, tako da je mogu uzeti rukama ili pogoditi strijelama kriomice i javno, da bi se pokazala pokornost onih koji su među njima pokorni i tajno i javno, kao što kaže Uzvišeni Allah:
"Onim koji se Gospodara svoga boje i kada ih niko ne vidi - oprost i nagrada velika!" (67:12) Riječi Uzvišenog Allaha ovdje kazane:
"A onoga ko i poslije toga nasilje učini" znače, poslije ovog obavještenja i opomene
"...čeka bolna patnja", tj. zbog njegova protivljenja Allahovoj odredbi i Njegovu zakonu.
يَا أَيُّهَا الَّذِينَ آمَنُوا لَا تَقْتُلُوا الصَّيْدَ وَأَنْتُمْ حُرُمٌ ۚ وَمَنْ قَتَلَهُ مِنْكُمْ مُتَعَمِّدًا فَجَزَاءٌ مِثْلُ مَا قَتَلَ مِنَ النَّعَمِ يَحْكُمُ بِهِ ذَوَا عَدْلٍ مِنْكُمْ هَدْيًا بَالِغَ الْكَعْبَةِ أَوْ كَفَّارَةٌ طَعَامُ مَسَاكِينَ أَوْ عَدْلُ ذَٰلِكَ صِيَامًا لِيَذُوقَ وَبَالَ أَمْرِهِ ۗ عَفَا اللَّهُ عَمَّا سَلَفَ ۚ وَمَنْ عَادَ فَيَنْتَقِمُ اللَّهُ مِنْهُ ۗ وَاللَّهُ عَزِيزٌ ذُو انْتِقَامٍ
"O vjernici, ne ubijajte divljač dok ste u ihramima! Onome od vas ko je hotimično ubije kazna je da jednu domaću životinju, čiju će vrijednost procijeniti dvojica vaših pravednih ljudi, kao kurban zakolje kod Kabe, ili da se iskupi time što će, ravno tome, nahraniti siromahe ili postiti, da bi osjetio pogubnost postupka svoga. A Allah je več oprostio ono što je bilo. Onoga ko to opet uradi - Allah će kazniti. Allah je silan i strog."
"O vjernici, ne ubijajte divljač dok ste u ihramima!" Ovo je zabrana od Uzvišenog da se vjernici bave lovom dok su u ihramima /muhrim/. Muhrimu nije dozvoljeno uloviti ili ubiti bilo koju životinju osim onog što je izuzeo Mudri Zakonodavac. Bilježe El Buhari i Muslim od Aiše, majke vjernika, da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao /164/: "Pet štetočina se ubijaju i van Harema (pojasa oko Meke), a i u pojasu oko Meke: gavran, lunja (vrsta sokola), škorpion, miš i pas koji ujeda."
En-Nesai prenosi od Aiše da je Vjerovjesnik, s.a.v.s., rekao /164/: "Čovjek koji je u ihramu /muhrim/ može ubiti petero: zmiju, miša, lunju, pirgavog gavrana i psa koji ujeda." Večina smatra da to ima opčenitije značenje, jer je utvrđeno kod El-Buharije i Muslima uopčavanje njegovih riječi. Prenosi Hašim od Ebu-Seida da je Vjerovjesnik, s.a.v.s., upitan /165/ o tome šta može ubiti hodočasnik, odgovorio: "Zmiju, škorpiona, miša, gavrana može gađati, ali ne ubiti, psa koji ujeda, lunju i divlju zvijer koja napada." Prenosi ga Ebu-Davud od Ahmeda ibn Hanbela, a prenosi ga i Et-Tirmizi i ocjenjuje kao dobar (hasen) hadis.
Zejd ibn Eslem i Sufjan ibn Ujejne kažu: "Pas koji ujeda podrazumijeva svaku divlju životinju koja napada." Blisko je ovom mišljenju i predanje /167/ da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., prilikom proklinjanja Utbe ibn Ebi-Leheba rekao: "Allahu moj, prepusti ga Tvom psu", pa ga je rastrgla divlja zvjerka u Zerkau. Ako bi hodočasnik ubio nešto osim spomenutoga, dužan je platiti otkupninu za to, izuzev ako ga napadne pa je ubije - onda nije obavezan ni na kakvu otkupninu.
Allah Uzvišeni kaže:
"Onome od vas ko je hotimično ubije kazna je jednu domaću životinju..." Večina smatra da su onaj koji to namjerno učini i onaj koji u to učini zaboravu jednaki u pogledu obaveznosti izvršenja sankcije, jer Allahova Knjiga dokazuje grješnost namjernog počinitelja, kao što kaže Uzvišeni:
"...da bi osjetio pogubnost postupka svoga. A Allah je več oprostio ono što je bilo. Onoga ko to opet uradi - Allah će kazniti", a praksa (sunnet) Allahova Poslanika, s.a.v.s., u pravnim propisima, kao i njegovih drugova, ukazuje na obaveznost izvršenja sankcije, čak i ako se radi o nehotici.
Allah Uzvišeni kaže: "...kazna je da jednu domaću životinju." Večina smatra da to treba biti slična životinja, ako bude takva među domačim životinjama, za razliku od Ebu-Hanife, Allah mu se smilovao, koji uvjetuje protuvrijednost, svejedno da li ubijena lovina ima sličnu /među domačim/ ili ne. On kaže: "On može birati, ako hoče kupiti kurban za njega /ubijenu lovinu/ ili podijeliti sadaku njegove vrijednosti." Međutim, ono što su presudili ashabi o sličnosti preče je da se slijedi. Oni su presudili da se za noja dâ ugojena deva ili krava, za divlju kravu krava, za gazelu gazela. Zaključci ashaba i predanja o njima potvrđena su u djelima koja govore o pravnim propisima. Ibni-Abbas je dosudio da se protuvrijednost za ubijenu lovinu koja nema sličnu među domaćim životinjama odnese u Meku. To je zabilježio El-Bejheki.
Allah Uzvišeni kaže: "...čiju će vrijednost procijeniti dvojica vaših pravednih ljudi", tj. odredit će naknadu, ako je u pitanju životinja slična domaćoj ili protuvrijednost, ako nije slična domaćoj, dvojica pravednih muslimana. Učeni se razilaze o pitanju prekršitelja - da li je dozvoljeno da on bude jedan od presuditelja - na dva mišljenja. Po jednom nije, i to je Malikov stav, jer sudija ne može biti i osuđenik u istoj parnici. Drugo je mišljenje suprotno zbog opčenitosti ajeta i to je stav Šafije i Ahmeda.
Ibni-Džerir bilježi od Tarika da je rekao: "Erbed je zajahao neku divokozu (gazelu) kao konja i tako je ubio dok je bio hodočasnik, pa je otišao Omeru da mu presudi. Omer je rekao: "Presudi ti zajedno sa mnom." Presudili su da to bude jarac koji je več donosio vodu i drva, zatim je Omer citirao:
"...čiju će vrijednost procijeniti dvojica vaših pravednih ljudi." U ovom je argument da prekršitelj može biti jedan od dvojice presuditelja, kako su rekli Šafija i Ahmed, Allah im se smilovao. Također, razilaze se da li će se zadovoljiti presudom ashaba u istovjetnoj situaciji, ili će se obratiti dvojici pravednih muslimana, bila presuda ashaba identična ili ne. Šafija i Ahmed smatraju raniju presudu ashaba kao definisan zakon od kojeg nema odstupanja, a u situaciji o kojoj se nisu izjasnili ashabi obratit će se dvojici pravednih muslimana. Malik i Ebu-Hanife kažu: Obavezna je presuda za svaki slučaj pojedinačno, svejedno da li su ashabi dali neki sud o sličnoj situaciji ili ne, zbog riječi Uzvišenog: "...čiju će vrijednost procijeniti dvojica vaših pravednih ljudi."
Allah Uzvišeni kaže: "...kao kurban zakolje kod Kabe", tj. dovede je do Kabe, a misli se na dovođenje u Meku i njenu okolicu /Harem/, kako bi je tamo zaklao i podijelio njeno meso siromasima Harema. Ovo je nešto oko čega postoji suglasnost da se obavi na ovaj način.
Allah uzvišeni kaže:
"...ili da se iskupi time što će, ravno tome, nahraniti siromahe ili postiti", tj. ako hodočasnik ne bude u mogučnosti naći domaću životinju sličnu onoj koju je ubio, ili ako toj ubijenoj životinji ne bude bilo slične, ili kako smo naveli da ima mogučnost izbora u ovoj situaciji između naknade, davanja hrane, ili posta, po mišljenju Malika, Ebu-Hanife, Ebu-Jusufa, Muhammeda ibn El-Hasana, po jednom mišljenju Šafije, a taj je stav poznat i kod Ahmeda, Allah im se svima smilovao, jer čestica: أو"ili" jasno ukazuje na mogučnost izbora između tog da zakolje domaću životinju sličnu ubijenoj, ili da svakom siromahu dadne po dva pregršta (mudd) hrane. Njihov broj treba da bude šest, jer je Zakonodavac, s.a.v.s., naredio Kab ibn Udžretu da podijeli jednu mjericu /ferk/ između šesterice, ili da posti tri dana, za svaki sa' jedan dan. "Ferek" su tri sa'a i mjesto davanja hrane u Meki i u pojasu oko Meke /Harem/.
Alijj ibn Ebi-Talha prenosi od Ibni-Abbasa komentar ovog ajeta: "Ako hodočasnik ubije neku lovinu, sudit će mu se. Tako, ako ubije divokozu ili slično, dužan je zaklati ovcu u Meki; ako ne mogne, dužan je nahraniti šest siromaha, a ako ni to ne mogne, dužan je tri dana postiti. Ako ubije divojarca ili slično, dužan je kravu; a ako ne može, dužan je nahraniti dvadeset siromaha, a ako ni to ne može - dužan je dvadeset dana postiti. Ako ubije noja, ili divljeg magarca, ili slično, dužan je ugojenu devu; a ako ne može, dužan je trideset siromaha nahraniti, a ako ni to ne može - dužan je trideset dana postiti.
. Ovo prenosi Ibn Ebi-Hatim i Ibn-Džerir. Od Ibn-Abbasa se prenosi davanje izbora između tri mogučnosti i to odabire Ibni Džerir, Uzvišeni Allah mu se smilovao. Allah Uzvišeni kaže:
"...da bi osjetio pogubnost postupka svoga", tj. kaznu za svoj postupak u kojem je počinio prijestup.
"A Allah je već oprostio ono što je bilo", tj. ono što je bilo u predislamskom periodu /džahilijet/ i to onom ko se usavršio u islamu, prihvativši Allahov zakon i ne bivajući nepokoran. Zatim Uzvišeni kaže:
"Onoga ko to opet uradi- Allah će kazniti", tj. ko to počini nakon što ga je islam zabranio i nakon što je do njega došao vjerozakonski propis.
"Onoga ko to opet uradi - Allah će kazniti. Allah je silan i strog!" Nema nikakve sankcije za onog ko to opet uradi, jer je to onda grijeh između njega i Allaha. Međutim treba da se kloni toga, jer mu se kaže: Allah će te kazniti, kako je rekao Slavljeni i Uzvišeni. Bilježi Ibn Ebi-Hatim od Hasana El-Basrija da je neki čovjek nešto ulovio /u pojasu oko Meke/, pa mu je oprošteno, zatim je to ponovo učinio, pa se spustila "Onoga ko to opet uradi - Allah će kazniti." Ibni Džerir o riječima Uzvišenog:"Allah je silan i strog", kaže: Onaj čiji je spomen visoko kaže: "Allah je nedostižan u Svojoj svevlasti. Njega apsolutno niko ne može potčiniti, niti spriječiti da se osveti onom kome se On sveti, niti Ga iko može spriječiti da kazni onog koga hoče kazniti, jer je On sve stvorio i sve je Njemu apsolutno potčinjeno. Njemu pripada veličina i nedostižnost i On kažnjava onog ko Mu je neposlušan.
أُحِلَّ لَكُمْ صَيْدُ الْبَحْرِ وَطَعَامُهُ مَتَاعًا لَكُمْ وَلِلسَّيَّارَةِ ۖ وَحُرِّمَ عَلَيْكُمْ صَيْدُ الْبَرِّ مَا دُمْتُمْ حُرُمًا ۗ وَاتَّقُوا اللَّهَ الَّذِي إِلَيْهِ تُحْشَرُونَ
"Vama se dopušta da u moru lovite i ulov jedete, da se njime vi i putnici koristite, a zabranjuje vam se da na kopnu lovite dok obrede hadža obavljate. I bojte se Allaha, pred Kojim čete se sabrati."
U poznatom predanju Ibn-Abbas kaže: "Morski ulov je ono što se živo iz njeg uzme; a ...njegova hrana je ono što more izbaci kao uginulo." Ovako se prenosi i od Ebu-Bekra, Es-Siddika, Zejda ibn Sabita, Abdullaha ibn Amra, Ebu-Ejjuba el-Ensarijje, Allah bio zadovoljan njima, a i od jedne grupe tabiina. Ibni-Džerir kaže: "O tome ima jedno predanje, koje neki prenose kao mevkuf hadis /riječi i djela koja se prenose od nekog ashaba /preko Hennada od Ebu-Hurejrea, da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., citirao:
"Vama se dopušta da u moru lovite i ulov jedete", a zatim rekao: "Njegova je hrana ono što more izbaci kao uginulo." Ibni-Džerir zaključuje: "Neki ovaj hadis smatraju Ebu-Hurejrenim riječima."
Allah Uzvišeni kaže: "...da se njime vi i putnici koristite", tj. da vam bude korist i hrana. Riječ "i putnici" množina je riječi: putnik. Ikrime kaže: "Onim koji stanuju u blizini mora i onim koji su na proputovanju." Drugi kažu: "Svježa hrana onim koji stanuju na obali mora i love, a obična hrana kad ugine u moru, ili se ulovi, pa usoli tako da može biti hrana putnicima i onim koji su daleko od mora." Slično ovom prenosi se i od Ibn-Abbasa, Mudžahida i Es-Suddija. Većina argumentuje ovim časnim ajetom dozvoljenost morske strvi, a i predanjem imama Malika od Džabira ibn Abdullaha: "Allahov Poslanik, s.a.v.s., poslao je jednu vojnu u pravcu obale. Za zapovjednika odredio im je Ubejde ibn El-Džerraha. Bilo ih je tri stotine, a ja sam bio među njima. Krenuli smo. Negdje na putu nam je nestalo hrane, pa je Ubejde naredio da ta vojska sakupi svoju popudbinu. Sve što je sakupljeno bila su dva ranca hurmi, a on nam je svaki dan davao pomalo dok se i to nije smanjilo, pa nam je davao samo po jednu hurmu. Kad je i to nestalo, osjetili smo to. Zatim smo stigli na more, gdje smo na obali našli neku ribu veličine malog brdašceta. Vojska se njome hranila osamanaest noći. Ebu-Ubejde je naredio da se njena dva rebra uzmu i usprave, zatim je naredio da se osedla neka deva, što je i učinjeno. Ona je prošla ispod njih ne dotakavši ih." Ovaj hadis navode El-Buhari i Muslim, a postoji više lanaca njegova prenošenja od Džabira.
U Muslimovu Sahihu, Ebu Ez-Zubejrov rivajet ovog hadisa od Džabira glasi /169/: "...a mi smo uzeli za popudbinu osušene komade mesa koji su prethodno skuhani. Nakon što smo stigli u Medinu, otišli smo Allahovu Poslaniku, s.a.v.s., i to mu ispričali. Rekao je: 'To je opskrba koju vam je Allah dao. Imate li nešto tog mesa, da i nama date?' Poslali smo Allahovu Poslaniku, s.a.v.s., jedan komad i on ga je jeo."
Prenosi Malik ibn Safvan ibn Selim ibn Seid ibn Seleme...od Ebu-Hurejrea da je rekao /170/: "Neki čovjek je upitao Allahova Poslanika, s.a.v.s.: 'Allahov Poslaniče, kad plovimo morem, nosimo malo vode sa sobom i ako bi se njome abdestili ne bismo imali dovoljno za piće. Možemo li se abdestiti morskom vodom?' Allahov Poslanik, s.a.v.s., odgovorio je: 'Morska je voda čista, a morska strv je dozvoljena.'" Prenose ga i dva imama, Šafija i Ahmed, kao i autori čeitri "Sunena", dok ga El-Buhari, Et-Tirmizi, Ibn-
-Huzejme, Ibn-Hibban i drugi potvrđuju kao vjerodostojan hadis. Također je slično preneseno i od jedne grupe ashaba koja prenosi od Vjerovjesnika, s.a.v.s.
Bilježi imam Abdullah eš-šafija od Ibn-Umera da je Allahov Poslanik, s.a.v.s. rekao /171/: "Dozvoljene su nam dvije strvi i dvije krvi: dvije su strvi ribe i skakavci, a dvije su krvi jetra i slezena." Prenosi ga i Ahmed, Ibn-Madže i Ed-Darekutni. Postoje i druga predanja, koja ga osnažuju, a prenesen je kao mevkuf hadis.
Allah Uzvišeni kaže:
"...a zabranjuje vam se da na kopnu lovite dok obrede hadža obavljate", tj. dok obrede hadža obavljate zabranjuje vam se lov, i to je argument za zabranu lova. Tako, ako hadžija namjerno nešto ulovi, grješan je i dužan je to nadoknaditi; ili greškom, dužan je nadoknadu i zabranjeno mu ga je jesti, jer je to u odnosu na njega kao i strvina.
Postoji razmimoilaženje oko toga da li je taj ulov dozvoljen nekom drugom. Tako, jedni to zabranjuju, dok drugi smatraju da je to dozvoljeno onom ko ga nije ubio, svejedno bio hadžija ili ne, zbog hadisa /172/: "Ono što je ulovljeno na kopnu dozvoljeno vam je, ako ga vi niste ulovili, ili ako to nije za vas ulovljeno." Imam Ahmed ga prenosi od Džabira, a Ebu-Davud, Et-Tirmizi i En-Nesai ga prenose od Kutejbe.
Ako bi neko ko nije u ihramima nešto ulovio poradi samog hadžije, pa mu to poklonio, ovaj to ne smije jesti zbog hadisa Sa'ba ibn Džusame /173/, koji je poklonio Vjerovjesniku, s.a.v.s., divljeg magarca za vrijeme boravka u Ebvau ili Veddanu, pa ga je odbio. Međutim, nakon što je vidio da mu je to teško palo, rekao je: "Zaista, odbili smo ga samo zato što smo u ihramima." Ovaj hadis bilježe El-Buhari i Muslim i on je na više načina interpretiran. Neki kažu: "Izgleda da je Vjerovjesnik, s.a.v.s., mislio da ga je ovaj ulovio samo poradi njega, pa ga je odbio."
Međutim, ako ga nije namjeravao uloviti hadžiji, onda mu ga je dozvoljeno jesti zbog hadisa Ebu-Katade /174/, kad je ulovio divljeg magarca, a bio je slobodan od obaveza hadžije, jer nije obukao ihrame /odjeću propisanu za hadžije/. Njegovi su drugovi to već učinili i suzdržali se od jela, a zatim su pitali Allahova Poslanika, s.a.v.s. Upitao ih je: "Da li je iko od vas pokazao na njega ili pomogao u njegovu ubijanju?" Odgovorili su: "Ne." Rekao im je: "Jedite", a i Allahov Poslanik, s.a.v.s., nešto je od njega pojeo. Ovo je kazivanje također potvrđeno kod El-Buharije i Muslima u mnogobrojnim interpretacijama.
Malik prenosi od Abdullaha ibn Amira ibn Rebia: Vidio sam Osmana ibn Affana na Ardžu, jednog vručeg ljetnog dana, dok je bio hadžija. Prekrio se po licu kadifom crvenoljubičaste boje, a zatim mu je doneseno meso ulova. Rekao je svojim drugovima: "Jedite." Upitali su ga: "Zar ti nećeš jesti?" Odgovorio je: "Ja nisam u vašem položaju, jer je to ulovljeno radi mene."
جَعَلَ اللَّهُ الْكَعْبَةَ الْبَيْتَ الْحَرَامَ قِيَامًا لِلنَّاسِ وَالشَّهْرَ الْحَرَامَ وَالْهَدْيَ وَالْقَلَائِدَ ۚ ذَٰلِكَ لِتَعْلَمُوا أَنَّ اللَّهَ يَعْلَمُ مَا فِي السَّمَاوَاتِ وَمَا فِي الْأَرْضِ وَأَنَّ اللَّهَ بِكُلِّ شَيْءٍ عَلِيمٌ
Allah je učinio da Kaba, Sveti hram, bude preporod za ljude, a tako i sveti mjesec i kurbani, naročito oni ogrlicama označeni, zato da znate da je Allahu poznato ono što je na nebesima i ono što je na Zemlji, da Allah, zaista, sve zna."
Allah je učinio da Kaba, Sveti hram, bude preporod za ljude, a tako i sveti mjesec i kurbani, naročito oni ogrlicama označeni, zato da znate da je Allahu poznato ono što je na nebesima i ono što je na Zemlji, da Allah, zaista, sve zna."
اعْلَمُوا أَنَّ اللَّهَ شَدِيدُ الْعِقَابِ وَأَنَّ اللَّهَ غَفُورٌ رَحِيمٌ
"Neka znate da Allah strogo kažnjava, ali i da prašta i da je milostiv."
"Neka znate da Allah strogo kažnjava, ali i da prašta i da je milostiv."
مَا عَلَى الرَّسُولِ إِلَّا الْبَلَاغُ ۗ وَاللَّهُ يَعْلَمُ مَا تُبْدُونَ وَمَا تَكْتُمُونَ
"Poslaniku je jedino dužnost objaviti, a Allah zna i ono što javno činite i ono što sakrijete."
"Poslaniku je jedino dužnost objaviti, a Allah zna i ono što javno činite i ono što sakrijete."
قُلْ لَا يَسْتَوِي الْخَبِيثُ وَالطَّيِّبُ وَلَوْ أَعْجَبَكَ كَثْرَةُ الْخَبِيثِ ۚ فَاتَّقُوا اللَّهَ يَا أُولِي الْأَلْبَابِ لَعَلَّكُمْ تُفْلِحُونَ
"Reci: 'Nije isto ono što je zabranjeno i ono što je dozvoljeno, makar što te iznenađuje mnoštvo onoga što je zabranjeno. Zato se Allaha bojte, o vi koji ste razumom obdareni, da biste ono što želite postigli.'"
Allah Uzvišeni kaže Svom Poslaniku, s.a.v.s.:
"Reci" Muhamede, "nije isto ono što je zabranjeno i ono što je dozvoljeno, makar što te iznenađuje", tj. o čovječe "...mnoštvo onoga što je zabranjeno", znači da i ono što je malo, a dozvoljeno i korisno, bolje je od onog čega je mnogo, a što je zabranjeno i štetno, kako je navedeno u hadisu /175/: "Malo i dostatno bolje je od mnogobrojnog koje zaokuplja."
"Zato se Allaha bojte, o vi koji ste razumom obdareni", tj. vi zdravih i ispravnih umova, klonite se zabranjenog i ostavite ga, a zadovoljite se dozvoljenim i neka vam je to dovoljno, "...da biste ono što želite postigli".
يَا أَيُّهَا الَّذِينَ آمَنُوا لَا تَسْأَلُوا عَنْ أَشْيَاءَ إِنْ تُبْدَ لَكُمْ تَسُؤْكُمْ وَإِنْ تَسْأَلُوا عَنْهَا حِينَ يُنَزَّلُ الْقُرْآنُ تُبْدَ لَكُمْ عَفَا اللَّهُ عَنْهَا ۗ وَاللَّهُ غَفُورٌ حَلِيمٌ
"O vjernici, ne zapitkujte o onome što će vam pričiniti neprijatnosti ako vam se objasni; a ako budete pitali za to dok se Kur'an objavljuje, objasnit će vam se; ono ranije Allah vam je već oprostio. - A Allah prašta i blag je."
"O vjernici, ne zapitkujte o onome što će vam pričiniti neprijatnosti ako vam se objasni!" Ovo je od Uzvišenog Allaha poučavanje Njegovih robova, vjernika, i zabrana da pitaju o stvarima od kojih nemaju nikakve koristi, osim što će, ako se otkriju, ozlojediti ih i teško će im pasti slušanje o njima, kako je navedeno u hadisu - da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao /176/: "Neka mi niko od vas ne govori ništa o nekom drugom, jer želim među vas izići čista srca." El-Buhari prenosi od Enesa ibn Malika da je rekao /177/: Allahov Poslanik, s.a.v.s., održao je govor kakav nikad nisam čuo. U njemu je, između ostalog, rekao: "Da vi znate ono što ja znam, malo biste se smijali, a mnogo biste plakali." Drugovi Allahova Poslanika, s.a.v.s., prekrili su svoja lica, cvileči, puni tuge i sjete, a neki je čovjek upitao: "Ko je moj babo?" Odgovorio je: "Taj i taj", pa je objavljen ovaj ajet: "ne zapitkujte o onome..." Prenose ga Muslim, Ahmed, Et-Tirmizi i En-Nesai.
Prenosi Ibn-Džerir od Enesa ibn Malika /178/: Allahova Poslanika, s.a.v.s., toliko su pitali tako da su mu dosadili pitanjima. Jednog dana je izašao, a zatim se ispeo na minber i rekao: "Nečete me danas ništa upitati, a da vam ja to neću objasniti." Drugovi Allahova Poslanika, s.a.v.s., prepali su se da mu se nije primakao čas preseljenja. Počeo sam se okretati desno i lijevo i svakog koga sam vidio umotao je svoju glavu u odjeću i plakao je. Ustao je jedan čovjek koji bi se svađao pa bi ga zvali po drugom a ne po njegovom ocu, pa je upitao: "Allahov Vjerovjesniče, ko je moj babo?" Odgovorio je: "Huzafa." Zatim je ustao Omer i rekao: "Zadovoljni smo sa Allahom Gospodarom, islamom vjerom i Muhammedom Poslanikom. Utječem se Allahu", ili je rekao: "Tražim zaštitu od Allaha od zla smutnji i iskušenja." Allahov Poslanik, s.a.v.s., nastavio je: "Nikad kao danas nisam vidio ni dobra ni zla. Prikazani su mi Džennet i Vatra, tako da sam ih vidio bez pregrade." Navode ga El-Buhari i Muslim, a prenosi ga Ma'mer od Ez-Zuhrija, a on od Enesa slično tome. Ez-Zuhri dodaje da je majka Abdullaha, sina Huzafinog, rekla: "Nisam nikad vidjela neposlušnijeg djeteta od tebe. Jesi li ti bio siguran da se tvoja mati odala grijehu, kao što su to činili neznabošci u predislamskom periodu, pa da je osramotiš pred ljudima?" Odgovorio je: "Tako mi Allaha, da mi je rekao da mi je babo crni rob, ja bih ga prihvatio." Iz ajeta je jasna zabrana pitanja o stvarima koje će ozlojediti čovjeka kad ih sazna, pa je podesnije okrenuti se od pitanja i odustati od njega.
Allah Uzvišeni kaže:
"...a ako budete pitali za to dok se Kur'an objavljuje, objasnit će vam se", tj. ako vi budete pitali o ovim stvarima za koje vam je zabranjeno da pitate dok Objava silazi Allahovu Poslaniku, s.a.v.s., objasnit će vam se: "...a to je Allahu lahko" (64:7). Zatim Uzvišeni kaže: "...ono ranije Allah vam je već oprostio", tj. ono što je bilo od vas prije toga.
"A Allah prašta i blag je." U hadisu je navedeno /180/: "Najgrješniji je onaj musliman koji upita o nečemu što nije bilo zabranjeno, pa to bude zabranjeno zbog njegova pitanja." Međutim, ako se objavi kur'anski tekst koji je nejasan, pa upitate za njegovo objašnjenje, objasnit će vam se tada, zbog vaše potrebe za njim.
Vjerodostojan hadis od Allahova Poslanika, s.a.v.s., glasi /179/: "Poštedite me /pitanja/ koja sam ja izostavio radi vas, jer je one prije vas samo upropastilo mnogobrojno postavljanje pitanja i razmimoilaženje sa njihovim vjerovjesnicima." Također, u vjerodostojnom se hadisu kaže /181/: "Uzvišeni Allah je propisao dužnosti /feraid/, pa ih ne zapostavljajte; odredio je granice, pa ih ne prekoračujte; zabranio je neke stvari, pa to ne omalovažavajte; i neke stvari je prešutio iz milosti prema vama, ne iz zaborava, pa ne pitajte o njima."
قَدْ سَأَلَهَا قَوْمٌ مِنْ قَبْلِكُمْ ثُمَّ أَصْبَحُوا بِهَا كَافِرِينَ
"Neki su ljudi prije vas pitali za to, pa poslije u to nisu povjerovali."
"Neki ljudi su prije vas pitali za to, pa poslije u to nisu povjerovali", tj. ova pitanja koja su zabranjena postavljali su ljudi prije vas i odgovoreno im je, ali oni nisu u to povjerovali i postali su nevjernici zbog tih pitanja, jer nakon što su im objašnjena oni se nisu okoristili njima, pošto oni nisu pitali da bi se po tome ravnali, već samo da bi se izrugivali i inadili. El-
-Avfi prenosi od Ibn- Abbasa, u vezi s ovim ajetom /182/: Allahov Poslanik, s.a.v.s., oglasio se među ljudima: "O narode, propisan vam je hadž." Neki čovjek iz plemena Benu-Esed ustao je i upitao: "Allahov Poslaniče, je li svake godine?" To je žestoko rasrdilo Allahova Poslanika, s.a.v.s., pa je rekao: 'Tako mi Onog u čijoj je ruci moj život, da sam odgovorio: Da, bilo bi obavezno; a da vam je obaveza, vi to ne biste mogli iznijeti, a tada biste postali nevjernici. Poštedite me onog čega ja vas poštedim; a kad vam nešto naredim, to i učinite, i kad vam nešto zabranim, toga se ustegnite'. Tad je objavljen ovaj ajet. Zabranio im je da pitaju slično Kako su krščani pitali o "trpezi", pa poslije nisu u to povjerovali. Allah je to zabranio i kaže: "Ne pitajte o stvarima koje će vas pogoditi, ako Kur'an o njima objavi nešto teško i oštro, nego sačekajte da se Kur'an objavi i tada nečete ni o čemu upitati, a da nečete nači objašnjenje." To prenosi Ibn-Džerir.
مَا جَعَلَ اللَّهُ مِنْ بَحِيرَةٍ وَلَا سَائِبَةٍ وَلَا وَصِيلَةٍ وَلَا حَامٍ ۙ وَلَٰكِنَّ الَّذِينَ كَفَرُوا يَفْتَرُونَ عَلَى اللَّهِ الْكَذِبَ ۖ وَأَكْثَرُهُمْ لَا يَعْقِلُونَ
"Allah nije propisao ni behÎru ni sâibu ni vâsilu a ni hâma; to oni koji ne vjeruju govore o Allahu laži, i večina njih nema pameti."
El-Buhari prenosi od Seid ibn Musejjeba da je rekao /183/: "Behîra je kamila čije se mlijeko čuva idolima i niko je od ljudi ne muze. Sãiba je kamila koju su oni prepuštali svojim bogovima i na nju se nije ništa tovarilo. Ebu-Hurejre kaže da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao: 'Vidio sam Amr ibn Amira El-Huzaijju kako vuče svoja crijeva u Vatri, jer je bio prvi koji je pustio deve da se slobodno kreču (saiba).' Vãsila je mlada kamila koja je prvi put otelila žensko, a poslije telila po dvoje ženskih devčadi. Oni su je ostavljali svojim idolima, ako bi tako stizale jedna iza druge, a da među njima nema muške devčadi. Hãm je mužjak deve koji je služio za rasplod i kad bi dobio određeni broj potomaka, ostavljali su ga svojim idolima, poštedjevši ga od nošenja, tako da se na njega nije ništa tovarilo. Dali su mu ime hãm." Tako ga prenose Muslim i En-Nesai.
Ovaj je Amr sin Luhaj ibn Kum'a, jednog od poglavara plemena Huza'a, kojem je povjerena Kaba nakon plemena Džurhum. On je bio prvi koji je promijenio vjeru Ibrahima El-Halila, s.a.v.s., unijevši kipove u Hidžaz. Pozvao je ološ i svjetinu da ih obožavaju i preko njih se približavaju. Uzakonio im je ove neznabožačke propise o stoci, ali i drugim stvarima, kako kaže Uzvišeni Allah u suri El-Enam:
"Oni određuju za Allaha dio ljetine i dio stoke koju je On stvorio" (6:136), a i u drugim ajetima o tome.
Prenosi Ibn Ebi-Hatim od Malika ibn Nadla /184/: Otišao sam Vjerovjesniku, s.a.v.s., u nekoj iznošenoj odjeći. Upitao me je: "Imaš li nekog imetka?" Odgovorio sam: "Da." Pitao je: "Koji je to imetak?" Odgovorio sam: "Imam svakog imetka: kamile, brave, konje i robove." Rekao je: "Onda ti je Allah dao mnogo imetka." Upitao je: "Tele li ti se kamile zdravih ušiju?" Odgovori sam: "Da, a zar kamile mogu biti drugačije oteljene?" Nastavio je: "Možda ti uzmeš britvu, pa nasiječeš uši nekih govoreči da su ove behira, a drugima probušiš uši govoreči da su ove zabranjene (hurum)?" Odgovorio sam: "Da." Rekao mi je: "Ne čini to. Sve što ti je Allah dao dozvoljeno ti je." A zatim je citirao:
"Allah nije propisao ni behîru, ni sãibu, ni vãsilu, a ni hãma." Behira je deva ili ovca čije uho razrežu, pa se ni njegova žena, ni kčeri, niti iko iz njegove kuće ne može koristiti njenom vunom, kostrijeti, dlakom ili mlijekom, a kada ugine - svi suosječaju za njom.
Sãiba je ona koju su oni ostavljali svojim božanstvima. Oni su išli svojim božanstvima i ostavljali je /tamo/. Vãsila je ona koja se šest puta ojanji, a kad se sedmi put ojanji, razrežu joj uho i odbiju rog govoreči da je ona postigla, pa je ne kolju, niti udaraju, niti se ona sprečava da ide na bilo koje pojilište. Ovako se navodi tumačenje toga izvedeno iz hadisa. Allah Uzvišeni kaže:
"...to oni koji ne vjeruju govore o Allahu laži, i večina njih nema pameti", tj. Allah nije uzakonio ove stvari, niti one Njemu približavaju, več su to izmislili idolopoklonici i postavili kao zakon, pa će snositi posljedice.
وَإِذَا قِيلَ لَهُمْ تَعَالَوْا إِلَىٰ مَا أَنْزَلَ اللَّهُ وَإِلَى الرَّسُولِ قَالُوا حَسْبُنَا مَا وَجَدْنَا عَلَيْهِ آبَاءَنَا ۚ أَوَلَوْ كَانَ آبَاؤُهُمْ لَا يَعْلَمُونَ شَيْئًا وَلَا يَهْتَدُونَ
A kada im se kaže: "Pristupite onome što Allah objavljuje, i Poslaniku!", oni odgovaraju: "Dovoljno nam je ono što smo od predaka naših zapamtili." - Zar i ako preci njihovi nisu ništa znali i ako nisu na pravom putu bili?!
“A kada im se kaže: "Pristupite onome što Allah objavljuje, i Poslaniku!", oni odgovaraju: "Dovoljno nam je ono što smo od predaka naših zapamtili", tj. kad se pozovu u Allahovu vjeru, na Njegov zakon, na izvršenje onog što je On učinio obaveznim i ostavljanje onog što je On zabranio, kažu: dovoljni su nam pravci i postupci koje smo zapamtili od naših očeva i djedova. Allah Uzvišeni kaže:
"Zar i ako preci njihovi nisu ništa znali i ako nisu na pravom putu bili?!", tj. oni ne razumiju Istinu, niti je spoznaju, niti se prema njoj upučuju, pa kako ih mogu slijediti, a činjenice su ovakve. Njih slijedi samo onaj ko je veča neznalica od njih i ko je još više zalutao.
يَا أَيُّهَا الَّذِينَ آمَنُوا عَلَيْكُمْ أَنْفُسَكُمْ ۖ لَا يَضُرُّكُمْ مَنْ ضَلَّ إِذَا اهْتَدَيْتُمْ ۚ إِلَى اللَّهِ مَرْجِعُكُمْ جَمِيعًا فَيُنَبِّئُكُمْ بِمَا كُنْتُمْ تَعْمَلُونَ
"O vjernici, brinite se o sebi; ako ste na pravom putu, neće vam nauditi onaj koji je zalutao! Allahu čete se svi vratiti i On će vas obavijestiti o onome što ste radili."
Uzvišeni Allah naređuje Svojim robovima, vjernicima, da se popravljaju i da čine hajr ulažući svoj trud i svoje mogučnosti, ujedno ih obavještavajući da onome ko popravi svoje stanje neče nauditi onaj ko nered čini među ljudima. El-'Avfi prenosi od Ibn-Abbasa o tumačenju ovog ajeta da Uzvišeni kaže."Kad mi je rob pokoran u onome što sam mu naredio od dozvoljenog i u onom što sam mu zabranio od zabranjenog, neče mu nauditi onaj koji je zalutao pored njega, ako bude radio ono što sam mu Ja naredio." Riječi Allaha Uzvišenog:
"O vjernici, brinite se o sebi", upučene su kao podsticaj, "...ako ste na pravom putu, neće vam nauditi onaj koji je zalutao! Allahu čete se svi vratiti i On će vas obavijestiti o onome što ste radili", tj. svakom će prema njegovu poslu isplatiti. Ako je radio dobro, imat će dobro, ako je činio zlo, imat će zlo. U ovom ajetu nema nikakva argumenta da se izostavi naređivanje pozitivnog i sprečavanje negativnog, ako ima mogučnost da se to učini.
Imam Ahmed, Allah mu se smilovao, prenosi od Kajsa da je rekao /185/: Ustao je Ebu-Bekr, Allah bio zadovoljan sa njim, zahvalio se Allahu, donio pohvalu na Njega, a zatim rekao: "Ljudi, vi učite ajet:
O vjernici, brinite se o sebi; ako ste na pravom putu, neće vam nauditi onaj koji je zalutao!, ali ga postavljate na pogrešno mjesto, jer ja sam čuo Allahova Poslanika, s.a.v.s., da kaže: Zaista će ljude koji vide /jedni kod drugih/ nešto pokuđeno i negativno, pa to ne promijene, Allah brzo kazniti sve skupa. I čuo sam Ebu-Bekra gdje kaže: Ljudi, čuvajte se laži, jer je laž, uistinu, daleko od vjerovanja (iman)."Ovaj hadis prenijela su i četverica autora Sunena, Ibni-Hibban u svom Sahihu i mnogi drugi mnogobrojnim predanjima od Ismaila ibn Ebi-Halida, koji ga je prenio kao muttesil / hadis čiji je lanac spojen/ i merfu hadis.
Ebu-Isa Et-Tirmizi prenosi od Ebu-Umejje Eš-Ša'banija da je rekao /186/: Otišao sam kod Ebu-Sa'leba El-Hašinija, pa sam ga upitao: "Kako ti tumačiš ovaj ajet?" Rekao je: "Koji ajet?" Odgovorio sam: "Riječi Allaha Uzvišenog:
O vjernici, brinite se o sebi; ako ste na pravom putu, neće vam nauditi onaj koji je zalutao!'" Nastavio je: "Tako mi Allaha, upitao sam o njemu dobro znanog, upitao sam Allahova Poslanika, s.a.v.s., pa mi je odgovorio: 'Vi međusobno naređujte dobro i pozitivno i međusobno zabranjujte pokuđeno i zabranjeno sve dok ti ne vidiš da se je pokorno pohlepi, da se strast slijedi, da je data prednost dunjaluku i da se svako uznosi sa svojim mišljenjem i stavom, onda se brini samo za sebe i kloni se svjetine, jer su iza vas dani u kojima će strpljivi biti kao onaj ko je stegnuo žar u šaci, ali će onaj koji bude radio /i praktikovao islam/ imati nagradu pedeseterice koji rade kao što vi radite /sad/.¢" Abdullah ibn El-Mubarek /jedan od prenosilaca iz ovog lanca/ kaže da neko drugi, pored Utbe, u predanju dodaje da je neko upitao: "Allahov Poslaniče, nagradu pedeseterice ljudi od nas ili od njih?" Odgovorio je: "Nagradu pedeseterice od vas." Et-Tirmizi ga ocjenjuje kao hasen garib sahih.
Seid ibn El-Musejjeb kaže: "Kad naređuješ dobro i zabranjuješ zlo, neće ti nauditi onaj ko je zalutao, ako si ti na pravom putu."
يَا أَيُّهَا الَّذِينَ آمَنُوا شَهَادَةُ بَيْنِكُمْ إِذَا حَضَرَ أَحَدَكُمُ الْمَوْتُ حِينَ الْوَصِيَّةِ اثْنَانِ ذَوَا عَدْلٍ مِنْكُمْ أَوْ آخَرَانِ مِنْ غَيْرِكُمْ إِنْ أَنْتُمْ ضَرَبْتُمْ فِي الْأَرْضِ فَأَصَابَتْكُمْ مُصِيبَةُ الْمَوْتِ ۚ تَحْبِسُونَهُمَا مِنْ بَعْدِ الصَّلَاةِ فَيُقْسِمَانِ بِاللَّهِ إِنِ ارْتَبْتُمْ لَا نَشْتَرِي بِهِ ثَمَنًا وَلَوْ كَانَ ذَا قُرْبَىٰ ۙ وَلَا نَكْتُمُ شَهَادَةَ اللَّهِ إِنَّا إِذًا لَمِنَ الْآثِمِينَ
"O vjernici, kada vam se približi smrt, prilikom davanja oporuke neka vam posvjedoče dvojica pravednih od vas ili neka druga dvojica, koji nisu vaši - ako ste na putu, a pojave se znaci smrti. A ako posumnjate, zadržite ih poslije obavljenog namaza i neka se Allahom zakunu: Mi zakletvu ni za kakvu cijenu nečemo prodati makar se radilo i o kakvu rođaku i svjedočenje koje je Allah propisao nečemo uskratiti, jer bismo tada bili, doista, grješnici."
Ovaj ajet sadrži jedan važan propis. Postoji mišljenje da je derogiran, a prenosi ga El-'Avfi od Ibn-Abbasa i drugih. Drugi, koji su u večini, smatraju da je njegov propis važeči, a oni koji govore o njegovoj derogaciji dužni su to objasniti. Riječi Allaha Uzvišenog:
"O vjernici, kada vam se približi smrt, prilikom davanja oporuke neka vam posvjedoče dvojica", predikat su Njegovim riječima, neka je Uzvišen: "...neka vam posvjedoče", tj. neka dvojica posvjedoče davanje oporuke, "...pravednih od vas", tj. od muslimana, prema mišljenju večine, a prenosi se i od Ibn-Abbasa i drugih. Neki kažu: "Iz porodice opručitelja." To se prenosi od Ikrime, Ubejde i nekih drugih. Allah Uzvišeni kaže:
"...ili neka druga dvojica", tj. nemuslimana, od sljedbenika Knjige. To smatraju Ibn-Abbas i jedna grupa tabiina. Ima mišljenje /da znači/ da nisu iz porodice oporučitelja, a to zagovaraju Ikrima i drugi. Prvo je mišljenje očevidno, a Allah najbolje zna.
Allah Uzvišeni kaže: "...ako ste na putu", tj. ako putujete,
"...a pojave se znaci smrti". Ovo su dva uvjeta uzimanja za svjedoke štičenika islamske države koji su nemuslimani, ako nema pravovjernih: da to bude na putovanju i da se radi o oporuci. To prenosi Ibn-Džerir od Šurejha, a slično se prenosi i od imama Ahmeda. To je samo njegovo mišljenje. Trojica imaju suprotan stav i kažu: "Nije dozvoljeno da štičenici, nemuslimani, svjedoče muslimanima." Ebu-Hanifa to dozvoljava njima međusobno.
Postoji razmimoilaženje oko riječi Uzvišenog:
"...kada vam se približi smrt, prilikom davanja oporuke neka vam posvjedoče dvojica pravednih od vas ili neka druga dvojica", da li se misli da im oporuči ili da ih uzme za svjedoke. Najispravnije je da oni budu svjedoci. To je i očito iz konteksta časnog ajeta. Međutim, ako nije oporučeno nekome trećem sa njima, onda je u njima sjedinjeno: i opručivanje i svjedočenje, kao u kazivanju o Temimu Ed-Darijju i Adijj ibn Bidau, koje će biti spomenuto, ako Bog da, a od Allaha je uputa.
Allah Uzvišeni kaže: "...zadržite ih poslije obavljenog namaza", tj. poslije ikindije, smatraju Ibn-Abbas i grupa tabiina. Ez-Zuhri kaže: "Poslije namaza muslimana." Time se željelo da ova dva svjedoka ozvaniče poslije namaza na kojem su se okupili ljudi u prisustvu njih dvojice "...i neka se Allahom zakunu", tj. neka se zakunu Uzvišenim. إن "A ako posumnjate", tj. ako se pojavi sumnja da su njih dvojica iznevjerili ili sakrili, neka se tada zakunu Allahom; "Mi zakletvu nečemo prodati", tj. naše zakletve "...ni za kakvu cijenu", tj. nećemo je zamijeniti ni za što od prolaznog i prezrenog dunjaluka, "...makar se radilo i o kakvu rođaku", tj. makar onaj na kog se odnosi svjedočenje bio i naš rođak, mi mu nećemo dati prednost, "...i svjedočenje koje je Allah propisao nećemo uskratiti", pridodano je Allahu kao počast svjedočenju i radi davanja važnosti samom činu, "...jer bismo tada bili, doista, grješnici", tj. ako bismo nešto učinili od toga, iskrivljujuči oporuku, mijenjajuči je ili potpuno je sakrivši.
فَإِنْ عُثِرَ عَلَىٰ أَنَّهُمَا اسْتَحَقَّا إِثْمًا فَآخَرَانِ يَقُومَانِ مَقَامَهُمَا مِنَ الَّذِينَ اسْتَحَقَّ عَلَيْهِمُ الْأَوْلَيَانِ فَيُقْسِمَانِ بِاللَّهِ لَشَهَادَتُنَا أَحَقُّ مِنْ شَهَادَتِهِمَا وَمَا اعْتَدَيْنَا إِنَّا إِذًا لَمِنَ الظَّالِمِينَ
"A ako se dozna da su njih dvojica zgriješila, onda će njih zamijeniti druga dvojica od onih kojima je šteta nanesena, i neka se Allahom zakunu: Naše su zakletve vjerodostojnije od zakletvi njihovih, mi se nismo krivo zakleli, jer bismo tada, zaista, nepravedni bili."
"A ako se dozna da su njih dvojica zgriješila", ako se dozna, pokaže i ustanovi da su svjedoci oporuke pronevjerili ili sakrili nešto od imetka koji je njima oporučen, "...onda će njih zamijeniti druga dvojica od onih kojima je šteta nanesena". Ovo je čitanje /kiraet/ većine i prema ovom načinu čitanja to bi značilo da kada se ustanovi njihova pronevjera, a na osnovu autentične informacije, dvojica od nasljednika koji imaju pravo na ostavštinu i koji su najpreči da naslijede taj imetak zauzet će njihovo mjesto.
"...i neka se Allahom zakunu: Naše su zakletve vjerodostojnije od zakletvi njihovih", tj. zbog našeg stava da su njih dvojica pronevjerili vjerodostojnije su, ispravnije i pouzdanije od njihovog prethodnog svjedočenja.
"...mi se nismo krivo zakleli", tj. u onom što smo rekli o njima u pogledu pronevjere, "...jer bismo tada, zaista, nepravedni bili", tj. ako bismo slagali na njih dvojicu. Ovo je zakletva za nasljednike i vračanje na njihove riječi u ovim okolnostima.
Sunnet govori istovjetno o onom na što ukazuje ovaj časni ajet. Ibn Ebi- Hatim prenosi od Ibni-Abbasa, a on od Temima Ed-Darijja da je o ovom ajetu:
"O vjernici, kada vam se približi smrt, neka vam posvjedoče" rekao/187/: "Ljudi su nemaju ništa u pogledu ovog ajeta izuzev mene i Adijj ibn Bedaa." Njih dvojica su kao kršćani često putovali u Siriju, prije islama, a poradi trgovine. Sa njima je išao i štičenik plemena Benu-Sehm, koji se zvao Bedil ibn Ebi-Merjem s nekom trgovačkom robom. Sa sobom je imao srebrenu čašu, na kojoj je želio zaraditi i ona mu je bila največi ulog u trgovini. Međutim, razbolio se, pa je njima nešto oporučio i naredio im da ostatak dostave njegovoj porodici. Temim kaže: "Nakon što je umro, uzeli smo tu čašu i prodali je za hiljadu dirhema, koje smo podijelili ja i Adijj. Kad smo stigli do njegove porodice, mi smo im predali ono što je bilo kod nas, ali su primijetili da čaše nema pa su nas pitali za nju. Mi smo odgovorili: "Nije ostavio ništa izuzev ovog i nije nam ništa drugo predao." Kada sam primio islam, nakon dolaska Allahova Poslanika, s.a.v.s., u Medinu, suzdržavao sam se od grijeha, pa sam otišao do njegove porodice i obavijestio ih šta se desilo. Isplatio sam im petsto dirhema i rekao da kod mog druga ima isto. Oni su se digli protiv njega, pa im je Vjerovjesnik, s.a.v.s., naredio da traže od njega da se zakune onim što mu je najveće u njegovoj vjeri. On je to učinio, pa je objavljeno: do "O vjernici, neka vam posvjedoče i neka se Allahom zakunu: Naše su zakletve vjerodostojnije od zakletvi njihovih." Tada su ustali Amr ibn El-As i jedan drugi čovjek među njima i zakleli se, pa je uzeto pet stotina dirhema od Adijj ibn Bedaa." Ovako ga prenose Et-Tirmizi i Ibn-Džerir, a Et-Tirmizi ga ocjenjuje kao hadis garib čiji lanac prenošenja nije autentičan. Ebu en-Nadr, od kojeg ovaj hadis prenosi Muhammed ibn Ishak kod mene je Muhammed ibn Es-Saib El-Kelbi, s nadimkom Ebu En-Nadr. Njega su izostavili muhadisi, a on je autor jednog komentara Kur'ana /tefsir/. Ja sam čuo Muhammeda ibn Ismaila da kaže: "Muhammed ibn Es-Saib El-Kelbi nosi nadimak Ebu En-Nadr. Mi ne znamo da on ima neko predanje od Ebu-Saliha, oslobođenog roba Ummi-Hane, a prenio je nešto u vezi sa ovim od Ibn-Abbasa sažeto i ne na ovaj način." On kaže (188): Neki čovjek iz plemena Benu-Sehm otputovao je sa Temim Ed-Darijem i Adijj ibn Bedaom. Umro je /na putu/ u nekoj neislamskoj zemlji. Kad su se njih dvojica vratili s njegovom ostavštinom, zabacili su čašu od srebra koja je bila ukrašena zlatnim lišćem, pa je Allahov Poslanik, s.a.v.s., tražio od njih da se zakunu. Međutim, neki su našli čašu u Meki i rečeno je da su je kupili od Temima i Adijja. Tada su postavljena dvojica prijatelja umrlog pripadnika plemena Benu-Sehm kao svjedoci i zakleli su se: Naše su zakletve vjerodostojnije od njihovih, i da čaša pripada njihovom prijatelju, pa je objavljen ajet:
"O vjernici, neka vam posvjedoče." Tako ga prenosi i Ebu-Davud, a Et-Tirmizi ga ocjenjuje kao hadis hasen garib. To je i hadis iz predanja Ibn Ebu-Zaida i Muhammeda ibn Ebul-Kasima El-Kufijja. Postoji mišljenje da je on dobar prenosilac hadisa. Ovo kazivanje spominju mnogi tabiini kao mursel hadis u čijem lancu prenosilaca nedostaje sahibija, pa se hadis završava sa tabiinom (predaju, među njima Ikrime, Muhammed ibn Sirin i Katade, i navode da je davanje zakletve bilo poslije ikindije).
Prenosi ga i Ibn-Džerir, a kao mursel predanje spominje ga i Mudžahid, El-Hasan i Ed-Dahhak. Sve ovo ukazuje na raširenost ovog kazivanja među prvim generacijama i na njenu autentičnost. Među onim što je potvrđuje je, također, i ono što prenosi Ebu-Džafer ibn Džerir od Eš-Šabijja /189/, da je nekom muslimanu samrt nastupila u ovoj Dekukai. On kaže: Bio je na samrti, a nije našao nikog od muslimana da mu bude svjedok prilikom oporuke, pa je uzeo dvojicu sljedbenika Knjige za svjedoke. Poslije su oni stigli u Kufu i otišli do Ebu-Musaa el-Eš'arijja, neka je Allah zadovoljan njime, i obavijestili ga, donijevši sa sobom njegovu ostavštinu i oporuku. El-Ešari im je rekao: "Ova se stvar nije desila još od vremena Allahova Poslanika, s.a.v.s." Tražio je od njih da se poslije ikindije zakunu Allahom da nisu pronevjerili, niti promijenili, niti zatajili i da je to čovjekova oporuka i njegova ostavština, pa je on primio njihovo svjedočenje. Zatim ga prenosi Ibn-Džerir od Omera ibn Alija El-Kallasa, od Ebu-Davuda Et-Tajalisija, od Šu'be, od Mugire El-Erzeka, od Eš-[Ša'bijja da je Ebu-Musa to učinio. Ova su dva lanca prenošenja do Eš-Ša'bijja od Ebu-Musaa el-Eš'arijja vjerodostojna, a njegove riječi: "Ova se stvar nije desila još od vremena Allahova Poslanika, s.a.v.s.", jasno ukazuju, a Allah najbolje zna, da je mislio na kazivanje o Temimu Ed-Darijju i Adijj ibn Bedau. Navode da je Temim Ed-Dari, Allah neka je zadovoljan njime, primio islam devete hidžretske godine, pa je prema ovom ovaj propis došao kasnije tako da zagovornici njegove derogacije trebaju imati mjerodavan argument na ovom mjestu. Allah najbolje zna.
Ibni-Džerir prenosi od Ibrahima i Seida da su o ovom ajetu: "O vjernici, neka vam posvjedoče" rekli: "Kada zadesi samrt čovjeka na putovanju, neka uzme za svjedoke dvojicu muslimana; a ako ne nađe, onda dvojicu sljedbenika Knjige. Ako im, kada donesu ostavštinu, povjeruju nasljednici, njihove će se riječi prihvatiti. Međutim, ako ih budu sumnjičili, njih dvojica će se zakleti poslije ikindije: Tako nam Allaha, mi nismo sakrili, ni slagali, ni pronevjerili, niti izmijenili." Alijj ibn Talha prenosi od Ibni-Abbasa o komentaru ovog ajeta: "Ako postoji sumnja u njihovo svjedočenje, od njih će se tražiti da se zakunu poslije ikindije: Mi zakletvu ni za kakvu cijenu nećemo prodati. Međutim, ako bi prijatelji otkrili da su dvojica nevjernika slagala u svome svjedočenju, postavit će se dvojica ljudi od prijatelja /umrlog/ i zakleti se: Tako nam Allaha, svjedočenje dvojice nevjernika neispravno je i mi nismo nepravedni. To su riječi Uzvišenog: A ako se dozna da su njih dvojica zgriješila, gdje On kaže: Ako se otkrije da su dvojica nevjernika slagala onda će njih zamijeniti druga dvojica, tj. od prijatelja /umrlog/ pa će se zakleti da je svjedočenje dvojice nevjernika neispravno i da su oni pravedni, tako da će se svjedočenje dvojice nevjernika odbaciti, a prihvatit će se svjedočenje prijatelja." Ovako je to prenio El-Avfi od Ibn-Abbasa. Ibn-Džerir prenosi oba predanja. Ovako su postavili ovaj propis, prema zahtjevu ovog ajeta imami tabiina i prvih generacija, neka je Allah zadovoljan njima. To je i stav imama Ahmeda, Allah mu se smilovao.
ذَٰلِكَ أَدْنَىٰ أَنْ يَأْتُوا بِالشَّهَادَةِ عَلَىٰ وَجْهِهَا أَوْ يَخَافُوا أَنْ تُرَدَّ أَيْمَانٌ بَعْدَ أَيْمَانِهِمْ ۗ وَاتَّقُوا اللَّهَ وَاسْمَعُوا ۗ وَاللَّهُ لَا يَهْدِي الْقَوْمَ الْفَاسِقِينَ
"Najlakše tako oni mogu izvršiti svjedočenje svoje onako kako treba, i da se ne plaše da će njihove zakletve drugim zakletvama biti pobijene. - I bojte se Allaha i slušajte! A Allah neće ukazati na pravi put ljudima koji su veliki grješnici."
"Najlakše tako oni mogu izvršiti svjedočenje svoje onako kako treba", tj. ovaj je propis uzakonjen na ovaj način. Allah Uzvišeni kaže:
"...i da se ne plaše da će njihove zakletve drugim zakletvama biti pobijene", tj. onaj ko im donese /zakletvu/ izvršivši je kako treba, iskazuje počast zakletvi Allahom i brigu spram Njega i Njegove uzvišenosti. Poradi ovog Uzvišeni je rekao: "...i da se ne plaše da će njihove zakletve drugim zakletvama biti pobijene". Zatim Uzvišeni Allah kaže: "I bojte se Allaha", tj. u svim vašim poslovima, "...i slušajte!", tj. pokoravajte se.
"A Allah neće ukazati na pravi put ljudima koji su veliki grješnici", tj. onim koji su napustili pokornost Njemu i slijeđenje Negova vjerozakona.
يَوْمَ يَجْمَعُ اللَّهُ الرُّسُلَ فَيَقُولُ مَاذَا أُجِبْتُمْ ۖ قَالُوا لَا عِلْمَ لَنَا ۖ إِنَّكَ أَنْتَ عَلَّامُ الْغُيُوبِ
Na dan kada Allah sakupi poslanike i upita: "Da li su vam se odazivali?" - oni će reči: "Mi ne znamo jer samo Ti znaš sve tajne."
Ovo je obavijest o onom o čemu će Allah Uzvišeni pitati poslanike, na dan Proživljenja, kako su im se odazvali narodi kojima su bili poslani, kao što kaže Uzvišeni:
"I sigurno čemo pitati one kojima smo poslanike slali, a pitat čemo, doista, i poslanike." (7:6) O riječima poslanika: "Mi ne znamo", Alijj ibn Talha prenosi od Ibn-Abbasa da je rekao: "Reči će Gospodaru Uzvišenom: Nema znanja koje znamo a da Ti bolje ne znaš od nas." Prenosi ga Ibn-Džerir i odabira između drugih mišljenja.
Nema nikakve sumnje da je to dobro mišljenje. To je zbog učtivosti spram Uzvišenog Gospodara, tj. mi nemamo nikakva znanja spram Tvoga znanja, koje obuhvata svaku stvar. Iako su nam se odazvali, i znamo ko nam se odazvao, mi poznajemo samo njihovu vanjštinu, ali ne i ono što je u njima, a Ti poznaješ svaku stvar i u svaku imaš potpun uvid, pa je naše znanje spram Tvoga znanja kao neznanje, jer Ti "...znaš sve tajne".
إِذْ قَالَ اللَّهُ يَا عِيسَى ابْنَ مَرْيَمَ اذْكُرْ نِعْمَتِي عَلَيْكَ وَعَلَىٰ وَالِدَتِكَ إِذْ أَيَّدْتُكَ بِرُوحِ الْقُدُسِ تُكَلِّمُ النَّاسَ فِي الْمَهْدِ وَكَهْلًا ۖ وَإِذْ عَلَّمْتُكَ الْكِتَابَ وَالْحِكْمَةَ وَالتَّوْرَاةَ وَالْإِنْجِيلَ ۖ وَإِذْ تَخْلُقُ مِنَ الطِّينِ كَهَيْئَةِ الطَّيْرِ بِإِذْنِي فَتَنْفُخُ فِيهَا فَتَكُونُ طَيْرًا بِإِذْنِي ۖ وَتُبْرِئُ الْأَكْمَهَ وَالْأَبْرَصَ بِإِذْنِي ۖ وَإِذْ تُخْرِجُ الْمَوْتَىٰ بِإِذْنِي ۖ وَإِذْ كَفَفْتُ بَنِي إِسْرَائِيلَ عَنْكَ إِذْ جِئْتَهُمْ بِالْبَيِّنَاتِ فَقَالَ الَّذِينَ كَفَرُوا مِنْهُمْ إِنْ هَٰذَا إِلَّا سِحْرٌ مُبِينٌ
Kad Allah rekne: O Isa, sine Merjemin, sjeti se blagodati Moje prema tebi i majci tvojoj: kada sam te Džibrilom pomogao pa si s ljudima, u bešici i kao zreo čovjek razgovarao; i kada sam te pismenosti i mudrosti, i Tevratu i Indžilu naučio; i kada si, voljom Mojom, od blata nešto poput ptice napravio i u nju udahnuo i kada je ona, voljom Mojom, postala ptica; i kada si, voljom Mojom, od rođenja slijepa i gubava iscijelio; i kada si, voljom Mojom, mrtve dizao; i kada sam od tebe sinove Israilove odbio, kad si im ti jasne dokaze donio, pa su oni među njima koji nisu vjerovali - povikali: "Ovo nije ništa drugo do prava vradžbina!"
Uzvišeni spominje kako je dao milost i blagodat Svome robu i poslaniku Isau, sinu Merjeminu, a.s., davši da se preko njegovih ruku pojave očevidne mudžize i čuda, pa Uzvišeni kaže: "...sjeti se blagodati Moje prema tebi", u Mojem stvaranju tebe od majke, bez muškaraca, i činjenju tebe znakom Moje savršene moći nad stvarima, "...i majci tvojoj", kad sam te učinio dokazom za njezinu čistotu od nemorala koji su joj pripisivali silnici i neznalice, "...kada sam te Džibrilom pomogao", i učinio vjerovjesnikom koji je pozivao Allahu u svojoj mladosti i svojoj starosti, jer sam ti dao moč govora u bešici kao djetetu, pa si posvjedočio čistotu svoje majke od svake mahane, priznao si Meni robovanje, obavijestio o Mom poslanju tebe i pozvao u robovanje samo Meni. Poradi ovoga Uzvišeni kaže:
"...pa si s ljudima, u bešici i kao zreo čovjek razgovarao", tj. pozivao si Allahu u svojoj mladosti i kada si odrastao, tj. od svoje bešike pa sve do svoga uzdignuča. Allah Uzvišeni kaže:
"...i kada sam te pismenosti i mudrosti naučio", tj. pisanju i razumijevanju "...i Tevratu", koji je objavljen Musau ibn Imranu, s kojim je Allah govorio. Allah Uzvišeni kaže:
"...i kada si, voljom Mojom, od blata nešto poput ptice napravio", tj. oblikovao si ga u liku ptice, dozvolom Mojom, tebi u tome "...i u nju udahnuo i kada je ona, voljom Mojom, postala ptica", tj. Allahovom voljom i Njegovim stvaranjem. Allah Uzvišeni kaže:
"...i kada si, voljom Mojom, od rođenja slijepa i gubava iscijelio". O ovom je bilo ranije govora u suri Ali-Imran kod 48. i 49. ajeta. Allah Uzvišeni kaže: "...i kada si, voljom Mojom, mrtve dizao", tj. pozivao si ih i oni su Allahovom voljom, moči, željom i htijenjem ustajali iz svojih grobova. Allah Uzvišeni kaže:
"...i kada sam od tebe sinove Israilove odbio, kad si im ti jasne dokaze donio, pa su oni među njima koji nisu vjerovali - povikali: Ovo nije ništa drugo do prava vradžbina", tj. sjeti se Moje blagodati prema tebi u odbijanju od tebe uznemiravanja od jevreja, kad si im ti došao sa jasnim i kategoričnim dokazima i argumentima o tvom vjerovjesništvu njima od Uzvišenog Allaha, pa su te oni porekli i osumnjičili za magiju, požurivši da te ubiju i razapnu, pa sam te Ja spasio od njih i uzdigao Sebi, očistivši te od njihove prljavštine i bio ti dovoljan od njihova zla. Ovo ukazuje da je spominjanje ovih blagodati od Allaha Uzvišenog bilo nakon njegova podizanja na nebo ili da će to uslijediti na dan Proživljenja, a upotrijebljen je oblik prošlog vremena kao potvrda da će se to sigurno desiti.
Sve te jasne mudžize koje je radio Allahov rob,i poslanik Isa a.s. bile su Allahovom voljom, tj. Isključivo s Njegovim djelovanjem, moći. potporom, i snagom bez ikakva Mu sudruga u tome. Svaka mudžiza u suštini pripada Uzvišenom Allahu, a On samo čini da se one pojave preko ruku kojeg On hoče od Vjerovjesnika i Poslanika, neka je na njih blagoslov i spas. Samo Njemu pripada stvaranje i upravljanje.
وَإِذْ أَوْحَيْتُ إِلَى الْحَوَارِيِّينَ أَنْ آمِنُوا بِي وَبِرَسُولِي قَالُوا آمَنَّا وَاشْهَدْ بِأَنَّنَا مُسْلِمُونَ
i kada sam učenicima naredio: "Vjerujte u Mene i Poslanika Moga!" - oni su odgovorili: "Vjerujemo, a Ti budi svjedok da smo muslimani."/
Ovo ulazi u tajne koje je otkrio Allah Svome vjerovjesniku Muhammedu, s.a.v.s. Allah Uzvišeni kaže: i kada sam učenicima naredio: "Vjerujte u Mene i Poslanika Moga!" I ovo je, također, jedna od blagodati prema njemu, neka je na njega salavat i selam, da mu je On dao drugove, učenike i pomagače. Ima mišljenje da se ova naredba /vahj/ odnosi na nadahnuče /ilham/, bez ikakva suprotna mišljenja. Allah Uzvišeni kaže:
...oni su odgovorili: "Vjerujemo, a Ti budi svjedok da smo muslimani." Možda se misli: Ja sam njima naredio (objavio) preko tebe, pa si ih ti pozvao u vjerovanje Allaha i Njegova Poslanika, pa su ti se oni odazvali, poslušali te i slijedili tako da su rekli:
"Vjerujemo, a Ti budi svjedok da smo muslimani."
إِذْ قَالَ الْحَوَارِيُّونَ يَا عِيسَى ابْنَ مَرْيَمَ هَلْ يَسْتَطِيعُ رَبُّكَ أَنْ يُنَزِّلَ عَلَيْنَا مَائِدَةً مِنَ السَّمَاءِ ۖ قَالَ اتَّقُوا اللَّهَ إِنْ كُنْتُمْ مُؤْمِنِينَ
A kada učenici rekoše: "O Isa, sine Merjemin, može li nam Gospodar tvoj trpezu s neba spustiti?" - on reče: "Bojte se Allaha, ako ste vjernici."
Ovo je kazivanje o trpezi i po njoj je ova sura dobila ime, te se kaže sura El-Maide. Trpeza je jedna od posebnih blagodati kojom je Allah, dž.š., obdario Svoga roba i poslanika Isaa, a.s., nakon što je to on od Allaha tražio. Allah, dž.š., spustio je trpezu sa neba kao veliki i nepobitni dokaz poslanstva Isaa, a.s. Pojedini od uvaženih imama kažu da se ona ne spominje u Indžilu i da je kršćani ne poznaju izuzev preko muslimana, a Allah najbolje zna.
Allah, dž.š., kaže: "A kada učenici" - sljedbenici Isaa, a.s. - "rekoše: "O Isa, sine Merjemin, može li nam Gospodar tvoj", po načinu čitanja večine karija (učaća). A drugi ovaj ajet čitaju: (hel testetiu rabbeke), tj. "Možeš li svoga Gospodara" upitati: "...da nam trpezu s neba spusti"; sto sa hranom. Pojedini mufesiri kažu da su to oni tražili zbog siromaštva i potrebe za hranom. Oni su tražili da im svakog dana spušta po jednu trpezu sa koje bi se prehranjivali i tjelesno jačali da bi bili spremni za ibadet.
On reče: "Bojte se Allaha, ako ste vjernici". Isa, a.s., na to im reče: "Bojte se Allaha i nemojte to tražiti, jer vam to može biti veliko iskušenje, nego se na Allaha oslonite u traženju opskrbe, ako ste vjernici."
قَالُوا نُرِيدُ أَنْ نَأْكُلَ مِنْهَا وَتَطْمَئِنَّ قُلُوبُنَا وَنَعْلَمَ أَنْ قَدْ صَدَقْتَنَا وَنَكُونَ عَلَيْهَا مِنَ الشَّاهِدِينَ
Mi želimo - rekoše oni - s nje jesti i da srca naša budu smirena i uvjeriti se da si nam istinu govorio, i da o njoj budemo svjedoci.
"Mi želimo" - rekoše oni - "s nje jesti"; nama je ona potrebno da s nje jedemo, "i da srca naša budu smirena", kada je ugledamo kako s neba silazi kao naša opskrba. "I da se uvjerimo da si nam istinu govorio", da se naš iman u tebe i tvoje poslanstvo poveča, "i da o njoj budemo svjedoci", tj. da svjedočimo da je ona znak i dokaz od Allaha za tvoje poslanstvo i potvrda onoga sa čime si došao.
قَالَ عِيسَى ابْنُ مَرْيَمَ اللَّهُمَّ رَبَّنَا أَنْزِلْ عَلَيْنَا مَائِدَةً مِنَ السَّمَاءِ تَكُونُ لَنَا عِيدًا لِأَوَّلِنَا وَآخِرِنَا وَآيَةً مِنْكَ ۖ وَارْزُقْنَا وَأَنْتَ خَيْرُ الرَّازِقِينَ
Isa, sin Merjemin, reče: "O Allahu, Gospodaru naš, spusti nam s neba trpezu da nam bude praznik, i prvima od nas i onima kasnijim, i čudo Tvoje, i nahrani nas, a Ti si hranitelj najbolji!"
Isa, sin Merjemin, reče: "O, Allahu, Gospodaru naš, spusti nam s neba trpezu da nam bude praznik, i prvima od nas i onima kasnijim." Es-Suddi, tumačeći ovaj ajet, kaže: "Dan u kojem je spuštena trpeza uzet čemo praznikom kog čemo poštovati mi i naši potomci poslije nas." Selman el-Farisi kaže: "Da bude pouka nama i onima koji će doći poslije nas", "i čudo Tvoje", kao dokaz Tvoje moči nad svim stvarima i Tvoga odgovora na moju molbu, kako bi mi povjerovali u ono što prenosim od Tebe.
"...i nahrani nas", Svojom ukusnom i prijatnom hranom, bez našeg truda i umora, "a Ti si hranitelj nabolji. Ja ču vam je spustiti - reče Allah - ali ču one među vama koji i poslije ne budu vjerovali", koji je budu zanijekali i uporno odbacivali, iz tvoga ummeta, o 'Isa, "kazniti kaznom kakvom nikoga od svjetova neću kazniti". - svjetova (stvorenja) vašeg vremena. Jer Allah, dž.š., u drugom ajetu za Faraonove ljude kaže:
A kada nastupi čas: 'Uvedite Faraonove ljude u patnju najtežu!' (40:46)
"Licemjeri će na samom dnu Džehennema biti." (4:125)
Ibnu-Džerir preko 'Awf el-Earabija prenosi od Ebu el-Mugire el-Kawasa, od Abdullaha ibni 'Amra da je rekao: "Tri će grupe ljudi na Kijametskom danu biti kažnjene najžeščom kaznom: munafici, oni koju su zanijekali Trpezu i Faraonovi ljudi."
Ebu-Dža'fer ibn Džerir prenosi od Ibn-'Abbasa da je 'Isa, a.s., rekao Izraelčanima: "Hoćete li vi postiti Allahu trideset dana, a zatim Mu dovu uputiti, pa da vam On udovolji ono što budete tražili, jer radnik svoj rad naplačuje od onoga kome je radio." Oni su to učinili, a zatim rekli: "O, ti koji nas poučavaš dobru, rekao si nam da radnik naplačuje svoj rad od onoga za koga je radio, i naredio si nam da postimo 30 dana, što smo i učinili. A mi do sada nikome nismo radili 30 dana a da nas on nije hranio kada ogladnimo. Je li tvoj Gospodar u stanju spustiti nam s neba trpezu sa hranom?" 'Isa im odgovori: "Bojte se Allaha, ako ste vjernici." "Mi želimo" - rekoše oni - "s nje jesti i da srca naša budu smirena i uvjeriti se da si nam istinu govorio, i da o njoj budemo svjedoci." Isa, sin Merjemin, reče: "O Allahu, Gospodaru naš, spusti nam s neba trpezu da nam bude praznik, i prvima od nas i onima kasnijim, i čudo Tvoje, i nahrani nas, a Ti si hranitelj najbolji!" "Ja ču vam je spustiti" - reče Allah - "ali ču one među vama koji i poslije ne budu vjerovali kazniti kaznom kakvom nikoga na svijetu neću kazniti." Ibn-'Abbas veli: "Tada se pojaviše meleki noseči trpezu sa neba na kojoj je bilo sedam riba i sedam kifli, i postaviše je ispred njih. Sa trpeze su jeli svi, prvi kao i posljednji."
Ovo je rivajet Ibn-Džerira, a prenosi ga i Ibnu Ebi-Hatim od Ibn-'Abbasa sa sličnim tekstom.
Ibn Ebi-Hatim prenosi od 'Ammara ibn Jasira da je Poslanik, s.a.v.s., rekao: (190) "Na trpezi koja je sišla sa neba bio je hljeb i meso. Naređeno im je da ne krše obečanje i da ništa ne uzimaju sa trpeze za sutra. Oni prekršiše obečanje i sa trpeze uzeše hrane za sutra.
Zbog toga su pretvoreni u majmune i svinje." Postoje i drugi rivajeti o ovom događaju, ali svi oni ukazuju da je trpeza spuštena sa neba Izraelčanima za vrijeme 'Isaa, sina Merjemina, kao odgovor Allaha, dž.š., na njegovu dovu. Kao što na to upučuje spomenuti ajet: "Ja ču vam je spustiti, reče Allah..."
Drugi mufesiri smatraju da trpeza nije spuštena, i za to navode sahih predanja od Mudžahida i El-Hasana. To mišljenje potkrepljuje i činjenica da kršćani uopče ne poznaju događaj vezan za trpezu i da se ona uopče ne spominje u njihovim knjigama. A da je ona spuštena, to bi svakako bilo preneseno i pomno zabilježeno u njihovoj knjizi, jer je nerazumljivo da se tako veliki događaj ne zabilježi. To bi sigurno bilo preneseno barem jednim putem (ahad predanjem), ako je izostalo mutevatir predanje (putem velikog broja prenosilaca). A Allah najbolje zna.
Iz navedenog ajeta razumije se da će oni koji budu zanijekali trpezu biti kažnjeni najžešćom kaznom, a druga dva ajeta jasno govore da će Faraonovi ljudi i munafici biti kažnjeni najžešćom kaznom, zato mufesiri kažu da se prvim ajetom ukazuje na to da Allah, dž.š., neće kazniti nikog od stvorenja tog doba kao što će kazniti njih i da će oni zajedno sa Faraonovim ljudima i munaficima biti kažnjeni najtežom kaznom, kao što to potrvr|uje sljedeći rivajet.
قَالَ اللَّهُ إِنِّي مُنَزِّلُهَا عَلَيْكُمْ ۖ فَمَنْ يَكْفُرْ بَعْدُ مِنْكُمْ فَإِنِّي أُعَذِّبُهُ عَذَابًا لَا أُعَذِّبُهُ أَحَدًا مِنَ الْعَالَمِينَ
Ja ću vam je spustiti - reče Allah - ali ću one među vama koji i poslije ne budu vjerovali kazniti kaznom kakvom nikoga na svijetu neču kazniti.
"Ja ću vam je spustiti" - reče Allah - "ali ču one među vama, koji i poslije ne budu vjerovali, kazniti kaznom kakvom nikoga na svijetu neću kazniti." A Allahovo obečanje i Njegova prijetnja istina su i neminovnost. Ovo je mišljenje, a Allah najbolje zna, ispravno i na njega upučuju hadisi i predanja od selefa (prvih generacija muslimana) i ostalih.
وَإِذْ قَالَ اللَّهُ يَا عِيسَى ابْنَ مَرْيَمَ أَأَنْتَ قُلْتَ لِلنَّاسِ اتَّخِذُونِي وَأُمِّيَ إِلَٰهَيْنِ مِنْ دُونِ اللَّهِ ۖ قَالَ سُبْحَانَكَ مَا يَكُونُ لِي أَنْ أَقُولَ مَا لَيْسَ لِي بِحَقٍّ ۚ إِنْ كُنْتُ قُلْتُهُ فَقَدْ عَلِمْتَهُ ۚ تَعْلَمُ مَا فِي نَفْسِي وَلَا أَعْلَمُ مَا فِي نَفْسِكَ ۚ إِنَّكَ أَنْتَ عَلَّامُ الْغُيُوبِ
A kada Allah rekne: O 'Isa, sine Merjemin, jesi li ti govorio ljudima: "Prihvatite mene i majku moju kao dva boga uz Allaha! " - on će reči: "Čist si Ti od toga! Meni nije prilično da govorim ono što nemam pravo. Ako sam ja to govorio, Ti to več znaš; Ti znaš šta ja znam, a ja ne znam šta Ti znaš; samo Ti jedini sve što je skriveno znaš."
Ovi su ajeti, također, u kontekstu obračanja Allaha, dž.š., Njegovom robu i poslaniku 'Isau, sinu Merjeminu, a.s., kome će Allah na Sudnjem danu, u prisustvu onih koji su njega i njegovu majku smatrali bogovima mimo Allaha, reči:"O 'Isa, sine Merjemin, jesi li ti govorio ljudima: Prihvatite mene i majku moju kao dva boga uz Allaha!" Ovaj ajet, po Katadetu i drugim mufesirima, predstavlja prijetnju i ukor kršćanima naočigled svih ljudi na Kijametskom danu. Potvrdu za ovaj stav Katade nalazi u ajetu:
"Ovo je dan u kome će iskrenima od koristi iskrenost njihova biti." (5:119) U tom se kontekstu prenosi i hadis od Poslanika, s.a.v.s., kog prenosi Hafiz Ibn-'Asakir u biografiji 'Abdullaha - roba oslobođenog od 'Umera ibn 'Abdul-'Aziza - a bio je povjerljiv (sika), koji kaže: "čuo sam Ebu-Burdeta kako prenosi 'Umeru ibn 'Abdul-'Azizu od svoga oca - Ebu Musaa el-Eš'arije - da je rekao: Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao je: (191) 'Na Kijametskom danu bit će prozivani poslanici zajedno sa svojim narodima, prozvat će se i 'Isa, a.s., pa će ga Allah, dž.š., podsjetiti na Svoje blagodati kojim ga je obdario, pa će to 'Isa sve priznati. Allah, dž.š., tada će mu reči: O 'Isa, sine Merjemin, sjeti se blagodati Moje prema tebi i majci tvojoj, a zatim če reči: O 'Isa, sine Merjemin, jesi li ti govorio ljudima: Prihvatite mene i majku moju kao dva boga uz Allaha! 'Isa, a.s., poreči će da je od njih tako nešto tražio, tada će se dovesti kršćani i upitati o tome, pa čć odgovoriti: Jeste, on je to od nas tražio. Na to će porasti kosa 'Isau, a.s., pa će svaku dlaku njegove glave i tijela uzeti po jedan melek, pa će 'Isa, a.s., zajedno sa njima pasti ničice pred Allaha, dž.š., i dovu mu činiti u vremenu koje po dužini odgovara 1000 godina, pa će se donijeti dokaz protiv njih i dokazati neosnovanost križa, nakon čega će biti odvedeni u vatru." Ovaj hadis je garib - aziz.
"Čist si Ti od toga! Meni nije prilično da govorim ono što nemam pravo." Ovaj potpuni i ovako prikladan odgovor po nadahnuču je od Allaha, kao što to prenosi Ibn Ebi-Hatim od Ebu-
Hurejrea: Isau će biti izdiktiran odgovor, na to su ga uputile riječi Allaha: A kada Allah rekne: O 'Isa, sine Merjemin, jesi li ti govorio ljudima: Prihvatite mene i majku moju kao dva boga uz Allaha! Ebu-Hurejre kaže da je Poslanik, s.a.v.s., rekao: "Allah, dž.š., tada ga je nadahnuo da kaže: 'čist si Ti od toga! Meni nije prilično govoriti ono što nemam pravo...'" (do kraja ajeta). Ovaj hadis sa sličnim tekstom prenosi i Es-Sevri od Tawusa.
"Ako sam ja to govorio, Ti to več znaš", tj. ako sam ja to rekao, Ti to več znaš, Gospodaru moj, jer Tebi ništa nije skriveno. Ja to nisam rekao, niti uopče poželio, niti sam na to pomislio. Zato je odmah nakon toga rekao:"Ti znaš šta ja znam, a ja ne znam šta Ti znaš; samo Ti jedini sve što je skriveno znaš.
مَا قُلْتُ لَهُمْ إِلَّا مَا أَمَرْتَنِي بِهِ أَنِ اعْبُدُوا اللَّهَ رَبِّي وَرَبَّكُمْ ۚ وَكُنْتُ عَلَيْهِمْ شَهِيدًا مَا دُمْتُ فِيهِمْ ۖ فَلَمَّا تَوَفَّيْتَنِي كُنْتَ أَنْتَ الرَّقِيبَ عَلَيْهِمْ ۚ وَأَنْتَ عَلَىٰ كُلِّ شَيْءٍ شَهِيدٌ
Ja sam im samo ono govorio što si im Ti naredio: "Ibadet činite Allahu, i mome i vašem Gospodaru!" I ja sam njima svjedok bio dok sam među njima bio, a kad si mi Ti dušu uzeo, Ti si ih jedini nadzirao; Ti nad svime bdiš.
Ja sam im samo ono govorio što si im Ti naredio da im prenesem: "Ibadet činite Allahu, i mome i svome Gospodaru!" Ja ih nisam pozivao izuzev u ono što si mi Ti naredio da ih pozivam: "Ibadet činite Allahu, i mome i svome Gospodaru!" Ovo je to što sam im rekao.
"I ja sam njima svjedok bio dok sam među njima bio." Ja sam bio svjedok njihovih djela dok sam među njima bio. "A kad si mi Ti dušu uzeo, Ti si ih jedini nadzirao; Ti nad svim bdiš."
Ebu-Davud et-Tajalisi prenosi od Ibni-'Abbasa da je rekao: (192) Jedne prilike nam je Poslanik držao govor u kome je rekao: O ljudi, vi čete biti proživljeni i stati pred Allaha bosi, goli i neobrezani:
"Onako kako smo prvi put iz ništa stvorili, tako čemo ponovo iz ništa stvoriti." (21:104) Prvi čovjek koji će se na Kijametskom danu pokriti jeste Ibrahim, a.s. Tada će se pojedini ljudi iz mog ummeta odvesti na lijevu stranu. Ja ću na to reči: "To su moji ashabi!" Meni će se odgovoriti: "Ti ne znaš šta su oni radili nakon tvoje smrti." Ja ću tada reči kao što je rekao ('Isa) iskreni rob Allahov: "I ja sam nad njima bdio dok sam među njima bio, a kad si mi Ti dušu uzeo, Ti si ih jedini nadzirao; Ti nad svim bdiš. Ako ih kazniš, robovi su Tvoji, a ako im oprostiš, silan i mudar Ti si." Meni če se tada reči: "Ovi su neprestano radili suprotno onome što im je naređeno od momenta kada si ih napustio." Ovaj hadis prenosi i El-Buhari od Mugire ibn Nu'mana tumačeči ovaj ajet.
إِنْ تُعَذِّبْهُمْ فَإِنَّهُمْ عِبَادُكَ ۖ وَإِنْ تَغْفِرْ لَهُمْ فَإِنَّكَ أَنْتَ الْعَزِيزُ الْحَكِيمُ
- Ako ih kazniš, robovi su Tvoji, a ako im oprostiš, silan i mudar Ti si.
"Ako ih kazniš, robovi su Tvoji, a ako im oprostiš, silan i mudar Ti si." Ovaj ajet upučuje na to da je konačna presuda kod Allaha, dž.š., i na odricanje od kršćana koji su lagali na Allaha i Njegovog poslanika i Allahu pripisali druga, suprugu i dijete. Daleko je Allah iznad onoga što mu pripisuju. Ovaj ajet ima veliku vrijednost i dubok smisao. U hadisu se prenosi da je Poslanik, s.a.v.s., proveo cijelu noć u namazu ponavljajuči ovaj ajet.
Imam Ahmed prenosi od Ebi-Zerra, r.a., da je rekao: (193) Jedne je noći Poslanik, s.a.v.s., klanjao sve do zore učeći ajet: "Ako ih kazniš, robovi su Tvoji, a ako im oprostiš, silan i mudar Ti si", koji je izgovarao i na rukuu i na sedždi. Kada je osvanuo, ja sam ga upitao: "O Allahov Poslaniče, neprestano si učio ovaj ajet i na rukuu i na sedždi sve dok nije svanulo?" On odgovori: "Ja sam molio Gospodara svoga da mi dozvoli šefaat mom ummetu, pa mi je to odobrio i moj šefaat će stići, ako Allah da, sve one koji ne budu činili širk."
Ibn Ebi-Hatim prenosi od 'Abdullaha ibn 'Amra ibnil-'Asa: (194) "...da je Poslanik, s.a.v.s., proučio riječi 'Isaa: "Ako ih kazniš, robovi su Tvoji, a ako im oprostiš, silan i mudar Ti si." Zatim je podigao ruke i rekao: "Allahu dragi, ja Te molim za moj ummet", i zaplakao, pa je Allah rekao: "O Džibrile, idi do Muhammeda" - a tvoj Gospodar najbolje zna - "i pitaj ga zašto plače." Džibril je došao do njega i upitao ga, pa mu je Poslanik, s.a.v.s., odgovorio, a Allah to već zna, pa mu je Allah rekao: "O Džibrile, idi do Muhammeda i reci mu: Mi čemo ti udovoljiti ono što tražiš za svoj ummet i nećemo te ožalostiti."
قَالَ اللَّهُ هَٰذَا يَوْمُ يَنْفَعُ الصَّادِقِينَ صِدْقُهُمْ ۚ لَهُمْ جَنَّاتٌ تَجْرِي مِنْ تَحْتِهَا الْأَنْهَارُ خَالِدِينَ فِيهَا أَبَدًا ۚ رَضِيَ اللَّهُ عَنْهُمْ وَرَضُوا عَنْهُ ۚ ذَٰلِكَ الْفَوْزُ الْعَظِيمُ
Allah će reči: "Ovo je Dan u kome će iskrenima od koristi iskrenost njihova biti; njima će dženetske bašće, kroz koje teku rijeke, pripasti; vječno i dovijeka u njima će ostati. Allah će zadovoljan njima biti, a i oni Njim. To će veliki uspjeh biti!"
Allah, dž.š., odgovarajući Svome robu i poslaniku 'Isau, a.s., i upučujući ga na odricanje od kršćana, nevjernika koji su lagali na Allaha i Njegova poslanika, i na to da jedino On daje konačnu presudu, kaže: "Ovo je Dan u kome će iskrenima od koristi iskrenost njihova biti." Ibn-'Abbas veli: To je dan u kome će muwehhidima (monoteistima) koristiti njihov tewhid."Njima će dženetske bašće, kroz koje teku rijeke, pripasti, vječno i dovijeka će u njima ostati." U njima će boraviti i iz njih neće izlaziti. "Allah će zadovoljan njima biti, a i oni Njim." Kao što Allah, dž.š., u drugom ajetu kaže:
"A zadovoljstvo Allahovo veće je od svega toga." (9:72) "To će veliki uspjeh biti!" To je največi uspjeh, jer Allah kaže:
"Za ovako nešto neka se trude trudbenici!" (37:61)
"I neka se za to natjeću oni koji se hoče natjecati!" (83:26)
لِلَّهِ مُلْكُ السَّمَاوَاتِ وَالْأَرْضِ وَمَا فِيهِنَّ ۚ وَهُوَ عَلَىٰ كُلِّ شَيْءٍ قَدِيرٌ
Allahova je vlast na nebesima i na Zemlji i nad onim što je na njima; On sve može!
"Allahova je vlast na nebesima i na Zemlji i nad onim što je na njima; On sve može!" Allah je tvorac i vlasnik svega i On svim stvarima raspolaže kako On hoče. Sve je, dakle, u Njegovom vlasništvu i pod Njegovom voljom i moći. Njemu niko nije sličan, niti ravan. On nema oca niti djeteta i supruge i nema drugog boga i gospodara osim Njega.
Ibn-Wehb prenosi da je 'Abdullah ibn 'Umer rekao: "Sura El-Maide posljednja je sura koja je objavljena."